Ovo nam je nasa borba dala...

Facebook, taj cudesan proizvod 21. stoljeca koji povezuje ljude hiljadama kilometara daleko, kao da je izmisljen za nas, prognanike, ljude otrgnute od rodne grude voljom neljudi koji iznenada izmigoljise iz svojih jazbina u kojima su se skrivali godinama cekajuci svoj trenutak. Prvih godina izbjeglistva veze medju prijateljima i poznanicima su se tesko uspostavljale ali danas je to druga prica. Dovoljno je otvoris browser, izaberes link na facebook i pred tobom se ponovo pojave poznata draga lica, istina ‘malo’ starija ali jos uvijek prepoznatljiva. A slika svakakvih: sa rodjendana, slavlja, druzenja, vjencanja, proslava diploma, putovanja…   

Pratim nasu raju na facebook-u i vidim da nas ima svuda. Svijet je postao mali i gotovo nema kutka ove nase planete na koji nije stala nasa banjalucka noga. Valjda je nakon prvih izbjeglickih godina koje su protekle u borbi za prezivljavanje doslo vrijeme za opustanje pa se, kako vidim, putuje, putuje, putuje... U to se uvjeravam svaki put kada me put nanese u neki novi kraj. U ovih zadnjih petnaestak godina na svojim putovanjima jos se nije desilo da ne nabasam na nasu raju, bilo prilikom obilaska turistickih ljepota nekog novog grada, bilo da sjednem da popijem popodnevnu kavicom ili svratim na rucak  u neki od restorana, bilo da se odmaram na plazi.

Zadnji susret prije nekoliko dana je jos interesantniji. Ovaj put se desi u toplom karibskom moru na koje se pomalo privikavam poslije naseg Jadrana, u Punta Kani (Punta Cana), jednoj od nekoliko popularnih turistickih destinacija Dominikanske Republike, u samom kutku kupalista ogradjenog za plivanje. Dok smo se tako ‘brckali’ u toploj i bistroj vodi Kariba Nera cu nas jezik, dopliva do osoba koje su ga ‘koristile’, kada tamo, dvije gospodje, nesto malo mladje od nas, iz Banjaluke. Kazu stigle iz Toronta, vec su tu skoro dva tjedna. Uzivaju u toplom karibskom moru, prelijepom Natura Park and Beach Resortu, lijepom vremenu, toplom moru, odlicnoj hrani, picu…

Kroz razgovor saznasmo da znaju mnoge nase prijatelje i poznanike (sa nekima su cak radile), da od ovog zadnjeg rata zive u Kanadi, da se i one priblizavaju penziji, da putuju kada god im se pruzi prilika (Kuba im se posebno svidjela), da se nadaju da ce tako i nastaviti ako ih zdravlje posluzi. Vidim, planovi im slicni nasim. Valjda tako treba biti nakon svega onoga kroz sto smo prosli u nedavnoj proslosti …

Ispricasmo se tako sa nasim sugradjankama, sve tako plivajuci, kao da se godinama znamo. Banjaluka je to, kud god da krenes, ne treba ti drugi pasos od onog gradskog. S njim se brisu sve granice jer za ljude one zapravo i ne postoje.

A Punta Cana, raj na zemlji. Natura Park and Beach Resort smjesten u prekrasnom tropskom okruzenju, beskrajna plaza s poznatim bijelim pijeskom sitnim ko dobro izmljeveno brasno u Lendrinom mlinu, vrijeme toplo, prijatno, uz stalni vjetric, bez one poznate, teske vlage koja se srece u vecem dijelu USA, izvanredna hrana, restorani na otvorenom, ljubazni i veseli konobari (i konobarice)… Jedina briga nam kako uhvatiti ‘hut’ da se ne izgori na suncu koje przi i kroz oblake. Navalili braca Rusi (i sestre Ruskinje - 90% turista koje smo zatekli su stigli iz ove zemlje za koju smo nekada bili zapad a nas Jadran nedosanjani san) pa ne mozes uhvatiti mjesto u hladovini bilo koju taktiku da primpremis. Istina je da Ruse nisam nikada volio, valjda zbog onih koji su im prije demokratskih promjena bili na celu i sistema koji je gusio zivot, pa me taj osjecaj sputavao da o njima mislim drugacije. Ta sjecanja su kvarila ljepotu mladih djevojaka koje su se vrzmale okolo u tangama, ili cak bez grudnjaka, sto je bila velika promjena u odnosu na Arubu na kojoj sam bio okruzen americkim penzionerkama (i penzionerima), vec dobro zaslim u godine, koje su kvarile ljepotu okolisa. Predpostavljam da smo i mi izazivali slicna osjecanja u ovom okruzenju ali valjda se toga tih dana nisam sjectio pa mi je bilo lijepo.

Sedam dana uzivanja prodjose brzo, brze nego sto sam ocekivao. Za sve vrijeme niti jednom nisam ukljucio TV niti sam znao sta se u svijetu dogadja. Sta se desava sa stokovima mi cak nije palo na pamet. A o starom kraju ni da govorim.

A onda, povratak kuci. Kompjuter. Interent. Vijesti iz RS. Povratak u realnost. Nazalost.

U ‘Nezavisnim’ svaka druga vijest vezana za Mileta: on i dalje po svom, prodaje muda pod bubrege a raja kupuje, sta kosta da kosta. Za cijenu se ne pita, glavno je da je ‘nase’, da ne dozvolimo onih drugima da ‘dominiraju’, da nema Bosne pa makar ne bilo penzije, niti ‘borackih dodataka’, niti posla, a odmor niko ni ne spominje.

I opet mi na um pade ona stara, partizanska, koja govori vise od svega do sada napisanog na svim postovima ovog svijeta: “ovo nam je nasa borba dala…”. Ko je pametan, razumjet ce. Onim drugima ni sam svevisnji ne moze pomoci.

A mene jedino brine kako ce moje srce, kada se slijedeci put zaputim u ovaj karibski raj (a to sam si vec zacrtao), izdrzati, zbog ljepote koja me je okruzivala. A valjda cu nekako prezivjeti kao sto sam prezivio i daleko gore stvari prije dvadesetak godina.