Soul Fingers

Kada neko od moje generacije spomene banjalucki Dom kulture odmah je jasno da su tome razlog igranke koje su se tu odrzavale sezdesetih. Ta dva pojma, Dom kulture i igranke, se toliko ispreplicu da ih je gotovo nemoguce posmatrati odvojeno. Sve ostale manifestacije, kulturne i one druge, su se vec odavno izgubile iz sjecanja, ako su ikada i nasle svoje mjesto tu: samo su igranke jos uvijek tu, u sjecanju, kao obiljezje jednog vremena i jednog grada. Vremena su danas neka druga a i grad se promijenio. Ako je suditi po vijestima koje stizu iz grada, vremena nisu bas neka, kako su se neki nadali a i ne mogu se porediti sa onim nekada. A grad, ma kako da se na izgled izgradio, nije ni blizu onom sto je bio nekad.

O igrankama u Domu kulture je napisano mnogo toga, cak i na ovom blogu, pa se neko moze zapitati sta se o njima jos ima reci. Ni ja nisam imao namjeru da se ponovo vracam na ta lijepa vremena ali me jedna muzicka numera koju sam prije par dana dobio od Stefanaca ne ostavi ravnodusnom pa se ponovo vratih u to doba i tu salu koja je godinama bila glavno mjesto okupljanja banjalucke omladine. Omladine koja je, bar nam se tada cinilo, zivjela jedan bezbrizan zivot, lisen ruznih stvari koje se od devedesetih stalno potenciraju od pojedinaca zaslijepljenih nacijom i nacionalizmom, unistavajuci buducnost cijelih generacija.

Istina je da sam se prilikom nedavne posjete starom kraju kod Mire raspitivao za muzicku numeru kojom su zapocinjale igranke ali se ni uz moje najvece napore nisam mogao sjetiti njenog naziva: odzvanjala mi je u glavi ali ime nije dolazilo na pamet. Miro je znao o cemu govorim ali je u svom bogatom izboru pjesama nije imao. Kada mi prije par dana stize mp3 file zakacen za email, obradovah se iskreno, onako kako se samo dijete moze obradovati kada nadje dragu igracku koje je izgubilo: vratise se sjecanja na sezdesete pa ne mogu da ne odolim da se ponovo prisjetim tih dana. Vjerujem da ce i mnogim drugima pred oci doci slike tih vremena, narocito kada kliknu na play video klipa koji sam na brzinu, s brda-dola sastavio, trudeci se da slikom i zvukom docaram tu samo nama dobro poznatu atmosferu.

U Dom kulture sam prvi put krocio kao srednjoskolac, jos u prvom razredu Tehnicke skole. Bio je to jedan matine, igranka organizirana za mladju raju nedeljom ujutro. Vjerujem da je tako nesto van zdrave pameti za ovu novu generaciju kojoj rano ustajanje tesko pada i radnim danima a o nedelji da ni ne govorim. A eto, mi smo tih godina znali ustati rano, ‘podacerati se’, pa pravac Dom. A tamo se nije moglo uci bilo kako obucen, kravata je bila obavezna, pa se sjecam da sam za taj prvi odlazak obukao odijelo (i kravatu, naravo) za koje se ne mogu sjetiti ni od kuda mi ni kada i kako sam ih nabavio. Bila su to vremena kada se nije imalo mnogo pa ni odijela nisu bila uobicajeni dio garderobe mladje raje.  

Svirali su legendarni Meteori, sa pokojnim Draganom Georgijevicem, mojim drugom iz razreda (od njega sam kupio prve farmerice) na solo gitari. Od postave se jos sjecam Mice, solo pjevaca, te pokojnog Gase na bas gitari. Na matine sam otisao manje zbog plesa a vise zbog muzike, jer sam vec u to doba intenzivno pratio zbivanja na svjetskoj muzickoj sceni i znao sve najvece hitove. Elektricne gitare su na svjetsku muzicku scenu uveli Shadows-i a vrlo brzo su se pojavili Beatles-i i Rolling Stones-i koji su vrlo brzo postali neprikosnoveni, uz mnogo drugih veoma popularnih engleskih grupa. I u nasoj zemlji su VIS-ovi (vokalno instrumentalni sastavi), kako smo ih mi u to doba zvali, sve vise dobijali na popularnosti, a na igrankama su se svirali najveci svjetski hitovi skidani sa Radio Luksemburga, radio stanice koja je dugo prije prvih longplay-ki bila jedini izvor svjetske muzike. Sjecam se da sam na tom svom prvom matineu bio opcinjen svirkom Meteora i zvukom elektricnih gitara, ni u snu ne sanjajuci da cu jednog dana i sam imati priliku da se nadjem na toj istoj pozornici zabaljajuci druge.

Moj prvi nastup u Domu kulture se desio 67., na prvoj gitarijadi u gradu koju je organizirao KAB (Klub akademicara Banjaluke). Skupilo se tu sve sto je u to doba nesto vrijedilo na muzickoj sceni Banjaluke, pocevsi od Meteora, koji su bili apsolutno favoriti za osvajanje prvog mjesto. Ucestvovali smo i mi, Usamljeni, a vecine ostalih ucesnika se najbolje ne sjecam izuzev Amora i Boema. Ni svirke vecine sastava se ne sjecam osim tehnickih problema Amora (neko je napravi ‘kurcslus’ pa im pojacala nisu radila), te njihovog viseglasnog pjevanja koje mi se jako svidjelo. Mi smo, izmedju ostalih, izveli i jednu nasu pjesmu (“Znam da bit ces tuzna kad odem ja”, autor muzike Srecko Sain a tekst smo ‘sklepali’ Sreco i ja ) sto je u to doba bilo nesto sasvim novo.

Na nase veliko iznenadjenje (a vjerujem i drugih), Usamljeni su osvojili prvo mjesto strucnog zirija i tako stekli pravo da ucestvuju na republickoj gitarijadi u Sarajevu.

Godinu dana kasnije nadjoh se na istoj pozornici, ovaj put kao clan sastava Pro at Contra koji je zabavljao banjalucku raju na u uvodu spomenutim igrankama subotom i nedeljom na kojima se okupljala omladina iz grada ali i blize i dalje okoline. Kako sam dosao u priliku da postanem clan grupe, ne sjecam se. Predpostavljam da je u to svoje prste upetljao Miro Stefanac koji je u Pro at Contra svirao bubnjeve.  Sastav su cinila cetiri pjevaca, tri duvaca, solo i bas gitarista, orguljas i bubnjar. Iz tih prvih dana se sjecam pjevacke postave: Sandra Kulier, Nada Barucija, Caja (Zlatko Basic) i ja. Svako od nas je imao svoj stil, repertoar i svoju publiku pa se tako na igrankama naslo za svakog po nesto. Udarni dio postave su cinili duvaci, na celu sa Corom (Ekremom Nanicem): Rudi Sarkotic je svirao saksofon a Cisko (Josip Skocibusic) trombon. Solo gitaru je svirao Vojo Stajcic, na basu je bio Zlaja Kujda, a Muri (Muradif Misirlic) je svirao orgulje. Za bubnjevima je bio vec pomenuti ‘krivac’ za ovaj prilog, Miro Stefanac. Igranke su uvijek bile jako dobro posjecene, ponekad bi se skupilo toliko naroda da se tesko moglo disati a kamo li plesati. Kod muske raje je posebno popularan bio balkon sa kojeg su momci imali odlican pregled na ljepsi dio publike. Plesalo se i u foajeu na balkonu. U ljeto 68. smo svirali u basti KAB-a, jos jednom popularnom druzenja banjalucke mladosti,  smjestenoj izmedju Narodnog pozorista I Doma kulture. Bio je to poseban ugodjaj koji je u lijepe tople ljetnje veceri privlacio veliki broj omladine, od kojih su mnogi cijelu vece provodili izvan baste koja nije mogla da primi sve zainteresirane. Svirka se cula nadaleko pa se znalo i zaplesati preko puta baste, ispred samackog hotela Rudi Cajavec.

Originalna postava grupe se mijenjala pa se sjecam da je na Cajino mjesto dosao Omer Popaja. Miru je zamijenio Kid (ime I prezime sam mu zaboravio) a Murija, Braco Skopljak. Grupa je promijenila ime u Eight Band a sviralo se i u sali hotela Rudi Cajavec, a ljeti na njegovoj ljetnoj terasi. 

Zastitini znak igranki je bila pjesma Soul Fingers kojom su zapocinjale sve igranke, sto je u neku ruku bilo i razumljivo jer su poseban ton igrankama davali upravo duvaci. Iako mi je ta pjesma odzvanjala u glavi sve ove godine, nikako se nisam mogao sjetiti niti njenog imena niti izvodjaca pa je nisam mogao pronaci na Internetu. Miro mi je, kao sto to napomenuh ranije, pomogao da konacno dodjem do nje. Vjerujem  da ce se momci I djevojke iz moje generacije koji su sada vecinom bake I djede prisjetiti te posebne atmosfere u tom hramu banjalucke svirke koja se nije mogla osjetiti niti na jednom drugom mjestu u to doba.

A sta je sa Domom kulture danas, kakva je sudbina zadesila raju iz benda, gdje su i sta rade.

Dom kulture od pocetka devedesetih to vise nije: promijenio je ime a glavna funkcija mu je bila da smjesti organe novouspostavljene vlasti. Sa njegove fasade su se devedesetih vijorile ratne zastave, sa njenih balkona su se drzali vatreni govori, u njegovim prostorijama stvarali planovi za progon nekadasnje banjalucke mladosti kojoj je nacionalziam bio zadnja rupa na svirali. Taj hram je tako od mjesta okupljanja mladosti na kojem su rodjene mnoge ljubavi postao mjesto mrznje. A muzicari, koji su nekada u njegovoj sali okupljali  banjalucku mladost su, vecinom, razasuti sirom svijeta.

Neke informacije o sudbinama aktera opisanih dogadjaja su mi dostupne, pa da podjem redom, pocevsi od duvaca. Coro je u Ceskoj, pronasao sam ga slucajno preko facebook-a. Rudi je u Svedskoj (jednom davno mi se javila njegova supruga Dina) a Cisko je ostao u Banjaluci. Od Stefanaca cujem da obavezno navrati kod njih kada dodje u posjetu Zagrebu. Vojo je ostao u Banjaluci. Na vise mjesta sam procitao ponesto o njemu a vidio sam i neke fotografije. Znam da se do zadnjih dana druzio sa pokojnim Midjom: cesto su znali zasvirati zajedno. Miro je u Zagrebu i vec se dobrano priblizio penziji. Braco Skopljak zivi u USA i par puta smo se vidjeli. Za Murija sam cuo da zivi u Rijeci i da se bavi svojim starim poslom. Kid zivi u Pakracu (tamo je rodjen), u zasluzenoj je mirovini i kako mi Miro javi, uziva u svom vrtu.

Caja je zavrsio u Australiji iako vidim da je cesto u Banjaluci. Sandra Kulijer vjerojatno zivi u Zagrebu u koji je otisla jos prije rata. Ako je suditi na osnovu informacija na Internetu, zakljucujem da se i dalje bavi muzikom, iako je, cini mi se promijenila zanr. O Omeru Popaji ne znam nista od momenta kada sam ga, kada je u Bosni vec poceo rat, jedan dan sreo ispred moje zgrade a Starcevici. Znam da mi se zalio da je jedno vrijeme bio ozbiljno bolestan. Gdje je sada i sta radi nemam pojma.

O Nadi sam nasao neke informacije, opet na Internetu. Vidim da je u medjuvremenu napredovala i da je danas direktorica muzeja manjeg blentiteta. Cini mi se da je njen rad cijenjen pa ne mogu grijesiti dusu i vezati taj uspjeh sa novouspostavljenom vlascu. Ne znam koliko je na sve to utjecao njen suprug Ljubo koji se onih lijepih, bezazlenih dana sezdesetih cinio finim momkom. S dolaskom demokratskih promjena i Ljubo se promijenio. Ostao mi je u sjecanju onih ratnih dana, kada bi sa sajkacom na glavi lagano grabio ulicom Djede Kecmanovica: ruzno je to bilo vidjeti jer je za vrijeme naseg druzenja u Domu kulture odavao kulturnog momka iz dobre familije. Vidim da je sve ovo ratno i predratno vrijeme veoma politicki aktivan u nekakvoj stranci koja sa nekadasnjom Banjalukom ima veoma malo veze. Za mene ce zauvijek ostati tajna sta je to sto ljudima odredjuje sudbine i koji su razlozi da neko odabere zlo.  Nekada sam bio siguran da obrazovanje ima velikog uticaja na ljudski izbor u ruznim vremenima ali me mnogi kao sto je to slucaj i sa Ljubanom dematirase. Bit ce da je ipak do familije.

Eto tako stvari stoje nakon nesto vise od 40 godina. U Banjaluci su igranke davno nestale, jos mnogo prije ovog zadnjeg rata ali ja ih se sa sjetom prisjetim veoma cesto. Jos uvijek znam sve i jednu pjesmu iz tog doba, iako vise ne pjevam. Vrte se one u mom domu veoma cesto, bilo za zimskih dana kada se sjedi u kuci, bilo ljeti, kada se razbacim u backyard-u za lijepa vremena. A kada cujem neku pjesmu koja je odzvanjala Domom kulture sjetim se onog stiha iz Balaseviceve “Jesen stize Dunjo moja”:

Al’ nekad porucim pice i tako to krene…

Za mene su to pjesme iz tog vremena koje me vrate u ta davna, lijepa vremena…

Dodatak: Miro Stefanac mi posla link na pjesmu koja se svirala kao odjavna spica. Moram priznati da se toga uopce ne sjecam pa mi je drago da se Miro potrudio da me osvjezi pamcenje.

Pro at Contra su svirali ovu pjesmu u instrumentalnoj verziji: