Pittsburgh

Kada se spomene Pittsburgh prva asociacija su celicane, smog, oblaci gustog dima koji kuljaju iz bezbrojnih dimnjaka, polumrak u sred dana, prasina kud god maknes, sumorna atmosferu… Tacno  to je bilo prvo sto sam pomislio kada sam pocetkom 94. u americkoj humanitarnoj organizaciji u Zagrebu koja je zbrinjavala izbjeglice iz Bosne (bilo nas je jako puno iz Banjaluke) dobio informaciju da su nam nasli sponzora u Pittsburgh-u i da cemo Banjaluku zamijeniti ovim gradom u americkoj drzavi Pennsylvania.

Vijest me nije raspolozila, cak naprotiv, bilo mi je nekako zao da nakon svega onog sto smo dozivjeli u rodnom gradu sada zavrsimo u gradu kojeg je bio takav glas. Mislio sam da mi je tako sudjeno jer sam djetinjstvo i veci dio mladosti prozivio u blizini livnice Jelsingrad i znao sam sta to znaci. Medjutim, nista se tu nije moglo promijeniti a i ne bi bilo fer postavljati uvjete u momentu kada covjek nema puno izbora. Kako posjete ambasadama Svedske, Danske i Kanade nisu urodile plodom, a iseljenje u Novi Zeland bilo vezano za mnoge probleme, prihvacanje useljenja u USA je bio jedini izlaz: u Zagrebu, koji je bio preplavljen izbjeglicama iz Bosne, bile su male sanse da covjek uhvati korijena. U tim trenucima kada sam razlisljao o Pittsburgh-u na um su mi pala reagiranje nekih od nasih radnih kolega iz Profesionale koji su nam ‘svratili u posjetu’ da obidju stan koji ce uskoro ostati prazan.  Jedna bivsa radna kolegica iz Prostorne tehnike nam rece kako smo sretni jer eto mozemo birati gdje cemo zivjeti: Svedska, USA, Spanija… Bilo je to u stilu kako smo mi izvukli dobitnu kombinaciju (bez posla, prihoda za zivot, u strahu da nas se neka pijana budala nece dokaciti s nepredvidivim posljedicama…) a oni jadni eto moraju ostati u Banjaluci I raditi. I naravno, moraju se ‘pobrinuti’ za nase stanove kake ne bi ostali prazni.

Moje raspolozenje se malo promijenilo na bolje kada nam je jedan mladic, koji je nas izbjeglice pripremao za zivot u izbjeglistvu, rekao kako Pittsburgh nije vise ono sto je nekada bio, kako celicana i dima vise nema, kako se grad prostire na bezbrojnim brezuljcima s prekrasnom okolinom gdje vecina ljudi zapravo zivi.

Kada smo sletjeli na Pittsburgh-ski aerodrom jedne sparne ljetnje veceri negdje pred ponoc  (kroz ovaj dio Pennsylvania-e je upravo bila protutnjala ljetnja oluja),  u sjecanju su mi, onako umornom i pospanom od dugog puta, ostala svjetla downtown-a koja su se iznenada pojavila pred nama nakon izlaska iz Fort Pitt tunela. Downtown se predstavio u svom najboljem svjetlu, smjesten na mjestu gdje se sastaju tri rijeke: nigdje nije bilo ni traga celicanama. Samo su se svjetla nebodera ocrtavala u rijekama cineci nas prvi susret s nasim novim prebivalistem jos vise privlacnim.

Otac Alex, koji nam je bio sponsor, se kasnije potrudio da nas upozna s gradom. Jednog lijepog nedeljnjeg popodneva nas je odvezao u Schenley park gdje se svake godine odrzavaju utrke starih trkacih auta. U setnji od mjesta gdje smo parkirali auto pa do mjesta gdje su se odzavale utrke zapazili smo lijepe kuce na uzvisinama s mnogo cvijeca i drveca: nama su se cinile kao kuce iz bajki i pomislili smo da u njima vjerojatno zive bogatasi. Kasnije nas je otac Alex odveo na Mount Washington, poznati vidikovac s kojeg puca pogled na downtown. Tu nam je pricao o pojedinim znacajnijim gradjevinama koje cine srce downtown-a i koje su se isticale svojim stilom. Za 4. juli smo opet stigli na tradicionalnu Regatta-u, proslavu koja se odrzava u Point State parku koji se nalazi na stjecistu tri rijeke: Allegheny, Monongahela i Ohio. Tu se za 4. juli svake godine skupi peko sto hiljada ljudi na tipicnoj americkoj zabavi koja se po pravilu zavrsava vatrometom u deset sati uvece. Sjecam se kako sam u setnji parkom obilazeci standove na jednom mjestu ugledao dvije tipicne americke ljepotice (znate na sta mislim) obucene u bikinije napravljene od americke zastave, kako se slikaju s posjetiocima. Pade mi napamet da se i ja uslikam s njima i da sliku posaljem raji u starom kraju, da se pohvalim kako provodim prve izbjeglicke dane. Ne uradih to tada a kakao kasnije nisam vise isao na ove proslave zbog velikih guzvi koje pokusavam da izbjegavam, ostadoh bez tih slika.

Kasnije sam Pittsburgh upoznao bolje, posebno downtown, jer sam tamo radio najveci dio mog radnog vijeka ovdje u izbjeglistvu. Ovaj ne tako veliki grad za americke kriterije nudi mnogo toga: od tri sportska kluba koja se takmice u elitnim ligama (Steelers, Penguins i Pirates), nekoliko pozorista (samu u kulturnom distriktu se u neposrednoj blizini nalazi pet) u kojima redovito gostuju mjuzikli sa Broadway-a  (evo upravo u subotu idemo na jedan), poznati pjevaci (za ovih godina sam imao prilike vidjeti Ray Charles-a, Tinu Turner, Joe Cocker-a, Rolling Stones-e Eagles-e, B.B. King-a, , James Taylor-a,  i jos neke), s vlastitom operom, sinfonijskim orkestrom i baletom, nekoliko univerziteta, svjetski priznatih i poznatih bolnica, nekoliko muzeja, bezbroj parkova i crkava, do mirnih kvartova s prekrasnim kucama i vrtovima. Pittsburgh je poznat i po velikom broju mostova i nadvoznjaka: cini mi se da je po tome prvi u svijetu. Ima Pittsburgh i svoj Strip District, dio grada gdje se moze naci roba iz cijelog svijeta jer u gradu i okolini zive ljudi pristigli i iz najudaljenijij krajeva svijeta. U gradu se veoma cesto snimaju filmovi upravo zbog njegove raznolike arhitekture a i manjih troskova pa tako grad ‘glumi’ Njujork i neke druge americke gradove kako bi ustedjelo na troskovima snimanja. Ima Pittsburgh i ruznih dijelova u koje nije preporucljivo odlaziti i svaki dosljak to vrlo brzo nauci.

Zamjeni tako Pittsburgh moj rodni grad prije 18 godina i navikoh se na njega ma kako se tesko bilo navici na promjene. Zivot nije isti (a ne bi bio ni da smo ostali u rodnom gradu) i ako to covjek shvati i prihvati, lakse mu je. Meni niti jednog trenutka nije palo na pamet da zalim sto me sudbina nije odvela u neki drugi grad ili neku drugu americku drzavu jer sam ovdje nasao svoj mir koji su mi drugi pokusali ukrasti. Posten covjek nadje svoje mjesto gdje god da ga bace. Njemu ne treba mnogo pa da bude sretan. To je nasa raja razbacana po cijelom svijeta dokazala pa danas na fecobook-u imamo priliku da se u to i uvjerimo.

Ponekad se pitam sta je danas sa onima koji su ‘morali ostati’ u nasem gradu i da li jos uvijek misle da smo mi ‘sretnici’ jer smo morali otici. Ako je suditi po onome sto sam pri nekoliko posjeta rodnom gradu vidio i cuo (mnogi jedva prezivljavaju jer nema posla a ni penzije nisu bog zna sta), i sto danas vidjam prateci dogadjaje preko Interneta (protesti zbog Picinog parka koji su u stvari protest protiv pridoslica koji su preuzeli grad u svoje ruke pa rade sta ih je volja), mozda su bili u pravu.  Cini mi se da je lakse je biti izbjeglica nedge drugdje nego u svom rodnom gradu.