SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Friday, February 01, 2008

Džaanin pendžer

-'Užasan' broj godina se nismo vidjeli, ni čuli, a ti primjećuješ da sam promijenila naglasak – ugodno je iznenađena Džaana mojim nedavnim telefonskim pozivom.

Obostrana kiša pitanja je razumljiva: nismo se čuli skoro četrdeset godina! Uočavam nekoliko za nju nekarakteristično 'otegnutih' izraza. Pojašnjava, ali i priznaje da svoje uho nije dovoljno izoštrila. Ilustrira to pričom koja vrijedi više od anegdote. Vrijeme čini svoje, ali siguran sam da bi mog nekadašnjeg školskog kolegu ipak prepoznala i bez slike (i bez tona).

A povod moje uspješne potrage za brojem njenog telefona je bila jedna kratka novinska crtica (kasnije i reportaža) iz koje saznadoh da je DžŠH nagrađena za priču (prvo učešće na nekom konkursu i prva nagrada 'Zija Dizdarević' za priču Prozor). Svom prezimenu Šestić dodala je još jedno, ali sjećanje da je još kao tinejdžerka puno i dobro pisala potisnulo je svaku moguću sumnju.

U nekoliko narednih mejlova dobio sam pored nagrađene priče još neke njene tekstove. I objašnjenje da ne želi objavljivati. Šteta, dobro piše Džaana! Moja prijateljica iz prošlog stoljeća mi predočava intimni razlog zbog kojeg je 'Prozor' 'morao' ugledati svjetlo dana.

A ja se koristim blogom da ova, u neuobičajenoj formi napisana, priča Prozor dobije još ponekog čitaoca.

Mario


3 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Super prica!!!!
Pozdrav svima!

Sunday, 03 February, 2008  
Anonymous Seka Dz said...

Izvanredno i poucno! Mnogo smo toga propustili da zibiljezimo. Evo Prozor me je podsjetio da i u mojoj porodici imamo slican primjer s tom razlikom da moji preci pa stoga ni ja nismo nikada uspjeli doci u posjed svoje imovine, pa tako ni raspolagati a pogotovo nismo mogli da je prometujemo.
Porodica moje mame – porodica Cardzic je u Slatini kod Banja Luke imala veliko imanje koje se sastojalo on nekoliko objekata koji su sluzili za smjestaj gostiju, kafane, prodavnice.... U popisu “privrednih objekata” u BiH koju je sacinila Austro-Ugarska potkraj 19 ili pocetkom 20 vijeka precizno je opisano sta je tad posjedovao moj rahmetli djed Muharem. Nesto od toga su odnijela vremena do drugog svjetskog rata kada je moj prerano preminuo dido ostavio iza sebe zenu sa puno nejake djece. No krajem II Svjetskog rata u posjedu porodice je ostalo jos dosta zemlje. Posljeratna vlast je donijela odluku te je tu zemlju oduzela od porodice Cardzic i na „papiru” joj dodijelila drugu zemlju na prostoru Klasnica. Porodica Cardzic nikada nije bila u prilici da udje u posjed te „nove” zemlje niti da je na bilo koji drugi nacin fizicki identifikuje.
No Vlasti su to uspjele. Tokom 1991-92 mojoj mami i njenoj braci i sestrama odnosno njihovim nasljednicima je stiglo rjesenje od suda, a po tuzbi Opstine Laktasi, da im se ta zemlja u Klasnicama oduzima zbog „nekoristenja” od strane vlasnika i to bez novcane naknade!
Sada se ceka zakon o restituciji ....

Monday, 04 February, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Zamolio bih Gospodju Seku (moju rodjakinju) da mi se javi na moj mail:SadoCardzic@hotmail.com
Veliko hvala za lijepu pricu.
Sadudin cardzic Holandija

Saturday, 06 September, 2008  

Post a Comment

<< Home