Mala srebrna kasika
Sjecanja iz doba mojih studentskih dana, nekih davnih sedamdesetih.Bas Carsija, uvijek puna naroda, turista, setaca. Prodaje se i kupuje na sve strane.
Otvorena vrata na radnjama, okicena raznom robom: koznim papucama, cilimima, goblenima, bakarnim dzezvama, fildzanima, razni kujundzijski proizvodi, rezbarije na drvetu, gravura na bakru i srebru, nema cega nema. Mnoge zlatarske radnje s nakitom. Sverceri na cesti nude satove, zlatne lancice i narukvice.
Tu su i slasticarne i cevapcinice. Starinski obicaj, ko prvi ujutro udje u slasticarnu, ne placa kolace (“sefte”).
Cevapcinica kod Mrkve. Studenti su je cesto posjecivali.. Dobijes cevape za sankom i onda prolazis pored stola gdje sjedi gazda. Pred njim hrpa papirnih novcanica i sica u kutiji. Nigdje kase.Ti mu das pola, a on onako sav zatrpan s parama kaze:” dobro je bolan, ne treba vise ako nemas”. Posao dobro isao, gazda uvijek veseo.
Nekih davnih osamdesetih povela sam moju kcerku u malu setnju po Bas carsiji. Usli smo u radnju sa srebrenim stvarima. Trogodisnja curica je bila impresionairana ulaskom u riznicu gdje “nema cega nema”, uctivo je rekla: dobar dan. Gazdu je razvesilio ulazak djeteta u radnju i opet po nekim starinskim obicajima poklonio je Sonji malu srebrenu kasiku. Njenoj sreci nije bilo kraja. I danas, kad god se prica o proslim vremenima i Sarajevu ona uvijek spomene ciku, koji joj je dao malu srebrnu kasiku.
Godine 2007 , bila sam prvi put nazad u Bosni nakon 13 godina.
Odvojila sam dva dana da posjetim familiju u Sarajevu, gdje nisam bila skoro 17 godina.
Setnja do Bas carsije, kraj augusta 2007. Nedelja oko podne. Vrlo malo radnji sa izlozenom robom. Puno radnji sa zatvorenim vratima i malim prozorcicima.
Dugo vremena sam trazila radnju sa bosanskim cilimima.Imam jednu fiks ideju da ovdje u Kanadi pocnem tkati bosanske cilime. Jedva sam nasla jednu. Gazda navalio na mene da nesto kupim. Moj budzet je bio premalen za njegove cijene. Pitala sam mogu li napraviti nekoliko slika. Suho je odgovorio da nema nista protiv. Tako sam je uhvatila nekoliko motiva, da imam za pocetak mog projekta koji je jos u dalekoj buducnosti.
Bilo je lijepo hodati po kamenoj uskoj cesti , okolo stara zdanja, Begova dzamija, sjecanja i uspomene.
Sve u svemu nije bilo bas mnogo setaca. Ljudi vecinom sjede u kaficima.
Vratila sam se kuci. Poslije setnje kafa za opustanje. Moja glava puna utisaka, u glavi sve nesto zuji. Ne mogu se opustiti. Sredjujuci utiske shvatila sam da nesto ne stima. Sasvim je prirodno da se mnogo toga promijenilo poslije toliko godina.
Ali jos uvijek nesto ne stima. Vidjela sam carsiju i ljude ali izgleda da nigdje nisam vidjela osmijeh na licu.
Dubravka
Par snimaka mozete vidjeti na ovoj stranici.
posted by co | 12:31 PM
1 Comments:
Sretna sam svaki put kad se neko javi, a ovo Dubravkino javljanje me obavezuje da odgovorim na neka njena pitanja i dam svoj komentar na njen tekst.
Prvo: odličan je dio gdje ona iznosi svoja lična osjecanja, dileme i tugu prilikom odlaska iz Banja Luke. Mislim da niko nema potrebu za tim da se opterećuje što je odabrao taj put. Poznata je stara izreka "da budala živi tamo gdje se rodio a pametan tamo gdje mu je dobro"
Drugo: smatram da su svi stari roditelji koji su ostali ovdje sretniji od onih koji su pomjereni iz svojih domova. Tome smo svjedoci svakodnevno. Odlaze neki roditelji u posjetu djeci ali se vraćaju uvijek sa istom rečenicom "nek su živi i zdravi ali nama je ovde najljepše". Ja imam starijih komšija i roditelja od mojih prijatelja koje svi obilaze i brinu kad im šta zatreba a nisu "naši". Vjerujte da je tako isto i u BL.
Treće: nemojte samo dozvoliti da vam djeca zaborave naš jezik i svoje korjene. Sad se u hrvatskim medijima stalno piše o ljudima koji su otišli prije sto godina u emigraciju i njihovi potomci dolaze kao uspješni ljudi. Hrvatska se sad s njima ponosi. Tako je i sa "gastarbajterima" koji su iz socijalni ili političkih razloga odlazili vani i uspjeli. Sad su u Hrvatskoj.
Istinski se divin profesorima Radmanu i Džikiću, koji su se vratili. A ima ih još mnogo samo nisu u vlasti pa se ne može puno naprijed. Svijet je postao globalno sijelo i sve se lako sazna pa obzirom da je vašoj djeci pružena šansa, nadati se da ćemo i mi Bosanci i Hercegovci sve više saznavati o tim našim uspješnim potomcima. To autor ovog bloga već radi.
Četvrto: Dubravkin prijedlog da organizujemo pomoć našoj sirotinji mi je natjerao suze na oči. Pokušaću da stupim u kontakt sa Josipom Pejakovićem i da vidim kako bi se dalo to organizovati.
Peto: Dubravka je lijepo opisala doživljaj Bašćaršije poslije trinaest godina, i dobro zapazila da je nestao osmjeh sa lica ljudi. To se najbolje vidi u tramvaju, kad se na svakom licu čita briga, borba za život i strah od sutrašnjeg dana.
Ja ću se truditi da kad god mogu pošaljem neki izvještaj iz ovog našeg grada kao obican građanin a ne kao neki medijski plačenici koji pišu takve stvari da ti se povraća.
Evo sad tri sarajevska grafita koje je neko jako visoko napisao, pa se ne mogu lako pobrisati.
"Harise pomozi narodu, - idi u Tursku." (On tamo ima nekretnine)
"J.......m vas sve bez dodira."
"Svi smo mi u 5 dkg razlike"
Ovo i članak Seada Fetahagića najviše o svemu govori i zaista će te nam pomoći ako se tamo udružujete u pameti a ne u podršci nacionalistima i vjerskim huškaćima. Neko ovo može shvatiti kao demagogiju (njegov izbor) ali je zaista vapaj, jer ovakva država nema nikakvog smisla i ne daje nikakvu nadu.
Pozdrav Saima.
Post a Comment
<< Home