Jubilej
Kada sam prije nesto manje od dvije godine donio odluku da pokusam da okupim raju iz Banjaluke na ovaj, virtuelni, nacin, nisam razmisljao o mnogim stvarima, ali sam imao viziju kako bi to trebalo izgledati i sta bih zelio da postignem.
Iako o broju posjetilaca u pocetku nisam razmisljao, zelio sam da ih bude sto vise. Isto tako sam zelio da se taj broj stalno povecava i da redovni posjetioci postanu i oni koje nisam imao prilike sresti u svojih cetrdeset i kusur godina zivota u Banjaluci.
Prije skoro dvije godine, dakle, nisam razmisljao o brojkama, ali danas pisem ovaj prilog upravo zbog toga. Jucer je, negdje oko podneva, ovaj blog posjecen po 100.000-ti put, a pregledano je vise od 300.000 stranica, ne brojeci albume, za koje ne vodim statistiku.
100.000 posjeta: puno ili malo, pitanje je sad? Nekome se to moze ciniti jako velikim brojem, dok za neke ta brojka ne predstavlja nista posebno. Za Internet opcenito, ovaj broj ne znaci puno. Za mene licno je ovoliki broj posjeta ipak nekakav uspjeh, jer oni koji su to pokusali znaju da nije lako odrzavati znatizelju posjedilaca, dan za danom.
Kada sam zapocinjao ovaj blog, znao sam sta zelim. Htio sam da ostvarim odredjene ciljeve, i nastojao da blog vodim ovim uzburkanim vodama ka odredjenom cilju. Da li sam u tome uspio, tesko je reci. Kako sam po prirodi osoba koja se ne zadovoljava bilo cime, nisam u potpunosti zadovoljan. A razloga ima mnogo.
Zapocinjuci ovaj blog, zelio sam da povezem one koje je ovaj zadnji prljavi rat na nasim prostorima fizicki razdvojio, cini mi se, jednom za sva vremena. Zelio sam da se na ovom blogu okupe oni koji nisu prihvatili prljave politike koje su dovele do krvoprolica u zemlji u kojoj smo godinama zivjeli srecno i bezbrizno, ne strepeci jedni od drugih. Zelio sam da izmedju sebe ‘razgovaramo’, otvoreno i bez bojazni da ce se netko naljutiti, jer sam vjerovao da smo ljudi koji nisu podlezni dnevnim politikama. Zelio sam da razgovaramo kao ljudi, a ne pripadnici pojedinih nacija i vjera, i da zajednicki donesemo svoj sud o onome sto nam se desilo. Mnogi drugi rade to isto ali u mnogim slucajevima je istina na strani onih koji 'stvari drze u svojim rukama'.
Isto tako sam zelio da jedni druge upoznamo sa ternutnim dogadjanjima, u mjestima, zemljama, i kontinentima u kojima i na kojima se sada nalazimo. Jer, vremena su sada druga. Daljine su velike i veze i druzenja su se pokidala, a dezurni ‘obavjestajci’ nisu na dohvat ruke. Danas, i pored bezbroj informacija na Internetu, tesko se dolazi do onih malih, na prvi pogled nevaznih, ali za mnoge, veoma vaznih 'vijesti': gdje se ko sastao, kome se otislo u posjetu, sta se desava u skoli i na fakultetu, ima li prinova u familijama, ko se vjencao,.... Mozda se nekome ko slucajno navrati na ovaj blog mnogo toga ne cini zanimljivim ali iz dosadasnjih kontakata sa nekim od posjetilaca, stekao sam utisak koliko neka naoko beznacajna vijest za nekoga ima ogromnu vrijednost.
Takodjer sam htio da cujemo o nasem 'podmlatku', da vidimo gdje su, sta rade, gdje se sastaju, kakvi su im planovi. Zelio sam da i oni prihvate ovaj nas blog i da se pocnu druziti bar na ovaj nacin, jer za druge je potrebno mnogo toga vise.
Pokusavao sam da na blogu razvijemo diskusiju i o onim gadnim vremenima, da pisemo sta nam se dogodilo, da kazemo ko nas je razocarao, ko je ostao svijetla obraza, koga se trebamo kloniti. Takvi prilozi su u vecini slucajeva izazivali oprecne reakcije i mozda cak doprinijeli da se izvjestan broj stalnih posjetilaca povukao. Nisam ocekivao takve reakcije jer sam predpostavljao da ovdje na ovom blogu mozemo otvoreno razgovarati i da smo dovoljno samosvjesni da nas neko drugi ne moze isprovocirati.
Kada se nakon ovih prvih 100.000 posjeta okrenem unazad, ipak mi se cini da zivim u nekakvim iluzijama i da svijet kako ga ja zamisljam vise ne postoji. Ili da mozda nikada nije ni postojao. Osjecam se kao onaj iz Djokine pjesme, kada se i on sam pita: “a gdje smo mi, naivni…”. Jer broj onih koji nisu optereceni pripadnosti svojoj naciji, ili vjeri, je tako mali, gotovo zanemarljiv, da se covjek pocne preispitivati sta je s njim. Zalosno, ali tako je. Previse je dokaza kuda se god covjek okrene.
Iako o broju posjetilaca u pocetku nisam razmisljao, zelio sam da ih bude sto vise. Isto tako sam zelio da se taj broj stalno povecava i da redovni posjetioci postanu i oni koje nisam imao prilike sresti u svojih cetrdeset i kusur godina zivota u Banjaluci.
Prije skoro dvije godine, dakle, nisam razmisljao o brojkama, ali danas pisem ovaj prilog upravo zbog toga. Jucer je, negdje oko podneva, ovaj blog posjecen po 100.000-ti put, a pregledano je vise od 300.000 stranica, ne brojeci albume, za koje ne vodim statistiku.
100.000 posjeta: puno ili malo, pitanje je sad? Nekome se to moze ciniti jako velikim brojem, dok za neke ta brojka ne predstavlja nista posebno. Za Internet opcenito, ovaj broj ne znaci puno. Za mene licno je ovoliki broj posjeta ipak nekakav uspjeh, jer oni koji su to pokusali znaju da nije lako odrzavati znatizelju posjedilaca, dan za danom.
Kada sam zapocinjao ovaj blog, znao sam sta zelim. Htio sam da ostvarim odredjene ciljeve, i nastojao da blog vodim ovim uzburkanim vodama ka odredjenom cilju. Da li sam u tome uspio, tesko je reci. Kako sam po prirodi osoba koja se ne zadovoljava bilo cime, nisam u potpunosti zadovoljan. A razloga ima mnogo.
Zapocinjuci ovaj blog, zelio sam da povezem one koje je ovaj zadnji prljavi rat na nasim prostorima fizicki razdvojio, cini mi se, jednom za sva vremena. Zelio sam da se na ovom blogu okupe oni koji nisu prihvatili prljave politike koje su dovele do krvoprolica u zemlji u kojoj smo godinama zivjeli srecno i bezbrizno, ne strepeci jedni od drugih. Zelio sam da izmedju sebe ‘razgovaramo’, otvoreno i bez bojazni da ce se netko naljutiti, jer sam vjerovao da smo ljudi koji nisu podlezni dnevnim politikama. Zelio sam da razgovaramo kao ljudi, a ne pripadnici pojedinih nacija i vjera, i da zajednicki donesemo svoj sud o onome sto nam se desilo. Mnogi drugi rade to isto ali u mnogim slucajevima je istina na strani onih koji 'stvari drze u svojim rukama'.
Isto tako sam zelio da jedni druge upoznamo sa ternutnim dogadjanjima, u mjestima, zemljama, i kontinentima u kojima i na kojima se sada nalazimo. Jer, vremena su sada druga. Daljine su velike i veze i druzenja su se pokidala, a dezurni ‘obavjestajci’ nisu na dohvat ruke. Danas, i pored bezbroj informacija na Internetu, tesko se dolazi do onih malih, na prvi pogled nevaznih, ali za mnoge, veoma vaznih 'vijesti': gdje se ko sastao, kome se otislo u posjetu, sta se desava u skoli i na fakultetu, ima li prinova u familijama, ko se vjencao,.... Mozda se nekome ko slucajno navrati na ovaj blog mnogo toga ne cini zanimljivim ali iz dosadasnjih kontakata sa nekim od posjetilaca, stekao sam utisak koliko neka naoko beznacajna vijest za nekoga ima ogromnu vrijednost.
Takodjer sam htio da cujemo o nasem 'podmlatku', da vidimo gdje su, sta rade, gdje se sastaju, kakvi su im planovi. Zelio sam da i oni prihvate ovaj nas blog i da se pocnu druziti bar na ovaj nacin, jer za druge je potrebno mnogo toga vise.
Pokusavao sam da na blogu razvijemo diskusiju i o onim gadnim vremenima, da pisemo sta nam se dogodilo, da kazemo ko nas je razocarao, ko je ostao svijetla obraza, koga se trebamo kloniti. Takvi prilozi su u vecini slucajeva izazivali oprecne reakcije i mozda cak doprinijeli da se izvjestan broj stalnih posjetilaca povukao. Nisam ocekivao takve reakcije jer sam predpostavljao da ovdje na ovom blogu mozemo otvoreno razgovarati i da smo dovoljno samosvjesni da nas neko drugi ne moze isprovocirati.
Kada se nakon ovih prvih 100.000 posjeta okrenem unazad, ipak mi se cini da zivim u nekakvim iluzijama i da svijet kako ga ja zamisljam vise ne postoji. Ili da mozda nikada nije ni postojao. Osjecam se kao onaj iz Djokine pjesme, kada se i on sam pita: “a gdje smo mi, naivni…”. Jer broj onih koji nisu optereceni pripadnosti svojoj naciji, ili vjeri, je tako mali, gotovo zanemarljiv, da se covjek pocne preispitivati sta je s njim. Zalosno, ali tako je. Previse je dokaza kuda se god covjek okrene.
Da citav ovaj prilog, posvecen ovom malom ‘jubileju’, ne bi bio crno obojen, moram istaci i nekoliko svijetlih primjera. Moram spomenuti one bez kojih bi ovaj blog vec davno zamro i bez kojih ne bi docekao danasnji dan. Ima ih nekoliko, i nisam siguran da cu ih sve ovdje pobrojati. Nadam se da se oni, koji ce mozda biti ‘ispusteni’, ne naljute i da ne otkazu suradnju. Ako ovaj blog potraje, bit ce prilike da ih se spomenem.
0 Comments:
Post a Comment
<< Home