Kod Dzelica, na samom pocetku rata, svi osim Jasminke su ostali bez posla. Nije ih to iznenadilo. Bilo je za ocekivati. Ni prvi, ni zadnji. Ali trebalo je od necega zivjeti. Tada su Seka i Biha odlucile praviti kolace i prodavati ih na pijaci. Od toga se izdrzavala skoro cijela familija.

Nekako samo od sebe doslo se i do onih bolnih uspomena, na sjecanje na zetove Ekrema i Acu. Rat ih nije bio promjenio, nisu htjeli izaci iz Banjaluke, kako su djeca bila otisla, znali su da barem s te strane nece imati nevolja, zeljeli su da izdrze i da ostanu u svom, na svom. Onda je pocela represija. Ekrem je bio medju onima sto su imali ‘radnu obavezu’ ciscenja ulica . Koje je to bilo ponizenje, a on je i dalje bio onaj isti , ljubazan, pristojan, tih, nije zelio da ikog povrijedi. Cutali su i trpili a onda su obojica oboljeli nekako u isto vrijeme. Obojica tesko. Nasi domacini rekose: od rata i nepravde. Imali su nazalost previse razloga.

U to vrijeme je bilo tesko dobiti bilo kakvu medicinsku pomoc. Ekremu je imao vise srece, ako se tako moze reci, jer su mu mnogi pomogli dok se borio sa bolescu u Banjaluci. Uvijek, u svakoj prilici, Djelici pominju dva velika covjeka Cadju i Vitu T., jer su u tim teskim vremenima dali krv za Ekrema.

Aco i njegovi najblizi prosli su gore. Njemu nisu htjeli pomoci u bolnici, niko osim doktora, prijatelja iz skolskih dana. Razlog? On, Aleksandar - Aco imao zenu Sabihu, a u to vrijeme, ljudi u mjesovitom braku su smatrani za najgore neprijatelje. Nije se pridruzio nacionalistima pa je po tome pripadao pogresnoj strani. Bio je tretiran kao izdajnik.

Na slici: Muja i Sasa