Srbuj

Prije par nedelja Posmatrac postavi pitanje i prozva me u svom komentaru na post “Pocelo je, pocelo…”, a ja se usutio. Nije da nisam imao namjeru odgovoriti ali neke druge stvari se isprijecise pa tek sada nadjoh vremena da se oglasim.

Nisam sociolog niti psiholog, a ni historija mi nije jaca strana pa nista od toga ne mogu koristiti u iznosenju svoga stava. Kao tehnicaru po struci nije mi jaca strana ni filozofija (cast izuzecima, znam ih nekoliko), pa ni nju ne mogu iskoristiti. Nisam podlozan ni pisanju ‘mojih’ medija a nikad nisam imao ni svog vodju kojem sam vjerovao bez pogovora pa ni taj faktor ne koristim u svojim stavovima.  Ne mijenjam svoje stavove i razmisljanja zavisno od situacije,  okruzenju u kojem se nalazim (jedno za ‘moje’ a drugo za one druge) ili drustvenog uredjenja. Ni moji me roditelji (baku i djedu nisam, nazalost, upamtio jer su umrli davno prije mog rodjenja) nisu drzali na krilu i pricali o ‘nasim junacima’ i ponavljali mitove iz proslosti ‘mog naroda’.

Dakle, sve gore pobrojano za mene je beskorisno: svoje zakljucke uglavnom donosim na osnovu vlastitog iskustva, posmatrajuci ljude i dogadjaje oko sebe, pokusavajuci da ih povezem u neku logicnu cjelinu.

Priznajem da nisam ni nesto nacitan pa mi nedostaje i ta komponenta, a posebno ona lijepog izrazavanja pa kad nesto napisem nema tu poezije: nema stilskih figura vec su to sirove cinjenice, gole da ne mogu biti golije. Dogadjaji, mjesta i osobe su stvarne, sa svim obiljezjima koja uz to ide.  i objasnjenja su mi jednostavna pa ih svako moze razumjeti, za razliku od filozofskih opservacija nekih za cije razumijevanje treba zavrsiti vise fakulteta drustvenog smjera ili barem imati rijecnik stranih rijeci i izraza pri ruci.

O ratu u Bosni, dogadjanjima u Banjaluci i njenoj okolini, o ponasanjima pojedinaca i grupa ljudi, njihovoj transformaciji, od ‘normalnih’ gradjana, koji su ideju seocializma i ‘bratstva i jedinstva’ objerucke prihvacali dok se to isplatilo, do njihovom pripadanja samo ‘svojoj’ naciji, razmisljam jako puno, kao sto sam to cinio od onog dana kada je sve pocelo, pokusavajuci da slozim kockice u jednu logicnu cjelinu koja ce mi pomoci da razumijem sta se to kod nas i zasto se to desilo i sta se desava danas, dvadeset godina od pocetka ovog zadnjeg rata. Primjecujem kako vrijeme odmice a pamcenje me slabije sluzi da su sve glasniji oni koji se sluze poluistinama i lazima ne bi li popravili sliku o zlu koje je u nasem gradu i okolini pocinjeno od strane odredjene (velike) grupe pripadnika jednog naroda. Isto vrijedi i za ostale dogadjaje u Bosni, i ne na samo one iz ovog zadnjeg rata vec i onog prije njega. Djelovanje ovih pojedinaca i grupa ovih poslijeratnih godina je najbolji primjer kako nastaju lazni mitovi na kojima se jedna citava nacija hrani od kako je svijeta. Ponavljanjem lazi i koristenjem ‘velikih’ rijeci polako se stvaraju novi mitovi kojima se neke nove generacije doje i biti ce dojene jos od kolijevke. Dovoljno je da spomenem “odbrambeno-otadzbinski rat” koji su vodili oni koji su, kakva slucajnost, imali svo oruzje bivse Juge. Iako su mnogi ucestvovali u njemu i znaju kakav je bio odnos snaga kada je sranje kod nas pocelo, cak i oni danas vjeruju u te lazi a kako tek nece oni koji su rodjeni kasnije koji o ratu slusaju od svojih roditelja i djedova.

O dogadjajima u Banjaluci razmisljam vec evo dvadesetak godina i za njih imam svoje objasnjenje. Mnogo se kockica slozilo u jedan lijepi mozaik koji cini sliku velike grupe ljudi, pripadnika jedne nacije, koji cijeli svoj zivot zive u nekakvog medjuprostoru satkanom od laznih mitova i laznih junaka (Marko Kraljevic), velikih bitaka dobijenih godinama nakon sto su u stvarnosti bile izgubljene (boj na Kosovu, rat u Bosni kada ih spasise Amerikanci), lazne hrabrosti i junastva (granatiranje Sarajeva, Srebrenica… ), lazne vjere u boga i pravdu boziju.

Temeljna kockica ovog mozaka je jedan istiniti dogadjaj od prije vise od 50 godina, koji ce se moze ciniti beznacajnim a koji se savrseno uklapa u cjelinu i cini srz onoga sto nam se desilo.

Evo o cemu se radi.

Rodjen sam na Predgradju, u ulici Brace Podgornika, u blizine ljevaonice Jelsingrad i zeljeznicke stanice Banjaluka - Predgradje. Otac mi je bio masinovodja i radio je na zeljeznici kao sto je to bio slucaj s vecinom radno-sposobnih u mom komsiluku: blizina radnog mjesta je bila bitna jer je u to doba bicikl bio jedino prevozno sredstvo. Pored zeljeznice, odrasli iz mog komsiluka su radili i u Jelsingradu, Metalu, na Pilani. Mame su uglavnom bile domacice a samo su rijetke bile zaposlene.

Svoje djecacke dane sam provodio kao vecina mojih vrsnjaka: sutirajuci loptu, igrajuci se kauboja i indijanaca, rata (partizana i Nijemaca), izmedju dvije vatre i svih onih igara koje su se igrale u to doba kada se nije imalo mnogo ali se nije ni trazilo previse. Sa svojoj rajom sam provodio svo slobodno vrijeme, dijelili smo i dobro i zlo, nije se vodilo racuna cija ce mati namazati kruha i pekmeza ili masti i luka za sve, zajednicki se islo u kradju voce i iz vlastitih basci, jednom rijecju, bilo je to jedno lijepo i bezbrizno djetinjstvo, jednako kao i sva druga djetinjstva u to doba u nasem gradu.

Moj komsiluk je bio poznat pod nazivom Kezici jer je njegovo jezgro cinilo nekoliko omanjih kuca u kojoj je zivjelo vise familija Kezica. Malo dalje u pravcu Jelsingrada, u Pavlovica putu, koji je spajao ulicu Brace Podgornika i glavnu cestu koja je vodila za Zaluzane i Trn (u to doba smo je zvali asfalt jer nasa ulica nije bila asfaltirana kao ni mnoge druge u nasem gradu), su bili nastanjeni Pavlovici, familije rodbinski vezane, pa se taj dio zvao Pavlovici. U blizini je zivjelo i neoliko familija Kesera, Josipovica, Anusica… Bio je to, kako se to tada govorilo, katolicki kraj jer su katolici cinili vecinu stanovnistva.

Nedeljom bi i staro i mlado islo u crkvu, obicno onu na Petricevcu. Za nas je to bilo nesto normalno, nesto sto je bilo dio nasih zivota i o tome nismo previse razmisljali, niti je to kome smetalo. Bozici i Uksrsi su se slavili, pekle se pecenice, osvecivale kuce. Sjecam se kako bi svecenik obilazio katolicke kuce nakon Sveta Tri Kralja i kako bi na gornjem stoku vrata zapisivao meni neke nerazumljive rijeci. i sveti Nikola se mogao vidjeti u komsiluku u dane prije Bozica sto je za nas djecu uvijek predstavljalo posebnu radost. Koliko me sjecanje sluzi, nikada niko nije imao nikakvih problema zbog ovoga i danasnje price o zabranama religije su cista izmisljotine pojedinaca bez morala i casti, koji su htjeli i jare i pare (danas to nije problem jer vlast i crkva idu rame uz rame pa je biti ‘pobozan’ osobina koja se podrazumijeva).

Bilo je u mom komsiluku i nekoliko srpskih familija (Stijakovici, Brkovici, Milancici, Macanovici, Backonje) a u to doba nije bilo niti jedne muslimanske. Za razliku od katolika koji su gotovo svi bili religiozni (koliko je to bilo iskreno to je druga prica), od Srba niko nije isao u crkvu pa ih zbog toga ne mogu nazvati pravoslavcima. Vecina Srba su bili clanovi partije sto je podrazumijevalo da u njihovim kucama nije bilo mjesto za boga niti za popove. Naravno da su uz to isle i odredjene privilegije u drustvu. Mi, djeca, o tome tada nismo razmisljali niti smo o tome razgovarali. Vjerovao sam da ni nasim roditeljima pripadnost razlicitim nacijama nije znacila mnogo jer smo svi zivjeli u dobrosusjedskim odnosima i nikada nije bilo nikakvih problema vezanih za nacionalnu ili vjersku pripadnost.

Moj najbolji prijatelj i prvi komsija je bio Bodo Petkovic (neki ga bolje poznaju pod pravim imenom, Bogdan, rodjeni fudbaler,kojeg su u mom komsiluku svi zvali Seki, po poznatom nenadmasnom dribleru toga doba Dragoslavu Sekularcu) i bili smo gotovo nerazdvojni  iako je on bio tri godine mladji od mene. Kako je Bodo od malih nogu bio nestasan, njegov otac Mirko, nastavnik u Školi ucenika u privredi (ŠUP-u), jedan posteni komunista  (kako mi se tada cinilo), koji je Tita obozavao, je uvijek nastojao da ja budem u njegovoj blizini jer je znao da cu ja paziti da Bodo ne napravi neku glupost.  Ja sam u komsiluku vazio za dobro dijete pa je to valjda bio razlog. Sa Kezicima sam bio u dobrim odnosima, kao uostalom i sa ostalom djecom iz komsiluka, ali nikada nismo bili previse bliski. Najstariji od brace Kezica, godinu dana mladji od mene, bi cesto izazivao kavge koje bi ponekad zavrsavale tucom pa je to vjerojatno bio razlog za takav odnos prema njima. Cesce sam se druzio sa Macanovicima, u stvari sa Milom, koji je bio moje godiste. U njihovoj kuci sam se prijatno osjecao i nikada nisam primijetio nista sto bi ukazivalo da tamo nisam dobro dosao.

Iako mi to u ono doba nije palo u oci, sa ove vremenske distance mi je postala zanimljiva cinjenica da su Srbi vecinom zivjeli u vecim, boljim kucama, onim na sprat, kojih je u komsiluku bilo nekoliko. Bile su to kuce koje je izgradila Austro-Ugarska (kao i mnogo toga sto ima neku historijsku vrijednost u nasem gradu) a u kojima su zivjeli njeni strucnjaci koje je nekadasnja vlast dovela u ovaj nas kraj kako bi pomogli u izgradnji zeljeznice. Sta se sa tim ljudima desilo za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i drugog svjetskog rata (poznato mi je da su mnogi ostali u Bosni nakon sto se Austro-Ugarska raspala i nastavili raditi svoj posao) nije mi poznato a jos manje kako su se u te kuce uglavnom uselili Srbi. Mozda bi neko ko se bavi historijom Banjaluke imao objasnjenje za to ali ja mogu samo konstatirati stvarno stanje.

Djeca iz komsiluka su se veoma cesto igrala u povelikoj avliji Kezica koju je okruzivalo nekoliko omanjih kuca. Dvoriste je bilo malo nageto ka ulici ali to nama nije ni najmanje smetalo. Igralo se tu izmedju dvije vatre, zmire, “care care kol’ko ima sati”, “ko to bije”, igre u kojoj se stapom osvajao protivnicki prostor samo sam zaboravio kako smo tu igru zvali i jos dosta drugih igara kojima se isto tako ne mogu sjetiti imena. Znalo se tu poigrati i na male ali smo utakmice sa vise raje igrali na livadi s druge strane ulice. Dvoriste Kezica je bilo glavno mjesto naseg okupljanja i u njemu se uvijek mogla cuti graja razdragane djece iz cijelog komsiluka. Ni dan danas mi nije jasno kako nas je baba Janja mogla trpiti po cijeli dan u njenom dvoristu jer ponekad ljeti djecja galama ne bi prestjala do kasno u noc.

Mi, djeca, smo se druzili, igrali zajedno i niko nije primjecivao bilo kakve razlike medju nama. Igralo se svaki dan, nekada do kasno u noc.  Bilo je ponekad i svadja, ponekad bi izbile varnice, ali bi se sve vrlo brzo zaboravilo.

Nogomet je u to doba bila najomiljenija igra nas djecaka i sate i sate smo provodili sutirajuci loptu, najcesce na livadi koja se protezala od nase ulice pa sve do zeljeznicke pruge. Imali smo cak i stative napravljene od dugackih grana koje smo sami usjekli tako da je osjecaj bio potpun. Narocito smo volju za igru dobijali nakon utakmica nase reprezentacije. Tada bi se svako uzivio u nekog od igraca reprezentacijei cini mi se da su tada nasi potezi bili ljepsi, dodavanja i proigravanja bolja, a i kondicije nije nedostajalo.

Iz tog doba mi je u sjecanju ostao jedan nelagodan dogadjaj koji govori mnogo o onome sto se desilo mnogo godina kasnije. Igrali smo nogometa kao obicno sve dok u jednom trenutku nije izbio sukob izmedju dva brata Kezica i dva brata Macanovic. Malo po malo i doslo je do u  tuce. Sijevnule su sake. U jednom momentu se jedan od brace Kezica, onaj stariji (u nasem drustvu poznat kao veliki vjernik, koji jeu crkvi uvijek bio u prvim redovima) docepao kamena i njime razbio glavu Mili Macanovicu. Milw je medju nama djecom bio poznat kao relativno mirno dijete, koje je rijetko ulazilo u sukobe s drugim. Potekla je krv, Kezici su potrcali svojoj kuci a Mile i brat mu Čane su se uputili svojoj. U momentu kada je Mile opipao krv poceo je da psuje i da se dere na sav glas: “srbuj”, bile su rijeci koje su se mogle cuti na daleko. Isao je Mile tako krvave glave kuci i cijelim putem ponavljao tu rijec za koju smo osjecali da ima neko zlokobno znacenje ali u tim djecackim godinama nismo mogli znati kakvo. Posebno nas je zbunjivala cinjenica da je Milin otac Vid bio komunista pa nismo bili sigurni da li je to sto Mile uzvikuje nesto sto je dozvoljeno ili ne.

Tuca se nakon nekog vremena zaboravila, mi smo opet igrali nogomet kao da se nista nije dogodilo. Milino izvikivanje smo zaboravili i nikada nikome o tome nismo pricali. Prolazile su godine, ja sam odlaske u crkvu prorjedjivao da bih jednog trenutka u potpunosti prestao ici (uz nevoljku saglasnost moje pokojne mame), Bozice i Uskrse smo slavili redovito svake godine (Bozic obavezno uz pecenicu na raznju, sve do 92. kada je rat vec bio na vidiku), vrlo cesto zajedno sa komsijama. S polaskom u srednju skolu sve manje sam se druzio s rajom iz komsiluka. Znali smo ponekad poigrati nogometa i to je uglavnom bilo sve. Bodina familija se jedne godine odselila na Mejdan (Petkovici su dobili drustveni stan) tako da sam ga rijetko vidjao. Ja sam stekao nove prijatelje s kojima sam provodio gotovo svo slobodno vrijeme.  Sredinom sezdesetih sam uplovio u ‘muzicke vode’ sto me je jos vise odvojilo od raje iz komsiluka. Posao sam na fakultet i ponovo upoznao novu raju. S rajom iz starog komsiluka sam imao sve manje zajednickih dodirnih tacaka, zanimale sun as razlicite stvari, pa su samim tim druzenja gotovo potpuno prestala.

I u komsiluku su se pocele dogadjati promjene. Negdje poslije potresa su se poceli doseljavati Srbi iz Vojvodine, nekoliko katolickih familija se odselilo, nacionalna struktura se mijenjala. Moje prve komsije su postale dvije familije Solaja koje su se doselile iz Futoga, mjesta u Vojvodini za koje prije njihovog dolaska nisam ni znao da postoji. Ubrzo su pocele i prve nesuglasice. Sjecam se kako je jedan dan komsija Lazo napravio incident vezan za medju izmedju nas i njih koji je na mene ostavio poseban pecat. Nikada nista slicno se prije toga nije desilo u ovom relativno mirnom komsiluku a sada, po doseljavanju novih familija stvari su se polako pocele mijenjati na gore. Kod Stijakovica su poceli odsjedati neki ljudi iz Srbije koji su tragovali rakijom koju su pravili mijesajuci vodu i nekakav prasak. Biznis im je dobro isao jer se inace ne bi odlucili na tako dalek put. U isto vrijeme, malo po malo, srpske kuce su po noci poceli obilaziti popovi, cak i one u kojima su zivjeli clanovi partije. Bio sam stariji, bolje sam razumijevao situaciju u nasoj zemlji pa sam kao objasnjenje za ove promjene nalazio u manjoj krutosti partije u kojoj su se neka ponasanja pocela precutno odobravati.

Krajem sedamdesetih sam se ozenio i odselio iz komsiluka. Zavrsio sam na Starcevici u zgradi koja je bila izgradjena za radnike Profesionale u kojoj je radilo dosta raje s fakulteta koji su sada kao inzinjeri radili na razvoju opreme i naoruzanja za vojsku tako da sam iste osobe sretao i na poslu i u komsiluku. Sticajem okolnosti mi je komsinica bila Smilja, moja skolska kolegica s Predgradja, sestra Bodina, ciji je muz radio u Cajavecu. Smilja je u to vrijeme bila sudija na jednom od banjaluckih sudova (ne sjecam se kojem) a kasnije sam saznao da je predavala i na jednoj od srenjih skola. Iako smo nekada bili prve komsije (nebrojene sate sam proveo u stanu Petkovica gledajuci televiziju koju su oni nabavili medju prvima u komsiluku) i proveli osam godina u istom razredu, pri slucajnim susretima se pravila da me ne vidi. Bodu bih sretao tu i tamo ali nisu to vise bili susreti najboljih prijatelja kao nekada kada smo bili djeca. Smiljin sin Bojan i moj Davor su postali dobri prjatelji i cesto su se igrali zajedno na parkingu zgrade. Mile Macanovic se ozenio i u starom komsiluku napravio kucu. Popricali bi nakratko kada bi se slucajno sreli i to bi bilo sve.  Ni Kezice vise nisam vidjao. Neki su odselili iz starog komsiluka a stariji brat, onaj koji je bio razlog za Milin ispad, je nesrecnim slucajem izgubio zivot na ljetovanju jos davno prije svih promjena u komsiluku. Ja sam redovito svracao u rodnu kucu kod mame i bio u prilici da zapazam promjene koje je novo vrijeme donosilo. Ponekad bi se tamo sreo sa cika Mirkom koji bi takodjer dolazio u posjetu starom komsiluku, kojem je bilo izuzetno drago sto su moj sin i njegov unuk  (Smiljin Bojan) bili prijatelji. Spominjao mi je Bodino i moje prijateljstvo Iz djetinjstva  i bio izuzetno sretan sto se sada nastavilo i u slijedecoj generaciji.

Dodjose devedesete, dodje rat, zivot se okrenu naglavacke. U Budjaku i na Predgradju svako vece su se mogle cuti bombe koje su bacane pred kuce preostalih katolika. Narod se poceo iseljavati shvatajuci da je to jedino rjesenje da se prezivi. Vecina Srba iz komsiluka se mobilisala iako je malo njih islo na bojiste. Redovito su isli na posao iako se o nekom poslu tih dana nije moglo govoriti. Moji su se okupljali u nasoj porodicnoj kuci, kod mame, jer vise niko nije radio pa smo na taj nacin lakse prezivljavali, dijeleci ono hrane sto se zajednicki sakupilo. Kasnije, kako je rat zahvacao sve veci dio Bosne a u Banjaluci postalo sve teze za zivot nesrba, provodio sam sve vise vremena u rodnoj kuci brinuci se za mamu koja se iznenada razbolila. Posla nisam imao kao ni preostali katolici iz komsiluka. Prezivljavalo se od dana do dana, dijelece ono malo hrane sto je u maminoj kuci preostalo i sto se dobivalo od Karitasa. Komsije Srbi su bile korektne, nije bilo provokacija ali ni pomoci. Milu Macanovica u to vrijeme sam rijetko vidjao ali sam isto tako vise puta vidio mu brata Čanu (Stanoje) kako s vojnim kamionom natrpanim kucanskim aparatima svraca do skuce u kojem su mu zivjeli roditelji, vjerojatno da istovari nesto za sebe i svoje.

Na Starcevici su promjene takodjer bile ocite. Poneki poznanici i komsije iz zgrade (bivse radne kolege) su pocele okretati ledja, djeca prihvatila cetnicku ideologiju (pjevanje cetnickih pjesama nikoga nije uzbudjivalo), pojedinci se uzivjeli u nove uloge boraca za svoju stvar, u stanove onih koji su odlazili na sigurno su se doseljavali podobni, komsiluk pocele obilaziti paravojne grupe ciji je glavni cilj bila pljacka i zastrasivanje preostalog nesrpskog stanovnistva. Stvari su se kasnije odvijale sve brze i brze. Zivot u gradu za nesrbe je posato nepodnosljiv, ljudi su se masovno iseljavali. Tako je stigao red i na nas, nakon smrti moje majke koja je umrla na silu (kao i mnogi drugi slicni njoj), ne zeleci da napusti grad u godinama kada je tesko bilo poceti od nule.

Sta se desilo sa ljudima koje sam poznavao i sa kojima sam proveo dio zivota od rodjenja pa do pocetka rata. O tome sam vec vise puta pisao ali nije na odmet da se neke stvari ponove jer su i one dio mozaika o kojem pricam. Jedan partijski sekretar iz Profesionale, kolega sa fakulteta, se preko noci ne samo psihicki nego i fizicki preobrazio u Drazu Mihajlovica (Milan Mitrovic), sepureci se u komsiluku u uniformi sa sajkacom na glavi i onim karakteristicnim okruglim naocalima. Jedan izvanredan fudbalski talenat (Bogdan Petkovic) se odazvao na poziv u odbranu svoga naroda: vidjao sam ga kako se vraca s ratista s dvije puske o ramenu (citaocima prepustam da pogode o kakvom se oruzjima radi). Jedan od direktora Profesionale, takodjer kolega sa fakulteta je postao glavni organizator doturanja oruzja Srbima u Banjaluci i okolini (Slobodan Boskovic) u doba kada rata u Bosni jos nije bilo. Sin komuniste (Čane -Stanoje Macanovic) je svoj doprinos u “odbrambeno-otadzbinskom” ratu dao u prevozenju opljackane tehnicke robe i kucanskih aparata s okolnih ratista koje se u to doba popularno nazivalo ciscenjem terena. Kcerka istinskog komuniste(!) i bivsi sudija suda u Banjaluci (Smilja Petkovic, udata Zunic) je preko noci postala veliki vjernik , podpredsjednica “Kola srpskih sestara” i isto tako veliki nacionalista. Njen sin Bojan se u nasem komsiluku istakao u pjevanju cetnickih pjesama, te omiljene vrste muzike u kuci Zunica. Jos jedan veliki komunista i perspektivni kadar za sva vremena (do danasnjih dana), poznati plivac (Milan Mazalica) se uselio u stan dojucerasnjeg radnog kolege kao da je to nesto najnormalnije na svijetu. Njegov primjer su slijedili mnogi pa bi mi trebalo poprilicno ‘papira’ da ih sve nabrojim. Ovakvih primjera u Banjaluci je bilo bezbroj i svako bi mogao napraviti svoj spisak. Previse je onih koji su preko noci kapu sa petokrakom zamijenili kokardom da bi to bilo slucajno.

A gdje je junak price iz djetinjstva Mile u svemu ovom? O njemu nisam cuo nista lose za vrijeme ovog zadnjeg rata pa tako ne mogu grijesiti dusu pisuci nesto sto mi je nepoznato. Medjutim, njegova reakcija na razbijenu glavu cini srz objasnjenja sudbine Banjaluke, kako devedesetih, tako i danas. Klice zla koje su proklijale kasnije sadjene su kada su uvjeti za sadjenje najpovoljnije: u ranom djetinjstvu, od prvih dana spoznavanja svijeta, u danima kada se obrazuje necija licnost, kada se svaka rijec oca ili majke upija kao spuzvom. Jer kako objasniti njegovu reakciju u doba kada nije bilo televizije, radio je bio rijetkost, novine jos nismo citali a u skoli su nas ucili isti matematiku, fiziku, historiju... Kasnije obrazovanje ocigledno nije imalo puno efekta jer medju gore pobrojanim ima i onih koji su zavrsili visoke skole ali to nije uspjelo unistiti klicu posadjenu u ranom djetinjstvu. Ni mjesto rodjenja ne igra neku bitnu ulogu. Medju gore pobrojanih ima onih koji su se rodili u nekoj vukojebini, u kuci bez poda (moj komsija ‘Draza’), ali ima tu i gradske raje, sto bi rekli onih sa asfalta. Ni polozaj u drustvu ne igra neku znacajnu ulogu (ima medju navedenim radnika ali i direktora). Ako je suditi po dogadjajima u Banjaluci i ponasanju pojedinaca, malo je onih koji su istinski vjerovali u bratstvo i jedinstvo, kojima je rijec partije u koju su se kleli bila zakon, a Tito, bog. Vecina ih je igrala dvostruku igru, glumila, plivala i cekala svoju sansu. Clanstvo u komunistickoj partiji je bio nacin sticanja privilegija u drustvu i nista vise. Sami smo toga svjedoci i danas nam ne treba niko soliti pamet kako smo svi isti i kako sada treba sve zaboraviti i poceti od nule.

Zbog toga u Banjaluci nikada nece biti istinske revolucije jer je to grad u kojem su se skrasili svi oni koji su uzrokovali zlo devedesetih. Oni nikada nece promijeniti svoj odnos prema drugima, posebno sada kada se ne moraju skrivati i kada je biti veliki Srbin profitabilno. Onih postenih, iskrenih, kojima je osnovni kriterij covjek pa onda sve ostalo je jako malo i u nekom odmjeravanju snaga nemaju nikakvih sansi. Nasa sudbina nas uci da pamet, razboritost i postenje nemaju sanse kada se sukobi sa laznim mitovima, laznim junastvom i laznom vjerom u boga. Mozda u onih stotinjak protestanata u nasem gradu ima i onih koji iskreno vjeruju u ono za sto se bore ali sta je sa desetinama hiljada ostalih koji mudro cute i cekaju razvoj dogadjaja.

Eto pokusao sam koristeci stvarne dogadjaje i osobe objasniti sta se u Banjaluci desavalo i desava. jos i danas. Ako neko misli drugacije bilo bi mi drago da me u to uvjeri, ali ne koristeci velike rijeci i lijepe stilske figure ili  objasnjenja napisana od strane drugih, nego cinjenice iz nasih zivota s konkretnim primjerima. Suplje price kako je svako spominjanje dogadja u Banjaluci devedesetih izraz mrznje vec odavno ne piju vode. Vjerujem da je tako kod vecine onih koji ove moje rijeci citaju sirom svijeta zahvaljujuci svojim Miloradima, Bogdanima, Smiljama, Milanima i drugima koji su pomogli da shvate sa kime su zivjeli.

Naravno, ne treba sve ljude trpati u isti kos. Licno poznajem nekolicinu koji su osvjetlali svoj obraz i obraz svoje djece ne prezajuci da zbog toga snose posljedice. Takve danas u nasem gradu nazivaju izdajicama svoga naroda i zao mi je sto od nas prognanih nisu dobili podrsku kakvu zasluzuju. Njima je mozda bilo jos gore nego nama. Mi nismo imali nikakvih sansi a oni su mogli birati: otici cista obraza ili ostati i plivati, kao sto je to cinila ogromna vecina. Takvima skidam kapu i zbog njih nemam pravo da stvari generaliziram.

A protestantima u rodnom gradu ne mogu poruciti mnogo a sumnjam da ih ono sto ja mislim i zanima. Mozda jedino da, kada ispred zgrade predsjednika vicu ‘lopove’, razmisle o onima koji vise ne zive na istim adresama u cemu su 'njihov' predsjednik i oni oko njega, oni zbog kojih sada protestuju, odigrali svoju ulogu, onu za koju su spremani jos dok su bili djeca. Mozda ce tada shvatiti da zivot u jednonacionalnom toru, gdje je malo pravih ljudi, osudjen na propast. I jos bih im savjetovao da svoju djecu ne truju laznim mitovima kao sto su vecinu zatrovali njihovi roditelji. To im nece donijeti srecu. Inace sada ne bi bili na ulicama nezadovoljni zivotom koji zive.