Bog i država

"Ukradeno" sa Web stranice RTRS-a

Prođe još jedna Nova godina daleko od rodnog grada s kojim me, kako vrijeme prolaze, veže sve manje i manje stvari. Valjda tako mora biti jer i on i ja se, kako vrijeme prolazi, sve više mijenjamo i postajemo strani jedno drugome. Ove godine, po prvi put, nisam poslao ni čestitke za Božić i Novu godinu, što sam do sada redovito činio. Jednostavno, nije mi bilo do toga a i ove nove tehnologije imaju svoga uticaja.

Sredinom decembra sam, pored američke, ponovo naručio i TV kanale iz starog kraja ali ih gotovo ne gledam. Više je to zbog dida Dane a i neki sportski kanali su imali uticaja na taj potez. Gledam, zapravo, ponekad filmove, neke stare humorističke serije (Mućke, Halo, halo...) i evropski nogomet, ali vijesti ne, jer ne želim da se nepotrebno nerviram. Ne treba mi to u ovim godinama koje treba provesti mirno, ako je to moguće, iako ni događaji u novoj domovini ne ostavljaju mnogo prostora za miran san. I ovdje, kao i tamo, na vlasti su ludaci (istina, kod nas zadnjih osam godina nije bilo tako) i prevaranti i čovjek ne može a da se ne zapita kuda ide ovaj svijet. Izgleda da za normalne ljude na ovoj našoj planeti ima sve manje mjesta jer lažovi, ekstremisti, nacionalisti, fašisti, religiozni fanatici i pokvarenjaci svih vrsta i fela sve više zagađjuju životni prostor i uzimaju stvari u svoje ruke i čovjek ne može a da to ne primijeti i da ignorira. Dokle će to ići, ne znam. Dosta dugo sam bio optimista ali sada se moj optimizam topi jer mnogo toga što se događa u cijelom svijetu ne daje nadu da će uskoro biti bolje. U svemu tome dobro je da ne moram misliti od čega živjeti jer znam da mnogi, naročito u starom kraju, pored ostalih problema, jedva sastavljaju kraj s krajem.

Jučer sam, iz puke znatiželje, ipak okrenuo kanal RTRS da vidim o čemu se tamo priča. I pokajao se. I uz to zapitao da li je moguće da je ono što gledam i slušam zaista današnja stvarnost mog rodnog grada i njegove bliže i dalje okoline.

Više od pola dnevnika su pokrile teme o pravoslavnom Božiću, kao da je to jedina vijest koja je od posebnog značaja za narod koji od početka devedesetih živi u tim krajevima. Mise, popovi, pojanja, kandila, sječa nekakvog suhog drveća, njegovo paljenje, čak u centru Banjaluke i, naravno, veliki vožd kao centar svega. Vidim ubi se krsteći se a za njim ne zaostaje ni Ivanić, koji je je, kao i kolega mu po „struci“, od demokratskih promjena petokraku zamijenio krstom. I ne samo on već, kako vidim, i većina stanovništva koje zaboravi Tita, socijalizam, samoupravljanje i bratstvo i jedinstvo i zamijeni ih za popove, vjeru, kapitalizam i mržnju prema svome komšiji. Gledam pa zamalo se i sam ne počeh krstiti jer je transformacija tolika da se teško može objasniti naučni saznanjima. Čini mi se da je ipak svevišnji kriv za to jer takva ispiranja mozga nisu moguća bez nadnaravnih sila.

Kada sam pomislio da ću u dnevniku vidjeti i nešto važno za svakodnevni život običnog smrtnika, shvatih da je moja nada bila samo to: nada i ništa više. Jer drugi dio je bio posvećem proslavi dana manjeg blentiteta, te tvorevine stvorene na krvi mnogih nedužnih žrtava, čije se stvaranje već godinama pokušava predstaviti u lažnom svjetlu kao i mnogi slični događaji iz prošlosti jednog naroda, počevši od Kosovskog boja. Redaju se političari, ubijajući se objašnjavajući kako je blentitet nastao prije zadnjeg rata i kao takav ni na koji način nije uticao na ono što se dogodilo kasnije, kako je to vjekovna težnja  srpskog naroda na tim prostorima, kako su drugi krivi za rat a oni su se samo branili, kako narod ima pravo da slavi ono što mu je najsvetije, kako, kako, kako... Mile je, očgledno navalio da od jedne velike sramote napravi državu pa koristi svaku priliku da stvari dovede do usijanja ne bi li na taj način konačno ostvario svoj naum. U tome mu zdušno pomažu i ostali na vlasti a RTRS i drugi mediji su mu glavno oružje jer uz pomoću medija se priglupa i primitivna masa najlakše obrađuje. Zna on to dobro a zaposleni u medijskim kućama ga bez pogovora slijede. Zbog toga se u dnevniku ne priča ni o čemu drugom nego o onome što priprosti puk najviše voli čuti, makar ostalo vrijeme razbija glavu kako sastaviti kraj s krajem.

Gledam dnevnik i razmišljam kako bih se osjećao da sam kojim slučajem ostao tamo (možda sam i mogao preživjeti sve ove godine jer u gradu ima onih sličnih meni), u tom leglu primitivizma, religioznog sljepila i netrpeljivosti prema drugačijem? Da li bi mi mozak tu novu stvarnost prihvatio? Kako bi na mene uticala to stalno ispiranje mozga? Da li bih poludio ili bih sve to prihvatio kao novu realnost koja se ne može promijeniti i na koju ne mogu uticati?

Odgovore na pitanja ću ostaviti za neku drugu priliku. A što se tiče RTRS-a, rješenje je prosto: daljinski upravljač, ta mala spravica koja čini čuda. Pritisneš pravu tipku i sav taj primitivizam nestane kao da nikada nije ni postojao.

Jedino što će me kopkati je saznanje da li je cijeli Treći pješadijski puk prisustvovao proslavi i paradi koja se sprema za sutra. Jer, treba to naglasiti, to je trenutno najvažnije životno pitanje koje muči svakog stanovnika manjeg blentiteta.