Put putuje...

Na blog navracam sve rjedje i rjedje, onako, vise iz navike, samo da provjerim ima li jos posjetilaca. I zacudo, raja navraca, istina u manjem broju, ali jos uvijek se nadje poneko koga stari prilozi zaiteresiraju pa broj posjecenih stranica jos nije dostigao nulu. A vjerojatno se to nikada nece ni dogoditi, jer ce uvijek biti onih koji ce, trazeci nesto drugo, nabasati na ove stranice.

Pitao sam se da li ce biti reakcija na ovo zatisje. Broj priloga u ovaj zadnji mjesec dana govori sve: reakcija nema, gotovo nikakvih. Sto namece zakljucak: lako se zamaramo, brzo nam sve postane dosadno. Valjda smo takve sorte: dok neko drugi podmece ledja, svi smo za. Kada je na nama red, nekako lako izgubimo volju. Ili mislimo da ce se sve samo od sebe uraditi.

Kako u nasim zivotima nema nista interesantno sto bi mogli podijeliti sa drugima, evo ponovo prenosim pisanje drugih. Moram priznati da sam tekst dobio od Emire (ne zelim ‘kredite' uzeti za sebe), i da me je zainteresirao jer prica o nasim sudbinama. Mozda na malo drugaciji nacin nego sto bih ja to uradio, ali mnogo je toga u njemu receno sto me licno dotice. I ne samo mene. Mnogi od nas veoma dobro razumijemo o cemu Aleksandar Hemon pise. Ili se mozda varam?

Povezao je Hemon i Latif-agu, i velikog holandskog slikara Veermera, i Edu Maajka, i sudbine mnogih iz naseg grada i Bosne, na njemu svojstven nacin.
A da bih se drzao svoje ideje vodilje, da svaki prilog vezem za sliku, evo jedne napravljene tokom jedne posjete Banjaluci. Objektiv nije uhvatio teferice i aksamluke uz Vrbas o kojima Aleksandar pise, ali nije ni daleko od toga. Slika je uhvacena sa terase kafane Alibaba, koja za mnoge prognane banjalucane polako ali sigurno postaje sinonim jedne Banjaluke koje vise nema.

A evo sad i Hemonovog zapisa:

Aleksandar Hemon: SULEJMANOV ODGOVOR

Koliko god da su sevdalinke duševno ljekovite, bojim se da nisu dovoljne da bi se naš svijet istinski izborio sa bolom).

Uzmimo sevdalinku Put putuje Latif-aga u kojoj je nostalgija, koja mori i koja ce još da mori generacije Bosanaca, sadržana u onom neizrecenom. Latif-aga pita jarana Sulejmana: "Je l' ti žao Banja Luke / banjaluckih teferica, / kraj Vrbasa akšamluka?", a Sulejman ništa ne govori. Pitanje je postavljeno, ali odgovora nema, jer je istovremeno i ocigledan i nemoguc. Nostalgija je sadržana u odsustvu tog odgovora - kad bi Sulejman poceo odgovarati, sve ono cega bi njemu i Latif-agi bilo žao ne bi moglo zglave stati u jednu pjesmu. A i ko ikad može zaista opisati akšamluk kraj Vrbasa? (Uzgred budi receno, akšamluk je vjerovatno najljepša rijec u bosanskom jeziku.)

To što se pjesma završava pitanjem koje visi evo vec nekoliko stoljeca, cini da je sve izvan pjesme natopljeno žalom. Latif-aga i Sulejman su u nigdini, zatoceni u putu, a Banja Luka je negdje daleko izvan pjesme. Ostalo je samo beskonacno, besputno ponavljanje istog pitanja i tragicna nemogucnost odgovora. Nebrojeni Bosanci i Hercegovci danas postavljaju isto pitanje i bore se sa istim odgovorom, a ja mogu samo da nagadjam kakvu pustoš ova pjesma sije u duši Banjalucana, ciji je poharani grad danas sjedište zlocinacke paradržave. Potpisniku ovih redova Latif-aga bez ikakvih problema nagura starinsku knedlu u bosansko grlo. Nekoliko stoljeca star i mudar, on bez ikakvih problema formuliše žal za prošlim životom, tegobu koja možda više nego išta definiše današnju Bosnu. Drugim rijecima, sevdalinka kao kulturna forma sadrži modele koji su itekako primjenjivi na savremeno iskustvo. Trauma novog gubitka izreciva je jezikom starine.

Ali za traumu rata, za smrt i razaranje, za zlocine i gubitke ljudskih života, nema mnogo kulturnih modelakoji mogu lijeciti rane. Vec neko vrijeme prebirem po svojoj kulturnoj memoriji i ne mogu da se sjetim nijedne jedine pjesme koja se bavi strahotama prethodnih ratova: nema bosanskih pjesama o junacima i izginulim borcima, o samoubilackim jurišima, o silovanim majkama, o ocevima koji se ne vracaju iz rata. Može biti da dobro ne pamtim ili ne znam dovoljno, ali nikad nisam bio ni na jednom derneku gdje se išta tako pjevalo ili sviralo. Nema bosanskih ratnih pjesama, nema borbenih sevdalinki, iako nema generacije koja ne pamti barem jedan gadan rat.

U svom eseju Vermeer u Bosni americki pisac Lawrence Weschler prica o sudiji suda u Haagu koji, da bi izdeverao sa pricama o zlocincima i zlocinima u Bosni, svaki dan ide u muzej u Haagu i gleda slike JanaVermeera, velikog holandskog slikara iz sedamnaestog vijeka, cije su slike remek-djela emotivnog balansa i delikatnog unutrašnjeg mira. Recimo, na njegovoj slici Žena koja drži vagu (iz 1664. godine) strukturalna ravnoteža, blago svjetlo i mirno lice žene su nekako direktno vezani za vagu cije prisustvo namece mogucnost savršenog balansa i duševnog mira koji iz toga proistice. Ali, piše Weschler, Holandija za Vermeerova života (1632.-1675.) je bila nalik na ratnu Bosnu, daleko od mira: od 1652. do 1674. Engleska je ratovala protiv Ujedinjenih holandskih provincija tri puta; u Vermeerovom rodnom Delftu 1654. je eksplodiralo skladište baruta, što je rezultiralo stotinama žrtava; Evropom su u ta doba harale armije Reformacije i Kontra-reformacije, sa nebrojenim izbjeglicama, od kojih su mnoge svoje tužne price, kao i danas, donosile u Holandiju. Drugim rijecima, piše Weschler, Vermeer nije preslikavao mir - Vermeer je stvarao mir. Njegove slike su bile autonomne zone u kojima je mir bio moguc.

Weschleru ne pada na pamet mogucnost bosanskog Vermeera - mi smo njemu, barem implicitno, previše divlji da bi takvo nešto bilo moguce. Ali tek površno istraživanje sa moje strane dovelo je do pronalaženja vermeerovskog momenta u divnoj sevdalinki Ima l' jada ko kad akšam pada, pjesmi koja je najpreciznija moguca definicija akšamluka. A kad akšam pada, "mahale fenjere zapale," tad "tanani dršcu šedrvani… u minute kad bulbuli šute". Senzibilitet koji može da osjeti kako dršcu tanani šedrvani, koji može da cuje bulbule dok šute, koji se ne libi da osvijetli sve to akšam-fenjerima, sposoban je da gradi oaze mira usred najveceg kijameta i nimalo ne zaostaje za Vermeerovim senzibilitetom. Sevdalinke su tako, možda, zapravo ratne pjesme, prostori mira i tihog žala usred raznovrsnih ratova. Latif-aga i njegov jaran Sulejman možda idu, možda se vracaju iz rata, a može biti i da se vuku prema nekoj granici da budu izbjeglice.

Koliko god da su sevdalinke duševno ljekovite, bojim se da nisu dovoljne da bi se naš svijet istinski izborio sa bolom koji proizilazi iz, naprimjer, Srebrenice. Teško ce se oni koji su preživjeli Srebrenicu složiti da nema jada k'o kad akšam pada. Da bi se savremeni bosanski bol potpuno izrazio, potrebno je ili pronaci novu formu ili radikalno transformisati nešto što vec postoji. I zato Edo Maajka pokazuje put nevjerovatnom mješavinom bosanskog bola i bijesa sa rapom u ljutoj tradiciji psovaca Eminema. Edo je morao da uveze i transformiše formu da bi se pozabavio onim što njega i nas mori. Dok je kod Eminema bijes i psovanje cesto poza za pubertetlije sklone kurcenju, kod Ede Maajke psovanje i bijes postaju izraz prepoznatljivo suzbijenog bola, bola koji na njegovom novom albumu No sikiriki provali u pjesmi Kidanje veza (Pismo ocu). Pjesma se tako bolno suocava sa gubitkom oca kojeg je progutao srpski mrak, da se ona ista knedla, samo malo veca i tvrdja od latifaginske, opet zaglavi u gorespomenutom grlu.

Kao što u sevdalinki Sulejman ne odgovara, tako ni u Edinoj pjesmi nema odgovora na pismo ocu. Sin iz Edine pjesme na kraju krece na Latif-agin put - pjesma se završava glasom sa aerodroma u Melbourneu, ali pritisak okeanske tišine je ono s cim se mora zauvijek deverati. S one strane tišine on ce se, bezbeli, sjecati akšamluka uz svog oca. Kao što se svi vec vijekovima sjecamo nekog akšamluka iz davno prošlog akšama i s tim vezanog jada.

Edo Maajka: KIDANJE VEZA

Dragi babo moj

Voli te sin tvoj

Na tebe mislim cesto

Svaki dan otkad si nesto

Prico nam je tetak

On je dobio metak

Da ste se razdvojili

Ti, on i Sajo onda kad je grad pado

Nikad necu zaboravit onaj dan

Kad je Sajo doso iz logora

Kad mi reko "Imas pozdrav od staroga"

Da ima Boga doso bi on na razmjeni

Svaki dan je mati otad govorila meni

I tako cijeli rat smo zivjeli

Od razmjene do razmjene

Za sve si mrtav

Al babo nisi za mene

Kod svake organizacije

Trazio sam informacije

Makar bilo sta

Al nitko ovdje ne zna nista

Molim Boga da lazu

Kad kazu da si mrtav'

Al i sam znas kakav je odvratan svijet nas

Prico mi je jedan sto radi u muriji

Da je bio zatvoren u logoru u Srbiji

I da je jedan isti tiKleo se nema s cime nije

Bio zatvoren u istom logoruI to bas s njim

A mati ko mati

Mati ko mati, babo ona najgore pati

Jedno vrijeme pila

Nije znala sta sa sobom da radi

Isla je kod zena sto u grah ogledaju

Pomalo se nadalaNadu grahom povecavala

Al dobro je, no sikiriki

Sad je bolje

Ja sam dobro dijete

Ona ima tablete i dobre je volje

Kad kidam veze

Pisem pisma i pjesme

Ja ne mogu vise gutat

A plakat se ne smije

Pa slazem pisma

I punim svoje teke

Zajebano pravo

Nisam ni covjek ni dijete

Babo!

Dragi moj oce

Ama dragi moj tata

Sjecas se, tako sam te zvao prije rata

Dok me jedan bradati nije poco zajebavat

Ne da mi se objasnjavat

Al ti se s njima

Ne bi slago garant

Nema veze

Sjecas se kako sam ti pravio meze

Sad ga pravim sebi

Samo sljiva

Znas da drogu ne bi

Nemoj se bojat, nisam peder

Imo sam ja zenskih

Znas i sam da je to kod nas genetski

Volio bi otic s tobom na utakmicu

Jednom bar

Stara mi je rekla kolko volis fudbal

Samo da vidis

Ima jedan nas Salihamidzic

Malo mi na tebe slici

Da vidis kako po boku pici

Skoro sam se rasplako

Da ti kazem e ovako

Mi ti idemo u Australiju

Tamo je otiso skoro svako

Tetak sredio nesto preko IOM-a

Moramo ic odma

Stari, ovdje je stvarno zivot koma

Ako te Bog zivog vrati

Ako te nama donese

Nikad ne znas

Evo tu ispod babo i adrese

Evo ti telefonski broj

On je samo moj

Ne brini

Ja cu brinut o staroj

Voli te sin tvoj

Babo moj!babo moj, babo moj, babo moj, babo moj

moj, moj, moj, moj, moj, moj, moj...

Kad kidam veze

Pisem pisma i pjesme

Ja ne mogu vise gutat

A plakat se ne smije

Pa slazem pisma

I punim svoje teke

Zajebano pravo

Nisam ni covjek ni dijete

Babo!

Ni zdrav ni lud

Ni dobar ni grub

Samo zeljan pravde

Dobro doso u klub

Plase nas dijele

A nema niceg

Pa se ne bojim niceg

Osim onoga Viseg