Kitchener, Buffalo, Seattle, Pittsburgh

Iznenadni susret pred Manjom

Veče po povratku iz Istre, dok smo ispred Manje sjedili sa Gogom i Dubravkom, ugledah poznata lica. Aljoša Mujagić i njegov sestra Enisa Sarajlić se zaustaviše da nekog pozdrave. Uobičajena je to scena pred Manjom koja je jedno od mjesta u gradu gdje se „dijaspora“ sastaje. Centar je grada, bašta zauzima više od polovine trotoara pa je među prolaznicima lakše primijetiti poznato lice. A svi mi koji navraćamo u naš grad bacamo poglede na starije prolazike, neko krišom a neko direktno, nadajući se da ćemo prepoznati nekoga iz onog „prošlog“ života. I ne rijetko ugledamo nekog koga nismo vidjeli godinama.

Aljoša Mujagić

S Aljošom se nisam družio za vrijeme moga službovanja u Profesionali. Znao sam ga kao što sam znao većinu zaposlenih u Profesionali ali nismo pripadali istom krugu radnih kolega. Predpostavljam da smo tu i tamo izmijenili pokoju rečenicu i to je vjerojatno bilo sve. Blog nas je povezao. Mjesto na koje su navraćali i još uvijek navraćaju oni koji su svoj grad morali napustiti, ali i oni koji koji su ostali u gradu ali nisu okrenuli glavu svojim bivšim prijateljima, je povezalo istomišljenike i čini to i danas. Aljoša je, nakon par komentara, na blogu objavio nekoliko lijepih priloga koji su doprinijeli njegovoj popularnosti i na tom sam mu veoma zahvalan.

Aljoša od rata živi u mjestu Kitchener u blizini Toronta a ove godine ga je put doveo u grad koji je morao napustiti onda kada ga je napustila većina nepodobnih. S njim je bila i njegova supruga Minka koja je također nekada radila u SOUR-u Rudi Čajavec.

Enisa i Minka

I Aljošinu sestru Enisu Sarajlić sam upoznao preko bloga. Javila se jedne prilike na neki od priloga i od tada smo u kontaktu. Enisa se skrasila u Buffalu, država New York, nešto više od četiri sata vožnje od Pittsburgha. I ona je ovog ljeta stigla u Banjaluku kao i mnogi drugi koji to čine obično ljeti a ovdje sam je sreo i prije nešto više od dvije godine.

Ešrefa Sulejmanpašić

U njihovom društvu je bila i Ešrefa, supruga mog kolege Paše, s kojim sam zajedno studirao na Tehničkom fakultetu u Banjaluci a i obojica smo radili u Rudi Čajavecu, tom gigantu banjalučke privrede koji je odavno uništen kao i svi ostali giganti iz našeg vremena. Paša je, nažalost, u izbjeglištvu izgubio bitku s teškom bolešću a zadnji put smo se sreli jedne davne godine u Seattle-u, lijepom gradu na zapadnoj obali USA. I Ešrefu sam upoznao preko bloga a sada sam je sreo, čini mi se, po prvi put.

Kratki susret pred Manjom smo završili dogovorom da se vidimo slijedeće veče. Ovaj put smo prošetali do San Rema, restorana u Gundulićevoj. Na lijepo i ukusno uređenoj terasi smo sjedili u ugodnom razgovoru dok se gradom spuštao mrak. Moram priznati da sam uglavnom pričao s Aljošom dok je ženski dio društva imao svoje teme. Priča je bilo napretek, naročito o danima prije rata, životu u novim sredinama, djeci... Složili smo se da je naša najveća pobjeda što smo u teškim vremenima sačuvali obraz, snašli se u zemljama toliko različitom od one u kojoj smo živjeli i radili, što smo djecu izveli na prave puteve jer sva su pozavršavala fakultete i zaposlila se, što smo uplovili u mirnije, penzionerske vode, nastojeći da ostatak života provedemo uživajući u njima onoliko koliko je to moguće.

Gradom je već uveliko pala noć kada smo se rastali. Bio je to lijep susret bivših sugrađana koji je sudbina razdvojila, u gradu kojeg su voljeli ali kojeg su pod pritiskom sile i mržnje morali napustiti. Svako od nas će nazad u nove domovine nadajući se da će nas sudbina ponovo  sastaviti, možda opet u našem bivšem gradu a možda negdje drugdje. Ako se to desi, bit će to ponovo lijep susret srodnih duša koje se razumiju i isto misle iako su rođene i odrasle u različitim familijama i komšilucima. Jer takvi smo bili mi, stari Banjalučani, a takvi smo i danas. Ništa nas nije promijenilo pa ni ovaj zadnji rat, niti mržnja koju je on donio.