SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Saturday, July 14, 2012

Srbuj

Prije par nedelja Posmatrac postavi pitanje i prozva me u svom komentaru na post “Pocelo je, pocelo…”, a ja se usutio. Nije da nisam imao namjeru odgovoriti ali neke druge stvari se isprijecise pa tek sada nadjoh vremena da se oglasim.

Nisam sociolog niti psiholog, a ni historija mi nije jaca strana pa nista od toga ne mogu koristiti u iznosenju svoga stava. Kao tehnicaru po struci nije mi jaca strana ni filozofija (cast izuzecima, znam ih nekoliko), pa ni nju ne mogu iskoristiti. Nisam podlozan ni pisanju ‘mojih’ medija a nikad nisam imao ni svog vodju kojem sam vjerovao bez pogovora pa ni taj faktor ne koristim u svojim stavovima.  Ne mijenjam svoje stavove i razmisljanja zavisno od situacije,  okruzenju u kojem se nalazim (jedno za ‘moje’ a drugo za one druge) ili drustvenog uredjenja. Ni moji me roditelji (baku i djedu nisam, nazalost, upamtio jer su umrli davno prije mog rodjenja) nisu drzali na krilu i pricali o ‘nasim junacima’ i ponavljali mitove iz proslosti ‘mog naroda’.

Dakle, sve gore pobrojano za mene je beskorisno: svoje zakljucke uglavnom donosim na osnovu vlastitog iskustva, posmatrajuci ljude i dogadjaje oko sebe, pokusavajuci da ih povezem u neku logicnu cjelinu.
Priznajem da nisam ni nesto nacitan pa mi nedostaje i ta komponenta, a posebno ona lijepog izrazavanja pa kad nesto napisem nema tu poezije: nema stilskih figura vec su to sirove cinjenice, gole da ne mogu biti golije. Dogadjaji, mjesta i osobe su stvarne, sa svim obiljezjima koja uz to ide.  i objasnjenja su mi jednostavna pa ih svako moze razumjeti, za razliku od filozofskih opservacija nekih za cije razumijevanje treba zavrsiti vise fakulteta drustvenog smjera ili barem imati rijecnik stranih rijeci i izraza pri ruci.

O ratu u Bosni, dogadjanjima u Banjaluci i njenoj okolini, o ponasanjima pojedinaca i grupa ljudi, njihovoj transformaciji, od ‘normalnih’ gradjana, koji su ideju seocializma i ‘bratstva i jedinstva’ objerucke prihvacali dok se to isplatilo, do njihovom pripadanja samo ‘svojoj’ naciji, razmisljam jako puno, kao sto sam to cinio od onog dana kada je sve pocelo, pokusavajuci da slozim kockice u jednu logicnu cjelinu koja ce mi pomoci da razumijem sta se to kod nas i zasto se to desilo i sta se desava danas, dvadeset godina od pocetka ovog zadnjeg rata. Primjecujem kako vrijeme odmice a pamcenje me slabije sluzi da su sve glasniji oni koji se sluze poluistinama i lazima ne bi li popravili sliku o zlu koje je u nasem gradu i okolini pocinjeno od strane odredjene (velike) grupe pripadnika jednog naroda. Isto vrijedi i za ostale dogadjaje u Bosni, i ne na samo one iz ovog zadnjeg rata vec i onog prije njega. Djelovanje ovih pojedinaca i grupa ovih poslijeratnih godina je najbolji primjer kako nastaju lazni mitovi na kojima se jedna citava nacija hrani od kako je svijeta. Ponavljanjem lazi i koristenjem ‘velikih’ rijeci polako se stvaraju novi mitovi kojima se neke nove generacije doje i biti ce dojene jos od kolijevke. Dovoljno je da spomenem “odbrambeno-otadzbinski rat” koji su vodili oni koji su, kakva slucajnost, imali svo oruzje bivse Juge. Iako su mnogi ucestvovali u njemu i znaju kakav je bio odnos snaga kada je sranje kod nas pocelo, cak i oni danas vjeruju u te lazi a kako tek nece oni koji su rodjeni kasnije koji o ratu slusaju od svojih roditelja i djedova.
O dogadjajima u Banjaluci razmisljam vec evo dvadesetak godina i za njih imam svoje objasnjenje. Mnogo se kockica slozilo u jedan lijepi mozaik koji cini sliku velike grupe ljudi, pripadnika jedne nacije, koji cijeli svoj zivot zive u nekakvog medjuprostoru satkanom od laznih mitova i laznih junaka (Marko Kraljevic), velikih bitaka dobijenih godinama nakon sto su u stvarnosti bile izgubljene (boj na Kosovu, rat u Bosni kada ih spasise Amerikanci), lazne hrabrosti i junastva (granatiranje Sarajeva, Srebrenica… ), lazne vjere u boga i pravdu boziju.

Temeljna kockica ovog mozaka je jedan istiniti dogadjaj od prije vise od 50 godina, koji ce se moze ciniti beznacajnim a koji se savrseno uklapa u cjelinu i cini srz onoga sto nam se desilo.
Evo o cemu se radi.

Rodjen sam na Predgradju, u ulici Brace Podgornika, u blizine ljevaonice Jelsingrad i zeljeznicke stanice Banjaluka - Predgradje. Otac mi je bio masinovodja i radio je na zeljeznici kao sto je to bio slucaj s vecinom radno-sposobnih u mom komsiluku: blizina radnog mjesta je bila bitna jer je u to doba bicikl bio jedino prevozno sredstvo. Pored zeljeznice, odrasli iz mog komsiluka su radili i u Jelsingradu, Metalu, na Pilani. Mame su uglavnom bile domacice a samo su rijetke bile zaposlene.

Svoje djecacke dane sam provodio kao vecina mojih vrsnjaka: sutirajuci loptu, igrajuci se kauboja i indijanaca, rata (partizana i Nijemaca), izmedju dvije vatre i svih onih igara koje su se igrale u to doba kada se nije imalo mnogo ali se nije ni trazilo previse. Sa svojoj rajom sam provodio svo slobodno vrijeme, dijelili smo i dobro i zlo, nije se vodilo racuna cija ce mati namazati kruha i pekmeza ili masti i luka za sve, zajednicki se islo u kradju voce i iz vlastitih basci, jednom rijecju, bilo je to jedno lijepo i bezbrizno djetinjstvo, jednako kao i sva druga djetinjstva u to doba u nasem gradu.

Moj komsiluk je bio poznat pod nazivom Kezici jer je njegovo jezgro cinilo nekoliko omanjih kuca u kojoj je zivjelo vise familija Kezica. Malo dalje u pravcu Jelsingrada, u Pavlovica putu, koji je spajao ulicu Brace Podgornika i glavnu cestu koja je vodila za Zaluzane i Trn (u to doba smo je zvali asfalt jer nasa ulica nije bila asfaltirana kao ni mnoge druge u nasem gradu), su bili nastanjeni Pavlovici, familije rodbinski vezane, pa se taj dio zvao Pavlovici. U blizini je zivjelo i neoliko familija Kesera, Josipovica, Anusica… Bio je to, kako se to tada govorilo, katolicki kraj jer su katolici cinili vecinu stanovnistva.
Nedeljom bi i staro i mlado islo u crkvu, obicno onu na Petricevcu. Za nas je to bilo nesto normalno, nesto sto je bilo dio nasih zivota i o tome nismo previse razmisljali, niti je to kome smetalo. Bozici i Uksrsi su se slavili, pekle se pecenice, osvecivale kuce. Sjecam se kako bi svecenik obilazio katolicke kuce nakon Sveta Tri Kralja i kako bi na gornjem stoku vrata zapisivao meni neke nerazumljive rijeci. i sveti Nikola se mogao vidjeti u komsiluku u dane prije Bozica sto je za nas djecu uvijek predstavljalo posebnu radost. Koliko me sjecanje sluzi, nikada niko nije imao nikakvih problema zbog ovoga i danasnje price o zabranama religije su cista izmisljotine pojedinaca bez morala i casti, koji su htjeli i jare i pare (danas to nije problem jer vlast i crkva idu rame uz rame pa je biti ‘pobozan’ osobina koja se podrazumijeva).


Bilo je u mom komsiluku i nekoliko srpskih familija (Stijakovici, Brkovici, Milancici, Macanovici, Backonje) a u to doba nije bilo niti jedne muslimanske. Za razliku od katolika koji su gotovo svi bili religiozni (koliko je to bilo iskreno to je druga prica), od Srba niko nije isao u crkvu pa ih zbog toga ne mogu nazvati pravoslavcima. Vecina Srba su bili clanovi partije sto je podrazumijevalo da u njihovim kucama nije bilo mjesto za boga niti za popove. Naravno da su uz to isle i odredjene privilegije u drustvu. Mi, djeca, o tome tada nismo razmisljali niti smo o tome razgovarali. Vjerovao sam da ni nasim roditeljima pripadnost razlicitim nacijama nije znacila mnogo jer smo svi zivjeli u dobrosusjedskim odnosima i nikada nije bilo nikakvih problema vezanih za nacionalnu ili vjersku pripadnost.

Moj najbolji prijatelj i prvi komsija je bio Bodo Petkovic (neki ga bolje poznaju pod pravim imenom, Bogdan, rodjeni fudbaler,kojeg su u mom komsiluku svi zvali Seki, po poznatom nenadmasnom dribleru toga doba Dragoslavu Sekularcu) i bili smo gotovo nerazdvojni  iako je on bio tri godine mladji od mene. Kako je Bodo od malih nogu bio nestasan, njegov otac Mirko, nastavnik u Školi ucenika u privredi (ŠUP-u), jedan posteni komunista  (kako mi se tada cinilo), koji je Tita obozavao, je uvijek nastojao da ja budem u njegovoj blizini jer je znao da cu ja paziti da Bodo ne napravi neku glupost.  Ja sam u komsiluku vazio za dobro dijete pa je to valjda bio razlog. Sa Kezicima sam bio u dobrim odnosima, kao uostalom i sa ostalom djecom iz komsiluka, ali nikada nismo bili previse bliski. Najstariji od brace Kezica, godinu dana mladji od mene, bi cesto izazivao kavge koje bi ponekad zavrsavale tucom pa je to vjerojatno bio razlog za takav odnos prema njima. Cesce sam se druzio sa Macanovicima, u stvari sa Milom, koji je bio moje godiste. U njihovoj kuci sam se prijatno osjecao i nikada nisam primijetio nista sto bi ukazivalo da tamo nisam dobro dosao.



Iako mi to u ono doba nije palo u oci, sa ove vremenske distance mi je postala zanimljiva cinjenica da su Srbi vecinom zivjeli u vecim, boljim kucama, onim na sprat, kojih je u komsiluku bilo nekoliko. Bile su to kuce koje je izgradila Austro-Ugarska (kao i mnogo toga sto ima neku historijsku vrijednost u nasem gradu) a u kojima su zivjeli njeni strucnjaci koje je nekadasnja vlast dovela u ovaj nas kraj kako bi pomogli u izgradnji zeljeznice. Sta se sa tim ljudima desilo za vrijeme Kraljevine Jugoslavije i drugog svjetskog rata (poznato mi je da su mnogi ostali u Bosni nakon sto se Austro-Ugarska raspala i nastavili raditi svoj posao) nije mi poznato a jos manje kako su se u te kuce uglavnom uselili Srbi. Mozda bi neko ko se bavi historijom Banjaluke imao objasnjenje za to ali ja mogu samo konstatirati stvarno stanje.
Djeca iz komsiluka su se veoma cesto igrala u povelikoj avliji Kezica koju je okruzivalo nekoliko omanjih kuca. Dvoriste je bilo malo nageto ka ulici ali to nama nije ni najmanje smetalo. Igralo se tu izmedju dvije vatre, zmire, “care care kol’ko ima sati”, “ko to bije”, igre u kojoj se stapom osvajao protivnicki prostor samo sam zaboravio kako smo tu igru zvali i jos dosta drugih igara kojima se isto tako ne mogu sjetiti imena. Znalo se tu poigrati i na male ali smo utakmice sa vise raje igrali na livadi s druge strane ulice. Dvoriste Kezica je bilo glavno mjesto naseg okupljanja i u njemu se uvijek mogla cuti graja razdragane djece iz cijelog komsiluka. Ni dan danas mi nije jasno kako nas je baba Janja mogla trpiti po cijeli dan u njenom dvoristu jer ponekad ljeti djecja galama ne bi prestjala do kasno u noc.

Mi, djeca, smo se druzili, igrali zajedno i niko nije primjecivao bilo kakve razlike medju nama. Igralo se svaki dan, nekada do kasno u noc.  Bilo je ponekad i svadja, ponekad bi izbile varnice, ali bi se sve vrlo brzo zaboravilo.
Nogomet je u to doba bila najomiljenija igra nas djecaka i sate i sate smo provodili sutirajuci loptu, najcesce na livadi koja se protezala od nase ulice pa sve do zeljeznicke pruge. Imali smo cak i stative napravljene od dugackih grana koje smo sami usjekli tako da je osjecaj bio potpun. Narocito smo volju za igru dobijali nakon utakmica nase reprezentacije. Tada bi se svako uzivio u nekog od igraca reprezentacijei cini mi se da su tada nasi potezi bili ljepsi, dodavanja i proigravanja bolja, a i kondicije nije nedostajalo.


Iz tog doba mi je u sjecanju ostao jedan nelagodan dogadjaj koji govori mnogo o onome sto se desilo mnogo godina kasnije. Igrali smo nogometa kao obicno sve dok u jednom trenutku nije izbio sukob izmedju dva brata Kezica i dva brata Macanovic. Malo po malo i doslo je do u  tuce. Sijevnule su sake. U jednom momentu se jedan od brace Kezica, onaj stariji (u nasem drustvu poznat kao veliki vjernik, koji jeu crkvi uvijek bio u prvim redovima) docepao kamena i njime razbio glavu Mili Macanovicu. Milw je medju nama djecom bio poznat kao relativno mirno dijete, koje je rijetko ulazilo u sukobe s drugim. Potekla je krv, Kezici su potrcali svojoj kuci a Mile i brat mu Čane su se uputili svojoj. U momentu kada je Mile opipao krv poceo je da psuje i da se dere na sav glas: “srbuj”, bile su rijeci koje su se mogle cuti na daleko. Isao je Mile tako krvave glave kuci i cijelim putem ponavljao tu rijec za koju smo osjecali da ima neko zlokobno znacenje ali u tim djecackim godinama nismo mogli znati kakvo. Posebno nas je zbunjivala cinjenica da je Milin otac Vid bio komunista pa nismo bili sigurni da li je to sto Mile uzvikuje nesto sto je dozvoljeno ili ne.
Tuca se nakon nekog vremena zaboravila, mi smo opet igrali nogomet kao da se nista nije dogodilo. Milino izvikivanje smo zaboravili i nikada nikome o tome nismo pricali. Prolazile su godine, ja sam odlaske u crkvu prorjedjivao da bih jednog trenutka u potpunosti prestao ici (uz nevoljku saglasnost moje pokojne mame), Bozice i Uskrse smo slavili redovito svake godine (Bozic obavezno uz pecenicu na raznju, sve do 92. kada je rat vec bio na vidiku), vrlo cesto zajedno sa komsijama. S polaskom u srednju skolu sve manje sam se druzio s rajom iz komsiluka. Znali smo ponekad poigrati nogometa i to je uglavnom bilo sve. Bodina familija se jedne godine odselila na Mejdan (Petkovici su dobili drustveni stan) tako da sam ga rijetko vidjao. Ja sam stekao nove prijatelje s kojima sam provodio gotovo svo slobodno vrijeme.  Sredinom sezdesetih sam uplovio u ‘muzicke vode’ sto me je jos vise odvojilo od raje iz komsiluka. Posao sam na fakultet i ponovo upoznao novu raju. S rajom iz starog komsiluka sam imao sve manje zajednickih dodirnih tacaka, zanimale sun as razlicite stvari, pa su samim tim druzenja gotovo potpuno prestala.


I u komsiluku su se pocele dogadjati promjene. Negdje poslije potresa su se poceli doseljavati Srbi iz Vojvodine, nekoliko katolickih familija se odselilo, nacionalna struktura se mijenjala. Moje prve komsije su postale dvije familije Solaja koje su se doselile iz Futoga, mjesta u Vojvodini za koje prije njihovog dolaska nisam ni znao da postoji. Ubrzo su pocele i prve nesuglasice. Sjecam se kako je jedan dan komsija Lazo napravio incident vezan za medju izmedju nas i njih koji je na mene ostavio poseban pecat. Nikada nista slicno se prije toga nije desilo u ovom relativno mirnom komsiluku a sada, po doseljavanju novih familija stvari su se polako pocele mijenjati na gore. Kod Stijakovica su poceli odsjedati neki ljudi iz Srbije koji su tragovali rakijom koju su pravili mijesajuci vodu i nekakav prasak. Biznis im je dobro isao jer se inace ne bi odlucili na tako dalek put. U isto vrijeme, malo po malo, srpske kuce su po noci poceli obilaziti popovi, cak i one u kojima su zivjeli clanovi partije. Bio sam stariji, bolje sam razumijevao situaciju u nasoj zemlji pa sam kao objasnjenje za ove promjene nalazio u manjoj krutosti partije u kojoj su se neka ponasanja pocela precutno odobravati.
Krajem sedamdesetih sam se ozenio i odselio iz komsiluka. Zavrsio sam na Starcevici u zgradi koja je bila izgradjena za radnike Profesionale u kojoj je radilo dosta raje s fakulteta koji su sada kao inzinjeri radili na razvoju opreme i naoruzanja za vojsku tako da sam iste osobe sretao i na poslu i u komsiluku. Sticajem okolnosti mi je komsinica bila Smilja, moja skolska kolegica s Predgradja, sestra Bodina, ciji je muz radio u Cajavecu. Smilja je u to vrijeme bila sudija na jednom od banjaluckih sudova (ne sjecam se kojem) a kasnije sam saznao da je predavala i na jednoj od srenjih skola. Iako smo nekada bili prve komsije (nebrojene sate sam proveo u stanu Petkovica gledajuci televiziju koju su oni nabavili medju prvima u komsiluku) i proveli osam godina u istom razredu, pri slucajnim susretima se pravila da me ne vidi. Bodu bih sretao tu i tamo ali nisu to vise bili susreti najboljih prijatelja kao nekada kada smo bili djeca. Smiljin sin Bojan i moj Davor su postali dobri prjatelji i cesto su se igrali zajedno na parkingu zgrade. Mile Macanovic se ozenio i u starom komsiluku napravio kucu. Popricali bi nakratko kada bi se slucajno sreli i to bi bilo sve.  Ni Kezice vise nisam vidjao. Neki su odselili iz starog komsiluka a stariji brat, onaj koji je bio razlog za Milin ispad, je nesrecnim slucajem izgubio zivot na ljetovanju jos davno prije svih promjena u komsiluku. Ja sam redovito svracao u rodnu kucu kod mame i bio u prilici da zapazam promjene koje je novo vrijeme donosilo. Ponekad bi se tamo sreo sa cika Mirkom koji bi takodjer dolazio u posjetu starom komsiluku, kojem je bilo izuzetno drago sto su moj sin i njegov unuk  (Smiljin Bojan) bili prijatelji. Spominjao mi je Bodino i moje prijateljstvo Iz djetinjstva  i bio izuzetno sretan sto se sada nastavilo i u slijedecoj generaciji.

Dodjose devedesete, dodje rat, zivot se okrenu naglavacke. U Budjaku i na Predgradju svako vece su se mogle cuti bombe koje su bacane pred kuce preostalih katolika. Narod se poceo iseljavati shvatajuci da je to jedino rjesenje da se prezivi. Vecina Srba iz komsiluka se mobilisala iako je malo njih islo na bojiste. Redovito su isli na posao iako se o nekom poslu tih dana nije moglo govoriti. Moji su se okupljali u nasoj porodicnoj kuci, kod mame, jer vise niko nije radio pa smo na taj nacin lakse prezivljavali, dijeleci ono hrane sto se zajednicki sakupilo. Kasnije, kako je rat zahvacao sve veci dio Bosne a u Banjaluci postalo sve teze za zivot nesrba, provodio sam sve vise vremena u rodnoj kuci brinuci se za mamu koja se iznenada razbolila. Posla nisam imao kao ni preostali katolici iz komsiluka. Prezivljavalo se od dana do dana, dijelece ono malo hrane sto je u maminoj kuci preostalo i sto se dobivalo od Karitasa. Komsije Srbi su bile korektne, nije bilo provokacija ali ni pomoci. Milu Macanovica u to vrijeme sam rijetko vidjao ali sam isto tako vise puta vidio mu brata Čanu (Stanoje) kako s vojnim kamionom natrpanim kucanskim aparatima svraca do skuce u kojem su mu zivjeli roditelji, vjerojatno da istovari nesto za sebe i svoje.
Na Starcevici su promjene takodjer bile ocite. Poneki poznanici i komsije iz zgrade (bivse radne kolege) su pocele okretati ledja, djeca prihvatila cetnicku ideologiju (pjevanje cetnickih pjesama nikoga nije uzbudjivalo), pojedinci se uzivjeli u nove uloge boraca za svoju stvar, u stanove onih koji su odlazili na sigurno su se doseljavali podobni, komsiluk pocele obilaziti paravojne grupe ciji je glavni cilj bila pljacka i zastrasivanje preostalog nesrpskog stanovnistva. Stvari su se kasnije odvijale sve brze i brze. Zivot u gradu za nesrbe je posato nepodnosljiv, ljudi su se masovno iseljavali. Tako je stigao red i na nas, nakon smrti moje majke koja je umrla na silu (kao i mnogi drugi slicni njoj), ne zeleci da napusti grad u godinama kada je tesko bilo poceti od nule.

Sta se desilo sa ljudima koje sam poznavao i sa kojima sam proveo dio zivota od rodjenja pa do pocetka rata. O tome sam vec vise puta pisao ali nije na odmet da se neke stvari ponove jer su i one dio mozaika o kojem pricam. Jedan partijski sekretar iz Profesionale, kolega sa fakulteta, se preko noci ne samo psihicki nego i fizicki preobrazio u Drazu Mihajlovica (Milan Mitrovic), sepureci se u komsiluku u uniformi sa sajkacom na glavi i onim karakteristicnim okruglim naocalima. Jedan izvanredan fudbalski talenat (Bogdan Petkovic) se odazvao na poziv u odbranu svoga naroda: vidjao sam ga kako se vraca s ratista s dvije puske o ramenu (citaocima prepustam da pogode o kakvom se oruzjima radi). Jedan od direktora Profesionale, takodjer kolega sa fakulteta je postao glavni organizator doturanja oruzja Srbima u Banjaluci i okolini (Slobodan Boskovic) u doba kada rata u Bosni jos nije bilo. Sin komuniste (Čane -Stanoje Macanovic) je svoj doprinos u “odbrambeno-otadzbinskom” ratu dao u prevozenju opljackane tehnicke robe i kucanskih aparata s okolnih ratista koje se u to doba popularno nazivalo ciscenjem terena. Kcerka istinskog komuniste(!) i bivsi sudija suda u Banjaluci (Smilja Petkovic, udata Zunic) je preko noci postala veliki vjernik , podpredsjednica “Kola srpskih sestara” i isto tako veliki nacionalista. Njen sin Bojan se u nasem komsiluku istakao u pjevanju cetnickih pjesama, te omiljene vrste muzike u kuci Zunica. Jos jedan veliki komunista i perspektivni kadar za sva vremena (do danasnjih dana), poznati plivac (Milan Mazalica) se uselio u stan dojucerasnjeg radnog kolege kao da je to nesto najnormalnije na svijetu. Njegov primjer su slijedili mnogi pa bi mi trebalo poprilicno ‘papira’ da ih sve nabrojim. Ovakvih primjera u Banjaluci je bilo bezbroj i svako bi mogao napraviti svoj spisak. Previse je onih koji su preko noci kapu sa petokrakom zamijenili kokardom da bi to bilo slucajno.


A gdje je junak price iz djetinjstva Mile u svemu ovom? O njemu nisam cuo nista lose za vrijeme ovog zadnjeg rata pa tako ne mogu grijesiti dusu pisuci nesto sto mi je nepoznato. Medjutim, njegova reakcija na razbijenu glavu cini srz objasnjenja sudbine Banjaluke, kako devedesetih, tako i danas. Klice zla koje su proklijale kasnije sadjene su kada su uvjeti za sadjenje najpovoljnije: u ranom djetinjstvu, od prvih dana spoznavanja svijeta, u danima kada se obrazuje necija licnost, kada se svaka rijec oca ili majke upija kao spuzvom. Jer kako objasniti njegovu reakciju u doba kada nije bilo televizije, radio je bio rijetkost, novine jos nismo citali a u skoli su nas ucili isti matematiku, fiziku, historiju... Kasnije obrazovanje ocigledno nije imalo puno efekta jer medju gore pobrojanim ima i onih koji su zavrsili visoke skole ali to nije uspjelo unistiti klicu posadjenu u ranom djetinjstvu. Ni mjesto rodjenja ne igra neku bitnu ulogu. Medju gore pobrojanih ima onih koji su se rodili u nekoj vukojebini, u kuci bez poda (moj komsija ‘Draza’), ali ima tu i gradske raje, sto bi rekli onih sa asfalta. Ni polozaj u drustvu ne igra neku znacajnu ulogu (ima medju navedenim radnika ali i direktora). Ako je suditi po dogadjajima u Banjaluci i ponasanju pojedinaca, malo je onih koji su istinski vjerovali u bratstvo i jedinstvo, kojima je rijec partije u koju su se kleli bila zakon, a Tito, bog. Vecina ih je igrala dvostruku igru, glumila, plivala i cekala svoju sansu. Clanstvo u komunistickoj partiji je bio nacin sticanja privilegija u drustvu i nista vise. Sami smo toga svjedoci i danas nam ne treba niko soliti pamet kako smo svi isti i kako sada treba sve zaboraviti i poceti od nule.

Zbog toga u Banjaluci nikada nece biti istinske revolucije jer je to grad u kojem su se skrasili svi oni koji su uzrokovali zlo devedesetih. Oni nikada nece promijeniti svoj odnos prema drugima, posebno sada kada se ne moraju skrivati i kada je biti veliki Srbin profitabilno. Onih postenih, iskrenih, kojima je osnovni kriterij covjek pa onda sve ostalo je jako malo i u nekom odmjeravanju snaga nemaju nikakvih sansi. Nasa sudbina nas uci da pamet, razboritost i postenje nemaju sanse kada se sukobi sa laznim mitovima, laznim junastvom i laznom vjerom u boga. Mozda u onih stotinjak protestanata u nasem gradu ima i onih koji iskreno vjeruju u ono za sto se bore ali sta je sa desetinama hiljada ostalih koji mudro cute i cekaju razvoj dogadjaja.

Eto pokusao sam koristeci stvarne dogadjaje i osobe objasniti sta se u Banjaluci desavalo i desava. jos i danas. Ako neko misli drugacije bilo bi mi drago da me u to uvjeri, ali ne koristeci velike rijeci i lijepe stilske figure ili  objasnjenja napisana od strane drugih, nego cinjenice iz nasih zivota s konkretnim primjerima. Suplje price kako je svako spominjanje dogadja u Banjaluci devedesetih izraz mrznje vec odavno ne piju vode. Vjerujem da je tako kod vecine onih koji ove moje rijeci citaju sirom svijeta zahvaljujuci svojim Miloradima, Bogdanima, Smiljama, Milanima i drugima koji su pomogli da shvate sa kime su zivjeli.

Naravno, ne treba sve ljude trpati u isti kos. Licno poznajem nekolicinu koji su osvjetlali svoj obraz i obraz svoje djece ne prezajuci da zbog toga snose posljedice. Takve danas u nasem gradu nazivaju izdajicama svoga naroda i zao mi je sto od nas prognanih nisu dobili podrsku kakvu zasluzuju. Njima je mozda bilo jos gore nego nama. Mi nismo imali nikakvih sansi a oni su mogli birati: otici cista obraza ili ostati i plivati, kao sto je to cinila ogromna vecina. Takvima skidam kapu i zbog njih nemam pravo da stvari generaliziram.

A protestantima u rodnom gradu ne mogu poruciti mnogo a sumnjam da ih ono sto ja mislim i zanima. Mozda jedino da, kada ispred zgrade predsjednika vicu ‘lopove’, razmisle o onima koji vise ne zive na istim adresama u cemu su 'njihov' predsjednik i oni oko njega, oni zbog kojih sada protestuju, odigrali svoju ulogu, onu za koju su spremani jos dok su bili djeca. Mozda ce tada shvatiti da zivot u jednonacionalnom toru, gdje je malo pravih ljudi, osudjen na propast. I jos bih im savjetovao da svoju djecu ne truju laznim mitovima kao sto su vecinu zatrovali njihovi roditelji. To im nece donijeti srecu. Inace sada ne bi bili na ulicama nezadovoljni zivotom koji zive.

15 Comments:

Anonymous Posmatrac said...

Odlican sazetak razvoja dogadjaja u BL (mislim da Co podcjenjuje svoju pripovjedacku vjetinu).

Takodjer provodim dosta vremena pokusavajuci da shvatim koji je to motiv dovoljno privlacan da fakuletski obrazovanu osobu natjera da zatvori oci pred istinom i pravdom i da pocne vjerovati u neku vlastitu nadmoc nad drugima. Koji je to bio osnovni motiv glavnih aktera ove price, da li zelja za osjecajem nadmoci nad drugim nacijama, da li forsirani osjecaj 'sve je to ionako nase', da li cista banalna teritorijalna pretenzija ili naprosto zelja da se zivi samo sa svojima, bez drugih na istom teritoriju.

Ne mogu da shvatim kako prosjecna obrazovana osoba sve te banalne ciljeve stavlja ispred dokazanih ljudskih vrijednosti kao sto su prijateljstvo, suradnja, suzivot u skladu i harmoniji.

Bilo bi dobro da Co iskoristi svoj talenat i napise svoje iskustvo u okolini o onima koji su najvise stradali, mjesovite porodice koje su preko noci postale nicije i cija su djeca 'bila dobra samo za sapun praviti'. Znam da se mnogima od takvih svijet srusio preko noci.

Iz svega tog materijala moramo izvuci ispravne zakljucke, radi nase djece koja trebaju naci nacina za ponovni zajednicki suzivot. Tezak zadatak, i zato je Co-ov rad vrlo potreban i dobrodosao, jer nije uperen protiv nikoga vec je cilj da se shvati bit problema i isprave greske.

Monday, 23 July, 2012  
Anonymous Anonymous said...

U svemu se slažem sa Coom.Takva su i moja viđenja događaja u B.L.,koji su nam izmjenili živote-moje porodice sigurno na gore.Kada sam na F.B. potvrdila događanja u B.L.za vrijeme rata prikazano u jdnom dokumentarcu snimljenom u B.L.-intervjui sa ličnosima na vlasti u to vrijeme,koji se ničeg ne sjećaju,javila su mi se 2 bivš .učenika.Upozoravaju me da ne nasjedam na novinarske laži.Odgovorila sam da sam cijeli rat provela u B.L. i znam sve šta se dešavalo tada.Od tada se više ne lavljaju."SRBUJ" sam čula kao dijete a,ali nisam znala šta to znaći.Zašto su Manjaću iselili(naseljenu praoslavcima)zašto se u JNA govorilo ekavicom,su pitanja,koja su se nametala u toku rata.Ljudi su pričali,da se preseljavanje "Srba"iz okolnih sela u grad planski provodilo,kako bi jednog dana mogli da vrate"milo za drago" iz 2.svjetskog rata.Teror koji je provođen u B.L.(rušenje vjrskih objekata,privatnih radnji,premlaćivanje,izbacivanje sa posla i iz stanova,radna obaveza,iskljućivanje telefona,policijski sat)imale su za cilj sijanje straha i prisiljavanje nesrpskog stanovništva na "humano preseljavanje"-ETNIČKO ČIŠĆENJE.U tome su i uspjeli.Naši sugrađani su to šutke gledali uz eventualni komentar."To rade sve tri strane"Razoćarana sam u "banjalućane"kolege i poznanike,koji sada protestiraju zbog "picinog parka",a onda su šutjeli.Nismo znali s kim smo živjeli tolke godine(nisam nikad mislila ko je kakvog porijekla),a njih su roditelji tako odgajali.Ta klica nacionalizma posijana je u porodici,kao uostalom i sav odgoj.

Tuesday, 24 July, 2012  
Blogger co said...

U neka druga vremena prilog pod nazivom “Srbuj” bi izazvao burne reakcije jer sam njegov naziv je dovoljan da izazove iskre ali cini mi se da smo u fazi kada se mirimo s postojecim stanjem pa niko ne reagira: ni dusebriznici, koji za sve imaju opravdanje a ni ona druga strana koja obicno ovakav stil pisanja odobrava. Djelomican razlog za nereagiranja je i opsta nezainteresanost ‘pucanstva’ za ovakve teme jer je nasem narodu bliza ona “hljeba i igara”. Misljenja sam da se ne treba tek tako zadovoljiti sa stavom “ne talasaj” jer zacarani krug zla ce se nastaviti sve dok iskreno ne budemo razgovarali o nasim sudbinama i dok svi ne osudimo one koji su se njima poigrali.

Na prilog sam dobio poduzi email od jednog naseg sugradjanina koji poznaje drugu stranu nekih od osoba koje sam u prilogu spominjao. Njegovo iskustvo iz druzenja s njima i saznanja o stradanjima njihovih najblizih za vrijeme drugog svjetskog rata u Lici samo djelimicno pojasnjava njihove reakcije. Kada bi se stradanja u drugom svjetskom ratu od strane ustasa mogla uzeti kao opravdanje za njihovo ponasanje u ovom zadnjem ratu, kako se moze objasniti iznenadna mrznja prema ‘balijama’ (nekolicina poznanika ju je iskazivala u razgovoru sa mnom tih devedesetih ne znajuci ‘ciji sam’ uprkos poznatoj peticiji uglednih muslimana u gradu koji su se stavili na stranu srpskog zivlja za vrijeme vladavine NDH), Ili kako se moze objasniti prihvacanje cetnicke ideologije onih koji su do jucer bili zakleti komunisti? Za mene je jedino logicno objasnjenje da su se te osobe cijelo vrijeme zajednickog zivota skrivale iza maske bratstva i jedinstva a u monentu kada su pomislile da je sila na njihovoj strani, pokazala prava lica. Kako bi u suprotnom mogli objasniti manjinu koja je ostala privrzena principima zivota kakvog su zivjeli svo vrijeme prije ‘demokratskih promjena’ a takvi su ostali do danasnjeg dana. Ovome treba dodati i svima nama dobro poznatu cinjenicu o sve vecem broju ‘boraca’ (posebno onih iz okoline Glamoca, Grahova, Bosanskog Petrovca…) koji su te privilegije dobijali uz dva svjedoka godinama poslije drugog svjetskog rata o cemu se u ona vremena pricalo sa sprdnjom. Kako je vrijeme od drugog svjetskog rata odmicalo, primalaca borackih penzija je bilo sve vise a mi nismo bili svjesni sta se iza toga krije.

Banjaluka, koja je bila grad otvoren za sve, okrenut zapadu, u kojoj price o stradanjima Srba u drugom svjetskom ratu nisu bile glasne kao u nekim drugim krajevima Bosne i Hercegovina, gdje se nisu nosale mosti svetaca i nisu iskopavale kosti, je iznenadila nas naivne kojima koji smo bili privrzeni nekim drugim ljudskim vrijednostima. Grad je jos od pocetka devedesetih posato stub srpskog nacionalizma i sile (sjetimo se silnih vojski koje su se slile u grad jos za vrijeme rata u Hrvatskoj), sto je ostao do danas.

Iz tog doba sjecam se jos jednog dogadjaja koji razjasnjava neka kasnija, pa mozda i ova danasnja, desavanja. Nadjoh se na Kastelovom cosku na skupu SDS-a koji je okupio vecinu nasih dotadasnjih prijatelja, poznanika, komsija, radnih kolega. U vazduhu se osjecalo uzbudjenje mase koja je pozdravljala govornike. Sjecam se pokojnog Jovana Raskovica i odusevljenja kada je u zaru govora izrekao onu poznatu da ce popiti rijeku Kupu koja dijeli dva oka u glavi. Sjecam se i momcica kojeg je otac drzao na ramenima da vidi te nove idole koji ce naci svoje mjesto u nekim buducim mitologijama. Momcic je, valjda od dosade lomio grancice sadnice koja je bila posadjena na trotoaru ispred gradskog parka, negdje ispred panoa za filmove. Kada je otac primijetio da nam nije drago sto dijete lomi grane rece mu dovoljno glasno da i mi to mozemo cuti: “Samo ti to lomi sine, ionako ce sve ovo biti nase”. Ja sam se na te rijeci samo nasmijao ne shvacajuci da je bio u pravu. A kako tada, tako i danas. Uzalud raja u Banjaluci danas protestuje jer je onih kojima drvece smeta daleko vise nego onih drugih koji su od njega pobjegli pa im jedno drvo manje ne znaci nista.

Tuesday, 24 July, 2012  
Anonymous Anonymous said...

Ovaj anonimni posjetilac sam ja-Enisa
Nije bilo mjesta da se potpišem,bojala sam se da mi tekst ne "pobjegne",a mislila sam da Co vidi da je stiglo od mene.Pozdrav
ENISA

Tuesday, 24 July, 2012  
Anonymous Anonymous said...

Co sram te i stid bilo ovog komentara.Za tebe su Srbi personifikacija svog zla na tim nesretnim prostorima ex Yu,a to sto je bilo treba gledati u mnogo sirem kontekstu,2sv.rat,raspad Yu,rat u Hr,val prognanika prema Bl..U pravu si Srbi su bili odrodjeni od vjere,jer su vjerovali u komunizam i bratstvo i jedinstvo,a Hrvati u Vatikan,na zalost.

Thursday, 26 July, 2012  
Blogger co said...

Cudio sam se da ovakav ili slican komentar nisam dobio jos ranije jer znam da je prilog prilicno skakljiv, medjutim, po obicaju, komentar je od osobe koja se ne zeli predstaviti sto mu umanjuje znacaj. Nije mi jasno zasto se ljudi skrivaju iza maske anonimnosti kada je u pitanju ovako ozbiljna diskusija. Draze bi mi bilo da diskutiramo pod punim imenima i prezimenina i po mogucnostima da pri tom koristimo konkretne cinjenice a ne stvari koje su u opticaju kada se zeli naci opravdanje za postupke vecine.

Iako sam u prilogu i komentaru mnogo toga rekao, da ponovim neke stvari. Izgleda da to nekima treba vise puta ponavljati kako bi shvatili neke stvari. Moja razmisljanja se odnosi iskljucivo na Banjaluku i moju okolinu, donesena na osnovu vlastitog iskustva. Poznate su mi te teorije zavjere koje koriste oni koji pokusavaju naci opravdanje za zlo koje je ucinjeno u Banjaluci: kada se poredaju kako to oni rade, nekima sve izgleda logicno, narocito onima koji ne zele da vjeruju svojim ocima. Uz to se cinjenice iskrivljavaju pa i ono sto smo gledali vlastitim ocima nije bilo onako kako smo mi to vidjeli (uzmimo kao jedan primjer grad Sarajevo koji je po onima koji se drza teorija zavjere samo sebe granatiralo skoro pune cetiri godine). Hajde da za trenutka prihvatimo te teorije kao istinite, meni nikako nije logicno da ateista preko noci postane vjernik samo zabog drugog svetskog rata. Kako u tim teorijama zavjere stoji cinjenica da je biti komunista prije devedesetih znacilo imati odredjene privilegije? Valjda je vjera nesto sto covjek nosi u sebi i nije vezano za trenutnu situaciju. Materijalna korist tu ne bi trebala igrati nikakvu ulogu! Ili kako naci objasnjenje za komunistu koji preko noci postane cetnik. Kako nije ostao partizan, ono sto je, ako je to istina, uistinu bio. Ako su ti pojedinci vec vjerovali u bratstvo i jednistvo kako se ne udruzise sa osobama drugih nacija koji su u njega vjerovali pa da se zajedno bore protiv zla vec se okrenuse na drugu stranu i postadose dio tog istog zla? Ili mozda moj kriticar i sam vjeruje da su cetnici bili borci protiv fasizma pa je ta masovna transformacija koja se kod nas dogodila logican slijed stvari.
... slijedi nastavak...

Thursday, 26 July, 2012  
Blogger co said...

U svom prilogu sam naveo konkretne dogadjaje i ljude u Banjaluci pa bi mi bilo interesantno vidjeti imena i prezimena onih drugih iz naseg grada koji su bili dio tih zavjera. Na ta imena jos nigdje nisam naisao, pitam se zasto. Mozda bi mi moj kriticar, koji me ocigledno poznaje, mogao navesti neka konkretna imena, i to nasih zajednickih poznanika, koji su bili dio te zavjere. U tom slucaju bih mozda uzeo u obzir i tu teoriju zavjere, a ovako mi je to veoma tesko prihvatiti. One koje sam ja naveo jos uvijek su zivi (osim jednog) i dokaz su onoga o cemu pisem. Mozda neki od njih sada ponovo stavljaju maske jer stvari za mnoge nisu onako dobre kako su 92 izgledale.

Ja nigdje nisam napisao da su svi Srbi jednaki jer stvari nikada ne generaliziram jer se ne mogu generalizirati. U Banjaluci poznajem nekolicinu (ne veliki broj) koji su ostali ono sto su uvijek bili: ljudi. O nekima sam pisao, nekima nisam spominjao imena da ne bi u okruzenju imali neprijatnosti, ali ima ih. Pa neki dan neki (mladi) cetnik na facebook-u nazva Slobodana Popovica najvecim srbomrscem samo zbog toga sto Slobodan misli i govori istinu, sto je ostao isti za svo ovo vrijeme. Po rijecima istog, Slobodana mrze svi Srbi (opet generalizacije) i smatraju ga izdajicom svog naroda. Evo, ja poznajem Slobodana sa fakulteta ali cak nisam bio siguran da li je Srbin ili ne (imena nekada mogu prevariti) jer mi to u zivotu nikada nije bilo vazno. Kako vidim, mom kriticaru je pripadnost naciji ipak vaznija od svega sto se kod nas desilo i svako iznosenje cinjenica gleda samo s te strane. Ja nikada ne bih mogao stati iza zlocina ‘mojih’ samo zato sto su ‘moji’ i ne pokusavam da nadjem opravdanje za njih (a bilo ih je, to svi znamo). Pripadam onima kojima nacija u zivotu ne znaci puno: nisam je birao, stekao sam je po rodjenju i ne utice na moje poglede u zivotu. Izgleda da mi je to mana. A jos veca je, pisati istinu i nazivati stvari pravim imenima. I zbog toga bi me, kako anomimni posjetilac rece, trebalo biti sram.

Thursday, 26 July, 2012  
Anonymous Anonymous said...

Val prognanika prema BL,rat u Hr, raspad Yu, 2.sv. rat... Fali jos samo Kosovska bitka da se lista opravdanja za pokretanje novog osvajackog rata kome povijest jos nije dala ime zaokruzi. Sta bi li se tek pricalo da vam je naum u potpunosti uspio ? Prava je sramota zpo vas da nije, jer ste naoruzani do zuba i brojno nadmocni krenuli protiv svoje nazovi brace.
Sve te price o ugrozenosti Srba, o svim Srbima u jednoj drzavi, o pravoj veri pravoslavnoj bile su samo paravan za srpske teritorijalne pretenzije.
Da, i stupile su na scenu puno prije pojave nacionalnih vodja ostalih naroda.
I sad bi Coa trebala biti sramota da bi se vi bolje osjecali. Svasta.
Nada Stefanac

Thursday, 26 July, 2012  
Anonymous spectator said...

Za Anonimusa ortodoksnog iz nebeskog blentiteta:
-Svako zlo koje jedan narod ucini drugome vise steti vinovniku zla nego onome koji trpi .(Karl Capek)
--Kleveta je gora od ljudozderstva(Sv.Ivan Zlatousti)
---Dasad jos nisam upoznao ni jednog jedinog reakcionara koji istovremeno nije i lazov.(Grant Singleton)
--Pokvarenost se sluzi mnogim orudjima,ali je laz drska koja pristaje na sve.(Oliver W.Holmes)
--Predrasuda je misljenje bez rasudjivanja.(Voltaire)
--Kad ostanes bez argumenata,vrijedjaj protivnika.(Ciceron)
--Poput magneta demagogija privlaci najgore egzemplare ljudske pasmine(T.B.Maculey)
--Karakter je covjekova sudbina(Heraklit)
--Ako covjek napreduje u obrazovanju a nazaduje moralno-on totalno nazaduje(Ciceron)
--Nema vrline vece od istine i zlocina veceg od lazi(Upanisade)
--Fanatik je dvonoga zivotinja s dusom poput stakora,vodom u glavi umjesto mozga,i kicmom od ljepila i zelatina.Tamo gdje drugi ljudi nose srce,on nosi tumor iskvarenih principa.(J.London)

spectator

Thursday, 26 July, 2012  
Anonymous Posmatrac said...

Mislim da je autor kojemu se ne svidja Co-ovo pisanje pogresno shvatio razloge pisanja ovakvih clanaka. Po mojem misljenju svrha nije optuziti jedan narod (u ovom slucaju Srbe) vec shvatiti genezu ovoga zla koje se desilo, kako bi se u buducnosti to izbjeglo i narod konacno pomirio.

Shvatiti zasto se desavalo to sto se desavalo je jedini put za razrjesenje ovog goruceg problema koji niti 20 godina poslije nije blize rjesenju (iako izgleda da zivot u RS tece normalno, to je daleko od istine). A rjesenje je potrebno jer na ovim prostorima trebaju ponovo da zive tri naroda koja su tu zivjela stoljecima. Trebaju da zive u suradnji a ne okrecuci glavu jedni od drugih. Nadam se da se u tome svi slazu.

Opisujuci one koji su ovo ucinili, niti na trebutak se ne umanjuje se zlo 'drugih' za vrijeme NDH ili prije toga zla za vrijeme kralja Aleksandra. No kao sto Co kaze, ovdje se raspravlja o zlu devedesetih u BL, koje po meni nema korijene u prethodnim dogadjajima vec prvenstveno u doktrini SANU, a prethodni dogadjaji su bili samo dodatno opravdanje. Hvala

Friday, 27 July, 2012  
Blogger co said...

Htio sam nesto napisati nakon Posmatracevog komentara ali nema potrebe. Jutros na facebook-u na grupi "Druzenje Banjalucana" naletih na ovaj izvanredan pasus koji objasnjava sve:

"Rat je bio naše najveće životno ogledalo.

Tako veliko da smo se u njemu svi zajedno i istovremeno mogli pogledati i ogledati.

Danas, zahvaljujući tom ogledalu, svako od nas, priznao to ili ne, zna sasvim dobro ko je i kakav je. Kako pojedinci tako i kolektivi.
Jer ogledalo nikad ne laže.
I nije krivo ni za čiji ružan lik.
Dakle, stvarnost, odnosno naša slika o nama može biti ružna, ali ogledalo ne može biti krivo. I to je jedina istina o nama. Životna istina koju palanački duh nije spreman da čuje i da je prizna. Zato duh palanke stalno izmišlja i fabrikuje svoje lažne priče o sebi i svojima.

Naravno, priče su priče, ali događaji su jedina životna istina.
Jer, istina stanuje u događaju, a ne u mišljenju o njemu.
Ne u naknadnim pričama o njemu !?
Esad Bajtal"

Saturday, 28 July, 2012  
Anonymous Anonymous said...

Mislim,da je Anonimus nepravedno optižio Coa,koji je napisao svoje iskustvo i razmišljanja o događanjima u B.L.Vidjeli smo kako Co lijepo živi u dalekom Pittsburgu,ali rane još uvijek bole i ne može se pobjeći od razoćarenja i ružnih sjećanja.Sadašnjica na Balkanu još uvijek je ružna,nacionalistićka,teško se živi,(ljudi bez posla) i ne vidi se kraj tome.Svake godine sjetimo se velikh datuma(22. 8 1995g kada je moja uža poridica izašla iz B.l. logora u čamcu kod DAVORA;pokolj u Srebrenicii ....)i gledamo na TV kako banjalučani to ne priznaju i kažu da je Mladić njihov heroj.Šta onda više reći.Cijeli svijet je osudio taj genocid,ali oni to ne priznaju.To je živa istina i mora se priznati.Zato već 5 godina nisam bila u B.L.,jer ne mogu slušati "licemjere"kad kažu:"Što se ne vratite,kako ćemo izdržati sa ovim seljacima i sl?"TO STE IZABRALI I GLEDAJTE!"Svi su se zavukli u mišje rupe,dok su nas maltretirali,,pljačkali i iseljavali.Sjetimo se Manjače i groznih slika iz tog logoraProšlo ljeto upoznala sam u Gradcu Hasana Nuhanovića-prevodioca iz Potočara,ćija je porodica tamo pobijena.Nisam imala snage da mu išta kažem,ali pročitala sam njegovu knjigu.Enisa

Sunday, 29 July, 2012  
Anonymous Istina said...

Uz duzno postovanje prema svima, mozda bi za rasvjetljavanje pitanja 'sto nam se dogodilo' trebalo pogledati neke konkretne, manje poznate podatke iz nase historije. Tada ce i II sv rat i 'ko nas bre zavadi' termin postati irelevantni u tumacenju onih koji pokusavaju opravdati dogadjaje.

Jos 1920. godine Radikalna Stranka (sa velikosrpskim ciljevima) u BIH bila je daleko najjaca srpska stranka. Na tadasnjim BIH izborima dobila je preko 183.000 glasova (od 59.000 1920. g). Sve ostale srpske stranke dobile su znacajno manje glasova (Demokratska stranka 4.800, Savez zemljoradnika 26.000 itd). Takodjer vec 1924. g. u Mostaru je osnovan Okruzni Odbor Udruzenja srpskih cetnika 'Petar Mrkonjic', a u Sarajevu 'Odbor cetnika za kralja i otadzbinu' (racicevi cetnici). Oba pokreta 1925. g udruzena su u pokret 'Petak Mrkonjic'.

Vec 1935 udruzenje je imalo 430 pododbora sa 213.000 clanova a 1938. g. 1000 pododbora sa 500.000 clanova.

Eto sta nam se dogodilo. Ko je htio mogao je davno predvidjeti. Nadam se da danas takvih koji ne zele znati nema vise mnogo

Postovanje i isprika za anonimnost


Tuesday, 04 September, 2012  
Blogger co said...

Vec sam nekoliko puta to spomenu da nisam jak u historiji a posebno ne u nacionalnim hoistorijama, pa su mi navedeni podaci nepoznati . U svom zivotu nisam bio opterecen niti nacijom niti vjerom, valjda sto me moji nisu hranili tim pricama. Mozda je tako bolje jer sam prvih 40-tak godina zivio bezbrizan, neopterecen prosloscu, onako kao sto to Djole lijepo rece u Sevdalinki: “nekad smo se bratimili po pogledu, sluteci da isto sanjamo, i Bogu je prosto bilo, krstimo se ili klanjalo”. Ponasanja ljudi oko sebe nisam analizirao vec sam ih posmatrao s neke druge strane, prihvatajuci promjene kao nesto sto je normalno, nesto sto se desava u svakom drustvu pa tako i u nasem. Na guranje seljaka u partiju (na fakultetu i kasnije na poslu) sam gledao sa podsmjehom, kao na nesto sto je svojstveno ljudima koji su rodjeni i odrasli u malim sredinama, zaostalim i drustveno i ekonomski, pa im je dolazak u grad otvorio neke nove vidike i dalo sansu da se dokazu. Grabili su sve sto se zgrabiti moglo i bio sam toga svjestan ali me nije posebno zabrinjavalo. Bio sam zadovoljan onim sto sam imao i nisam bio ljubomoran na uspjehe pojedinaca koji su bili posljedica njihove borbe za dobrobit jednog drustva specificnog po mnogo cemu u svijetu. Promjenu nacionalne structure u rodnom komsiluku sam takodjer smatrao normalnim: familije iz Srbije su se doseljavale zbog toga sto su vjerovale da ce im zivot biti bolji. Neke od njih su vukle porijeklo iz Bosne (Drvar i okolina – nakoliko familija Solaja) pa je i to bilo objasnjenje za njihovo diseljavanje u Banjaluku.

Tek mnogo kasnije, kada je vrag odnio salu, shvatio sam o cemu se radi. Posljedice smo svi osjetili. Zbog toga sam sada oprezniji jer sam se opekao pa ponasanja ljudi danas vise analiziram i nisam vise naivan kao sto sam nekada bio. Ne padam vise na rijeci olako jer sam svjestan da i danas mnogi igraju dvostruke uloge: dok se na jednoj strani izdaju za kosmopolite, na drugoj je pripadnost naciji jos uvijek dominirajuci faktor kada se povede diskusija o onome sta nam se desilo. Toga sam svjestan, i to sam prihvatio kao nesto sto se tesko moze promijeniti . Rijetki su oni koji ce iskreno reci sta misle.

Anonimusu pod nickom “Iskreno” se zahvaljujem na komentaru . Uz predpostavku da su izneseni podaci tacni mogu zakljuciti da ono o cemu sam pisao ne bi trebalo biti iznenadjenje. Za mene ce, medjutim, jos uvijek ostati tajna od kuda toliki partizani u Bosni kada brojke koje “Istinito” iznese govore suprotno, posebno ako tome dodamo nedavne izjave vozda iz manjeg blentiteta kako su samo Srbi bili partizani a svi ostali su se priklonili ‘mrskom neprijatelju’ (cast izuzecima). Mozda jednog dana i to saznamo.

Tuesday, 04 September, 2012  
Anonymous Istina said...

Mislim da je 'naivnost' koju Co spominje jako lijepa osobina i kamo srece da svi i dalje mozemo zivjeti aposlutno vjerujuci jedni drugima. To je i moj ideal. Nazalost stvarnost na Balkanu je takva da je nkad i bolje ne znati sta se desava.

Situacija u Bih tridesetih godina bila je opterecena velikosrpskom idejom prosirenja teritorija. Takva je bila i propaganda, koja je rezultirala tolikim brojem clanova. Nakon izbijanja rata i stvaranja NDH Srbi su se masovno digli prvenstveno protiv NDH jer je ona bila prepreka za ostvarenje Velike Srbije. Tako su brojni cetnicki pokolji (desetine hiljada likvidiranih) nastali cak prije osnivanja Jasenovca. Cilj je bio kao i nedavno, etnicki ocisceni teritoriji. Udruzeni sa Talijanima koji su vladali na pola NDH, imali su zajednickog 'neprjatelja' u NDH. Tada je pocela kristalizacija na cetnike kao najbrojniju organizaciju (30-50.000 boraca) i partizane koji su nastupali zajedno Srbi sa Hrvatima i Bosnjacima. Tako da nije istina da su se Srbi digli u partizane u BiH jer tada partizana u BiH gotovo i nije bilo, a vecini rojalisticki orjentiranih Srba komunisticka partizanska ideologija bila je strana. Necu vise da duljim i zamaram, ima toga dosta.

Sta napraviti? Moje misljenje, polako razotkrivati istinu i nadati se da ce vecina ljudi svjesno odabrati mir i suradnju umjesto rata i osvajanja.

pozdrav i hvala

Tuesday, 04 September, 2012  

Post a Comment

<< Home