Peceno pile

Dubravka se zaista potrudila da nas probudi iz zimskog sna sa par priloga i treba jos odati duzno priznanje.

I danasnji prilog je vezan za proslost, ovaj put za dane koje mnogi nastoje da zaborave. Mene posjeti na gotovo identicnu situaciju u mojoj familiji, kada je rucak o kojem Dubravka prica bio zaista nesto posebno. Sjecam se jednog takvog rucka, kada je jedna pecena kokos nahranila clanove par generacija moje familije (tacnog broja se ne sjecam, ali bilo nas je sigurno desetak), i sto je posebno interesantno, niko se nije zalio da je ostao gladan.

Oni koji su Banjaluku napustili prije rata vjerojatno nece moci potpuno razumjeti Dubravkinu pricu, kao sto i ja tesko mogu zamisliti kroz sta su sve prolazili stanovnici Sarajeva za vrijeme visegodisnje opsade. Nadam se da ce nam se Saima javiti sa svojom pricom iz grada u kojoj je provela godine rata.

Ovu malu pricu iz rata sam cesto pricala, iako se Ana uvijek ljutila. Posebno dok je bila mladja.

Doslo je i vrijeme da je zapisem, jer niposto necu da se zaboravi..

Znam da svi mi, koji smo u ratnim danima pokusavali da opstanemo u Banjaluci, imamo slicnih dogadjaja. Ovo ce biti nasa prica.

Zima 92/93. Lozili smo drva, ko je uspio nabaviti sporet. Ko nije imao drva lozio je sve sto je moglo goriti. Hrana je stizala u Merhamet, Caritas, ponesto je doslo i do nas, preko starih roditelja. Imalo se brasna , germe ne bas uvijek. Pekao se kruh. Za slijedeci kruh se cuvao “kvas”, komad nepecenog kruha. i tako svaki put. Te zime nismo vidjeli mesa tri cetiri mjeseca, cak ni u konzervama. Par puta je dolazio FETA sir iz Holandije i to se cak javljalo na radio BIG. Djeca iz skole su isla krasti sir u mjesnoj zajednici preko puta skole. Saznala sam da je i moja starija kcerka ucestvovala u tom “kriminalnom poduhvatu”.

Konacno je stiglo proljece, ako nista ljepsi dani i bolje raspolozenje. Bila je nedelja i ja sam isla sa Starcevice na Caire s mojom mladjom kcerkom Anom.
Isli smo preko pijace. Djeca su uvijek odusevljena s pijacom, raznovrsnim tezgama i robom. Usli smo unutra u “trznicu”. Bilo je dosta pusto, ali na par tezgi su bili pilici.
Sortirani, veci, srednji i manji. Cijena je bila proporcionalna velicini.

Ana se odusevila: jao pilici !!

Moram priznati da sam i ja bila impresionirana, nakon duge gladne zime.

Brzo sam se preracunala i odlucila da kupim jedno malo pile. Toliko smo si mogli priustiti.

Otisli smo kod dide na Caire i onda smo odlucili da napravimo rucak kod njega. Posto je to bio specijalan rucak ja sam pozvala muzevu sestru i zeta , koji se tad zadesio kod kuce. Tako se nasla cijela familija na okupu. Pet odraslih , dvoje djece i jedno malo peceno pile. Rucak je prosao u dobrom raspolozenju.

Kad smo se vratili kuci, Ana mi je rekla: mama kad ces ponovo kupiti pile, ali nemoj molim te vise nikoga pozivati na rucak.

Osmogodisnje dijete i ta divna, kristalno cista djecija iskrenost!!!!

Dubravka