Ljubav bez granica

Dan prekrasan, sunčan, negdje pred podne. U gradu sam već nekoliko dana. Više nema hodanja od opštine do SUP-a i natrag, čekam jedino na pozive iz zubne ordinacije da završim „operaciju zubi“. Ne žurim. Danas idem do Gornjeg Šehera da provjerim da li je dogovoreni posao na grobu punice obavljen pa ću u povratku svratiti kod Alibabe na mali Nektar i pomrfit. Dosadila mi pura i juha koje jedem svakodnevno jer zubi još nisu gotovi pa hoću bar malo da promijenim jelovnik.

Već na prelazu preko ceste na Titovom drumu primjećujem povećan broj automobila koji skreću lijevo prema tranzitu na Banjalučkom polju. I policija je tu. Dok prelazim na zeleno, sjetih se da se danas „osveštava“ temelj srpsko-ruskog hrama i kulturnog centra pa pretpostavljam da je to razlog gužvi na cesti. Moram priznati da sam, za ovo kratko vrijeme od kako sam u rodnom gradu, prilično savladao ovu novu stručnu terminologiju i sve mi je lakše da se snalazim. Još da pohvatam nove nazive ulica, osjećao bih se kao da ga nikada nisam ni napustio.

Polako nastavljam prema centru. Negdje kod biskupove crkve zagrmiše zvona na pravoslavnoj i gotovo me prepadoše. Odmah mi na um pade diplomirani mesar iz okoline Laktaša koji je nedavno spominjao šokove koje komšiluk doživljava kada hodža za-arlauče s minareta. Mene je milozvučni zvuk zvona prepao jer ga u novom kraju ne čujem već godinama pa mi postade jasno o čemu je Mile govorio.

Na semafora kod pozorišta primjećujem veće grupe srednjoškolaca. Nije mi jasno otkud oni ovdje kada su trebali biti na mjestu osveštanja. Prije nekoliko dana je direktor Pedagoškog zavoda uputio dopis svim školama u Banjaluci da organiziraju učestvovanje djece na svečanoj litiji (nije ono na što ste pomislili, već nešto sasvim drugo) a ja ih vidim kako se vrte oko kafića kod pozorišta. I policija je tu, samo u većem broju. Blokirali su Titovu od pozorišta ka centru, a isto tako i aleju koja vodi prema dvorani Borik.

Nastavljam polako Mažarevom između pozorišta i kina Kozare kad grunuše zvona s crkve na Trgu palim borcima. Ona prva mi se učiniše kao muzika za uspavljivanje. Nesta moj tinitis (šum u ušima) kao da ga nikad nisam imao. Mora da se nešto značajno dešava na Trgu, pomislih, ali ne ubrzah korak.

Pop do popa, nigdje kraja nema...
A pali borci, oni na platou ispred hotela Bosna,
ih bez riječi posmatraju.

Kada stigoh do ulice ispred Doma kulture ugledah povorku popova kako maršira Titovom. Bilo ih je toliko da pomislih da je pola manjeg blentiteta otišlo u popove. A obučeni su, moram priznati, u lijepe odore i ne odoljeh a da im se ne približim i napravim par snimaka iako mi to nije bilo u planu.

Približih se Titivoj i svojim iPhonom škljocnuh par puta, onako nasumice. Kada završih sa slikanjem, u prvom redu iza popova primjetih dimplomiranog mesara iz okoline Laktaša. Kakva sreća! Bilo je to drugi put da sam ga vidio uživo (prvi put na komemoraciji Benešu). Još malo pa bih mogao napisati pjesmu, nešto slično kao što je ona poznata Balaševićeva. Ko zna, možda mi se i posreći jer sam u gradu još par dana pa nam se putevi možda treći put ukrste.

Mile i ostali iz vlasti su tu, odmah iza popova,
jer treba biti što bliže Bogu, zlu ne trebalo

U grupi oko Mile ugledah i doktora Stevandića, svima nama poznatog iz onih dana devedesetih kada u gradu nije bilo rata. Imao je on tada značajnu ulogu u svim zbivanjima u gradu a očigledno je da je ima i sada jer ne bi bio u prvim redovima iza popova. Njega sam, na sreću, vidio prvi put uživo jer ko zna šta bi bilo da smo se sreli ranije, onda kada je, sa svojima, krstario ulicama grada i dijelio pravdu. 

A i vladika Kačavenda je tu!

A među popovima primijetih još jedno poznato lice. Vladika Kačavenda, svim vjernicima pravoslavne vjere dobro znan po svojoj ljubavi prema bližnjima (muškog pola, naročito onim mlađim), korača nekoliko metara ispred Mile. Mislio sam da ga nema u javnosti, da se sklonio u neki od manastira, a on ponosno korača ulicama Banjaluke. Očigledno je da je ljubav prema Bogu onih na vlasti toliko jaka da praštaju grijehe i prije sudnjeg dana. A ja naivno mislio da je to posao Svevišnjega, ili eventualno svetog Petra.

Iza popova i zvaničnika je išao običan svijet. Ne primijetih puno srednjoškolaca. Ili su zbrisali, kao što smo mi nekada brisali s časova, ili su ih okupili oko mjesta „ošveštanja“. A možda su roditelji saznali ko će sve biti prisutan pa su na vrijeme poduzeli odgovarajuće mjere.

Ima tu i naroda, samo ne vidjeh srednjoškolce

Na trgu se nisam zadržao dugo. Produžio sam svojim putem i onako usput napravio jedan snimak pred konzulatom Republike Slovenije. Vidim, ljudi čekaju u redu za bolji život. Ni ljubav prema Rusiji, ni ubjeđivanja diplomiranog mesara iz okoline Laktaša kako se ovdje dobro živi, a ni vladika Kačavenda i njegove veze sa Svevišnjim ih nisu odgovorile od odlaska na mrski zapad. Naivan neki narod pa ne vjeruje svojima već pada na laži koje im neprijatelji serviraju. A u gradu koji ostavljaju idući trbuhom za kruhom se gotovo svaki dan organiziraju razne zabave i „kulturna“ događanja, kao i ova današnja za njih, samo što to oni ne razumiju. Hoće ljudi hljeba preko pogače, pa to ti je.

Hoće kruha preko pogače

Nastavih dalje pokraj Ferhadije (na sreću, hodža se ne javi s minareta a ne bi bio ni red da kvari ugođaj), pa preko gradskog mosta i dalje ulicom Nurije Pozdreca prema Gornjem Šeheru. Osjećao sam nekakav smiraj, kao u ona davna, prijeratna vremena. Valjda je to zbog starosti pa se ne snalazim u ovim novim vremenima. Jer, svako vrijeme nosi svoje a moje je davno prošlo.