In memoriam - Srebot Zdravko

Vec duze vremena nisam imao volje da pisem suprotno mojim planovima da cu sada kada sam u penziji imati vise vremena da se posvetim blogu, da ga ucinim interesantijim, aktualnijim… Iako sam pokusavao da sjednem za kompjuter, nije islo. Mnogo losih vijesti se nakupilo zadnjih mjeseci pa mi pisanje nije polazilo za rukom. Valjda je to uvijek tako kada covjek pomisli da je konacno postigao nekakav cilj u zivotu: iza coska uvijek ceka nesto sto nismo mogli predvidjeti, nesto sto nam ne dozvoljava da u potpunosti uzivamo u zivotu, bar onda kada pomislimo da to mozemo.

Umro je moj najbolji prijatelj, jedan od rijetkih cije sam prijateljstvo osjecao pri nasem svakom susretu, razgovoru preko telefona, Skype-a... Zivot nas je bacio na dvije strane zemaljske kugle pa se zadnjih godina nismo vidjali cesto ali ono malo vremena sto smo proveli zajedno zauvijek ce mi ostati u sjecanju. Svaki nas odlazak u stari kraj je ili pocinjao ili se zavrsavao u Ljubljani, kod Srebota, jer drugacije nije moglo biti. Pored familije, Marina i Zdravko Srebot su bile jedine osobe koje smo morali vidjeti bez obzira kako smo nas put planirali.

A evo danas stize najtuznija vijest. Srebi nas je prosle noci napustio zauvijek, tiho, onako kako je zivio cijeli svoj zivot.

Iako sam znao da su prognoze jako lose nikako se nisam mogao pomiriti s cinjenicom da su sanse minimalne. Covjek se uvijek nada da se ono najgore nece desiti i da ce se desiti cudo. Za Novu godinu, kada sam ih na kratko posjetio, cinilo mi se da situacija nije tako bezizlazna kako su doktori rekli. Kum nije izgledao tako lose, iako je opaka bolest vec tada uzela maha. Ostali smo do kasno gledajuci TV, plesuci, razgovarajuci. Nisam vjerovao da ce to biti nas zadnji susret. Nadao sam se da cemo se opet vidjeti i da cemo se opet zajedno zaputiti na put, autom, s kumom za upravljacem, kako smo to redovito cinili prilikom nasih posjeta. Nazalost, moja nadanja su bila uzaludna.

Tesko mi je u ovim trenucima naci prave rijeci, jer sve sto bih napisao ne moze iskazati kako se osjecam. Znam da ni mnogima koji su imali srecu da Srebija upoznaju, onima koji s kojima je provodio vrijeme na poslu, fakultetu, njegovim komsijama, prijateljima i poznanicima u ovim trenucima nije lako. Svi mi znamo sta smo izgubili: jednog pravog prijatelja, iskrenog, postenog, koji se ne radja cesto.

Marini, Andrei i Kresi, bratu Darku i mnogobrojnoj rodbini upucujem iskreno saucesce u ime moje familije i mene licno, uz zaljenje sto nas je sudbina rastavila pa nismo u mogucnosti da njihovu bol zajedno podijelimo.

A mome kumu zelim da na onom svijetu, ako ga ima, ostane isti kakav je bio cijeli svoj zivot. Njegovi najmiliji mogu biti ponosni na sve ono sto je u svom ovozemaljskom zivotu ucinio, za njih a i za mnoge koji su imali cast da ga upoznaju.

Neka mu je vjecna slava ihvala.