SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, January 29, 2008

Saima - o starom komsiluku, Cajavecu...

Saima se javila kako je obecala, te u ovoj oskudici priloga od drugih, drago mi je da ima netko ko osjeca potrebu da nam kaze, onako otvoreno, bez predrasuda, ono sto nosi u sebi. Iz Saiminog javljanja saznah dosta toga: da je jedno vrijeme radila u Cajavecu, ko su joj bile komsije, kako je odabrala vjencanog kuma. Puno je tu imena koje poznajem. Ima tu onih koji zasluzuju najvece postovanje, ali i onih koji su pali na ispitu covjecnosti i postenja.Iz njenog pisanja se moze osjetiti onaj nas zivot, kada smo dijelili sve, postovali jedni druge, i kada nam je komsija nekada znacio vise od clana familije. Sta se to desilo da su neki odjednom okrenuli plocu, ostaje za one koji se ljudskom psihom bave profesionalno. A mi svoje zakljucke mozemo donositi samo na osnovu onoga sta smo dozivjeli, i uciti se na nasim greskama.

Ćao Co

Evo se javljam nakon dolaska iz Banja Luke sa zaključkom da, kada sam u Sarajevu, ne razmišljam puno o Banja Lucu (vjerovatno se to nekako potisne u meni), a kada odem tamo, sve emocije prorade. Shvatim da su Sarajlije vrlo često znale da komentarišu da smo mi ludjaci za tim gradom (mislim na onakav kakav je bio u doba naše mladost), i da su u pravu.

Ovo pišem zbog Aljošinog javljanja na blogu i spominjanja Koste Rončevića. Uvijek mi je bilo jasno da sastajanje starih poznanika oživljava razne vrste uspomena, koje, ako smo sami, najčešće padnu u zaborav. Ali u današnje vrijeme je jako važno spominjati dobre ljude. Ja ću se uvijek suzdržati od pominjanja punih imena i prezimena ljudi za koje pomislim da bi zbog mog pisanja mogli imati i najmanju neugodnost u svojim životima. Ovo ne iz straha, nego iz saznanja da je oko nas još uvijek veliki broj zločestih ljudi, koji nisu nestali, nego su se samo prikrili.

1957 god. se završila "čajevačka" zgrada iza "Čelika" u mojoj ulici Slavka Rodića u kojoj je i čuveni Studenac na Vrbasu. U tu zgradu su počeli doseljavati prvi inžinjeri iz RČ. Medju njima su bili Ristić Vladimir (Banjalučanin sa Malte, kuća blizu Poljoprivredne škole) i teta Emilija, Dalmatinka iz Vrgorca. Zdravku Šulc, vrhunski stručnjak koji je otišao u ZG a u njegov stan su se uselili teta Desa i Čika Kosta. Ristići su imali dvoje djece, Lidiju i Sinišu, i prvi TV u našoj ulici. To je bilo vrijeme nezaboravnih humorističkih serija sa Mijom i Čkaljom (i danas ih neke TV kuće repriziraju). Cjeli komšiluk je bio u to vrijeme kod njih. Djeca bi posjedala po podu a odrasli su donosili stolice sa sobom.
To je bilo tako jednostavno i toplo uklapanje novopridošlih stanara naše ulice sa starosjediocima. Preko njihove djece koju smo mi stariji čuvali, počeli su se družiti i naši roditelji. Sjećam se da bi svaki dolazak moje rahmetli majke počinjao sa :"Nina (tako su svi zvali moju majku ) ovi ovde kolači su za vas, oni su bez masti". Koliko je tu bilo poštovanja. Mi smo u našoj kući imali poseban nož koji se zamotavao u papir i s njim je moj rahmetli otac rezao slaninu koju smo on, sestra, brat i ja jeli. Sjećam se dugih i oštrih zima sa snijegom od skoro metar, a mi svi pomalo rahitični, kako smo odlazili na spavanje siti i zadovoljni.
Moj otac je bio iz porodice u kojoj su očevi i djedovi živjeli dobro od vjere, jer su bili neki vjerski činovnici, ali su svoju djecu u to vrijeme školovali na malo višim školama od mejtefa. Mama je odgojena u vjerskom duhu i takva ostala do kraja života. Nikad je niko u tome nije ometao. Mi djeca smo izabrali očeve svjetonazore i ja sam i danas jako ponosna na njega. Niko od nas nije nikad u životu uradio ništa nečasno. Iz takvih porodica su došli i čika Kosta i teta Desa, i čika Vlado i teta Emilija i još mnogi, mnogi koji su stizali u BL i koja ih je toplo primala. Odgojili su divnu djecu koja su i danas slike i prilike svojih roditelja.

Ja sam prošlo ljeto, nakon 15 godina, prvi put vidjela najmladju čerku pokojnog čika Koste u BL (starija kcer živi u Rijeci). Koja je to sreća bila, koliko je tu emocija buknulo iz nas. I prica i prica i prica...

Oboje su bili zdravi i dobrodržeći ljudi, ali su u roku od tri godine umrli oboje. Prvo Desa, pa onda Kosta. Mislim da su presvisli od tuge kada su vidjeli šta je neki polusvijet koji je došao u naš grad, ko zna kad i ko zna odakle, napravio.

Ja sam od 1967. do 1971. radila u RČ, u Pogonu 1. Šefovi su mi bili Mirković (zaboravila sam mu ime), Dragan Nešković i Aco Ilišković, a radne kolege, Nikola Karanović, Pero Kolarević , Toni Zembić, Duško Budin i Ivo (stari momak zaboravila sam prezime). Bila sam jedino žensko u grupi. Nikad nisam došla s posla neraspoložena, nikad ni jednim gestom povrijedjena.

Ni o kome ne znam ništa osim o Peri Kolareviću, za kojeg sam čula da je u Americi. Velika ljudina. Po mojim mjerilima, uvijek na prvo mjesto stavljam banjalučke pravoslavce i Srbijance koji su napuštali BL a nisu morali i sarajevske pravoslavce i Srbijance koji su ostali s nama a mogli su otići. Uvijek sam u ratu za svoje komšije stavljala i glavu u torbu braneći ih i od najmanje neugodnosti. Ovo se uvijek i danas može provjeriti u mom komšiluku.

Kad sam se trebala udati, zamolila sam Acu Iliškovića da mi bude kum, jer je bio izuzetan čovjek i stručnjak. Sjećam se da sam mu rekla: "Vi što god uzmete u svoje ruke to dobro ispadne". Tako mi postade kum. I moj brak dobro ispade.

Moj prvi dolazak u BL 1997 god. i prvo javljanje telefonom kumu bilo je šok. Supruga je bila prilično rezervisana i rekla da on nije kući. Slijedeći put sam išla prema "Palasu" i ugledala ga na nekoj osrednjoj udaljenosti, ali je prešao na drugu stranu ulice. Ni danas ne znam da li slučajno ili namjerno. I zna li samo on zašto. A kakve price od velikog broja gradjana, svih nacionalnosti. Udružio se sa Gugom Lazarevićem, o kojem kruže toliko ružne price da ih ne želim ni spominjati, jer nisam ja svjedok tome. A izgleda ima ih mnogo koji će nekad progovoriti.

Eto da ne bi Aljošine javljanja na blog, toliko se toga ne bih nikad sjetila. Nije mi namjera da nekog 'tusim' svojim pisanjem, nego imam želju da na ovom blogu ostane zapis o našoj prošlosti i sadašnjosti.

Milane, ovaj komentar od ANE (pseudonim je takodje skračenica od anonimus) je pokušaj da opet provokatori pokušaju da umanje značaj svega što dolazi od ljudi koji žele misliti svojim mozgom. Vjeruj da ovde kod nas ne postoje mediji koji žele na prvo mjesto staviti pozitivne stvari, reći "Bobu, bob a popu, pop". Taj zadatak ima i Ana, nadajući se da će nas pokolebati, a ja ostajem optimista i vjerujem da će nas biti sve više i više.

Pozdrav, Saima Rak, rodj. Husedjinović

Fotos: Saima u posjeti radnim kolegama

Labels:

4 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Čudna je ljudska sudbina, neobično je kako nam ukrštava puteve.
Odgovorila sam na tvoj prilog Saima i ne pretpostavljajući da nas mnogo toga u životu povezuje.
Stanovala sam u Banjoj Luci u tvojoj ulici, Slavka Rodića, u čajavečkoj zgradi iza Čelika, zadnjih desetak godina prije rata. I naši prijatelji su bili Desa i Kosta RoMčević ( m – nije zabuna!). Puno su nam pomogli uoči rata i oko odlaska za Zagreb. Bilo je prelijepo družiti se s tako čestitim ljudima.
Kako si ti rodj. Husedjinović, onda je pretpostavljam moj suprug radio s tvojom snahom Sabirom u Zavodu za zaštitu spomenika kulture Banja Luke (Miljenko Bokan).

Zaposlila sam se u Rudi Čajavecu, poslije tvog odlaska, a direktor mi je jedno kratko vrijeme bio Aco Ilišković. Prof Ilišković me je i zaposlio, cijenila sam ga kao stručnjaka, postojalo je uzajamno povjerenje i poštovanje, ali naš susret i razgovor neposredno prije mog odlaska iz BL pokazao je u kolikoj sam bila zabludi u procjeni njega kao čovjeka.
Podržavao je načelo – Oko za oko, zub za zub – na aerodromu u Bihaću, gdje je u tim prvim ratnim danima bio mobiliziran, provodio je to načelo u djelo, učestvujući u logistici zračnih akcija koje su se provodile protiv Hrvatske, odnoso ustaša, jer izmedju toga dvoga za njega postoji samo znak jednakosti. Treba, kao što je rekao vratiti ustašama za sve zločine učinjene u Jasenovcu. Treba pobiti najmanje 700.000 ustaša. Ovo su njegove riječi, izrečene tog ljeta u našem kratkom susretu. Bilo je toga još, ali i ovo je dovoljno.
Riječi su to profesora i dekana ETF u Banjoj Luci!

Osim riječi ostao mi je upečatljivije u sjećanju izraz njegovog lica, pogotovo očiju, mutne, izbezumljene, koje me ne gledaju u oči dok mi govori, nego švrljaju svuda naokolo, bez imalo ljudskosti u njima.
Oči, izraz ljudske duše, kao i drugi neverbalni znakovi pokazuju mnogo o čovjeku, jer ih teško možemo sakriti, riječima lakše znamo zamaskirati ono što se dogadja u nama.
Njih vidim i dan danas i nikad ih neću zaboraviti.
Takve oči sam vidjela još jedanput – kad su moj autobus zaustavili pripadnici (SOS) srpskih obrambenih snaga krajem ožujka 1992., na povratku iz Zagreba u danima primirja, neposredno prije početka rata u BiH i prijetili, nama putnicima, strojnicama i ručnom bombom u ruci – da će nas sve pobiti, ako tko od nas nosi oružje iz Zagreba, a u autobusu su bile samo žene, djeca i jedan zbunjen mladić, radnik iz Austrije, na sjedištu pored mene. Autobus se nije mogao vratiti redovnom rutom, vec preko Borja i kojekakvih nepoznatih sporednih puteva izbjegavajući SOS barikade, koje su se tih dana pojavile u okolici Banja Luke, a umjesto u 11h ujutro, stigao u Banja Luku oko ponoći.

Kad se tako susretneš u stvarnom životu s osobama naoružanim do zuba, u maskirnoj odjeći kombiniranoj sa civilnom odjećom, a vidiš da su pod alkoholom, možda drogom, izbezumljenih zakrvavljenih očiju, neuredni, dugokosi, bradati, onda se u mislima vratiš u vrijeme 2. svjetskog rata, ustaša i četnika, silne mržnje i pitaš se da li ti to ludiš ili je sve to oko tebe istina - da li je moguće da ja proživljavam ono isto što su i moji roditelji proživljavali tijekom 2. svj. rata?

Inače, rodjena sam u Splitu, odrasla i školovala se u Zagrebu, radila neko vrijeme u Čajavecu, a od ljeta 1992. živim ponovo u Zagrebu.

Srdačno te pozdravljam, a za Anu ne budi unaprijed toliko kritična.
Drago bi mi bilo da se javi, vjerujem da je imala problema sa slanjem komentara, jer se to i meni dogadjalo, i ne zaboravi - svi imaju pravo na svoje mišljenje, njeno pismo će biti njena osobna iskaznica.

A izraz provokator, mnogo toga lošeg sadrži u sebi, daleko je od demokracije, podsjeća na vremena koja takodjer želim zaboraviti.
Nataša

Tuesday, 29 January, 2008  
Anonymous Saima said...

Prosto je nevjerovatno koje sve mogucnost pruža bloga. Javljam se povodom Natašinog teksta na "Čajevčane".

Sve što sam pisala o Ristićma se izgleda dešavalo u stanu u kojem je i Nataša stanovala.Tu sam ja gledala prve TV emisije. Poslije su u taj stan uselili moji rodjaci Velid i Dena Maglajlić. U tom sam stanu bila za vrijeme prvog zemljotresa 26.10.1969 god i treslo se dobro na četvrtom spratu. Sabira je žena od mog rodjaka a čini mi se da je moja sestra Meliha, koja je bila kustos u Umjetničkoj galeriji u BL, a sad je direktor Umjetničke galerije BIH u Sarajevu, spominjala Bokane. Trenutno nije u BH, čekala sam da se vrati pa da je pitam ali ostaje još 10 dana vani, pa ja ovo pišem sa pretpostavkom da je to taj stan.

Bila sam u dilemi da li da pišem Romčević jer i ja sam mislila da je to prezime, ali obzirom da sam ja otišla prije 38 god.a Aljoša je napisao N onda sam posumnjala u moju memoriju.

Tekst o mom kumu je pravi šok za mene jer su se potvrdile sve price koje sam do sada čula ali prosto nisam htjela da vjerujem. Ovde živi porodica Duraković iz Dervente. Jednoj od sestara je Aco bio školska ljubav, odnosno simpatija. Ni ona nije htjela u to da povjeruje, jer je to u Derventi bila čestita porodica. Na kraju je ostao komentar od nekih banjalučana da ga je žena u sve to uvukla. Hajde znaj šta je razlog.
Voljela bi da se više blogera javi jer ko zna šta bi se još sve saznalo i koje bi se sve priče demantovale ili potvrdile.

Istina će biti ono što će nas sve možda jednog dana napraviti boljim ljudima.

Ovde kruže priče da se u dijaspori naš svijet uveliko djeli po nacionalnim obnilježjima, a to bi bilo nešto najgore što nam se može desiti.

Stalno sam pod dojmom pobjede srbijanskog tenisera Djokovića u Melburnu. Momak je super, održao je predivan govor a cijeli mec sam gledala preko dig.satelitske antene Znam koliko je tu truda uloženo, jer je naš kum u Splitu uložio sve što je imao u treniranje dvojice sinova. Umro je u 55 godini ne dočekavši da se rezultati njihovog rada i truda ostvare.

U RS je bilo slavlje a ovde na licima "mojih" vidiš neku zlobu i zavist zbog toga. Takva je stanje i u RS kad se desi uspjeh u Federaciji. Razmišljam o vremenu kad su se uspjesi Jugoslovena proslavljali u svim gradovima uz automobilske sirene,pjesmu i radost. Ljubav je bila pokretač, niko nas na to nije tjerao, a vidi šta sad radi mržnja da i u civilizovanom svijetu mnogi ostaju budale.(možda je preoštra riječ) ali ne mogu drukčije misliti ako je to istina.

Pozdrav svima a posebno Nataši.

Saima

Sunday, 03 February, 2008  
Anonymous Co said...

Iako postoji izreka da je svijet mali, svaki put se ponovo iznenadim kada se ona potvrdi. Evo to se desilo i ovaj put: vjerovatnoca da Saima i Natasa imaju toliko dodirnih tacaka, a da se nikada nisu srele je za mene zaista nesto posebno. Slicnih primjera ima jos, a ovaj zadnji rat je jos vise doprinjeo da se mnoge sudbine ispreplicu kao da su izvadjene iz nekih romana. A sve je to, u stvari, surova stvarnost, u koju, ponekad, ne zelimo povjerovati.

Zbog toga se ne cudim sto Saima jos uvijek ne moze prihvatiti cinjenicu da je njen vjencani kum bio to sto je bio, jer ni Saima, a ni mnogi drugi, nisu mogli ni sanjati da je njihov omiljeni profesor covjek bez karaktera. Acu sam izuzetno cijenio kao profesora, kao i gotovo svi sa kojima sam imao prilike da o njemu razgovaram. Izgledao je i ponasao se kao gospodin, koji zna kako se odnositi prema ljudima. Njegova predavanja sam volio, mnogo toga naucio, imao teke sa biljeskama koje su mnogi koristili za pripreme za ispite jer su bile kao stampane knjige. Bio je omiljen medju studentima svih generacija, jednom rijecju, profesor i covjek kakvog se samo pozeljeti moze.

Godinama kasnije, kada sam vec radio u Cajavecu, pronijele su se price o sukobima na fakultetu u kojima je Aco bio jedan od glavnih aktera. Siguran sam da se vecina Cajevcana toga sjeca, i da mogu potvrditi da je tako bilo. Naime, jedan od profesora fakulteta (jos jedan od onih koje sam izuzetno cijenio), je na jednoj zabavi , ‘pod gasom’ pjevao cetnicke pjesme. To je u to doba bio ‘smrtni grijeh’, i nas profesor je prijavljen svojoj partijskoj organizaciji (naravno da je bio clan partije). Aco, tadasnji dekan Elektrotehnickog fakulteta, veliki komunista, je iz sve snage pokusavao da se ovaj nacionalisticki orijentisani kolega odstrani iz partije, a iza toga bi slijedio i gubitak posla. Sudbinu ‘optuzenika’ je sprijecio jedan drugi profesor (evo ga sada u Americi, dozivio je sudbinu vecine nepodobnih), te je prijavljeni postedjen kazne.

Aco, i ‘optuzenik’, su, svako na svoj nacin, bili ukljuceni u zlo koje se u Banjaluci desilo. Ali ako bih birao izmedju ove dvojice, ipak bih izabrao ‘optuzenog’, jer s njim bar nije bilo iznenadjenja. Cak cujem da je u svim onim previranjima pokusavao da nekima od nepodobnih pomogne. A Acinu transformaciju (ili umjetnicki talenat), tesko mogu da objasnim.

Mozda se javi neko od ‘branilaca imena i djela Ace Iliskovica’, pa nam sve objasni. Jer dosta je onih koji za sve imaju opravdanja. A Saimi predlazem da svog vjencanog kuma zaboravi, jer treba se sjecati samo LJUDI.

Sunday, 03 February, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Draga Saima, bas u tom stanu smo stanovali.
Poznajem iz viđenja tvoju sestru Melihu, Miljenko ju dobro poznaje i ovim putem ju pozdravljamo, kao i tvoje rođake Denu i Velida.
Srdačano te pozdravljam.
Nataša

Monday, 04 February, 2008  

Post a Comment

<< Home