Otišao je i Marijan

Vijest o odlasku jednog od najboljih boksera Jugoslavije me zatekla urodnom gradu. Marijana Beneša sam zadnji put vidio prije nešto manje od tri godine na izlazu iz Mujine čevapčinice preko Vrbasa. Sjedio je za stolom jedući zadnje zalogaje čevapa. Jedva sam ga prepoznao. Od nekadašnjeg šampiona Evrope, momka koji je svojim ubitačnim krošeima rušio sve pred sobom, ostao je starac drhtavih ruku, izgubljenog pogleda, glasa koji se jedva čuo. Boks, ta vještina koju mnogi nazivaju plemenitom, je ostavljala svoje tragove na mnogima koji su se njom bavili. Marijan je bio samo jedan od njih. Narušenog zdravlja, živio je svoj život skromno u gradu koji ga je objeručki prihvatio kada je 1967. stigao iz Tuzle, u želji da ostvari svoj mladalački san. Ostvario ga je, plačajući ga previsokom cijenom: teško narušenim zdravljem i životom u gradu koji je izdao mnoge svoje građane, pa tako i velikog šampiona i svoju najveću boksersku legendu.

Žureći ka Domu kulture gdje se održavala komemoracija u Beneševu čast, pitao sam se kako će to izgledati? Da li će današnji vlastodršci iskoristiti smrt legende nekadašnje Banjaluke za svoju promociju kao što to čine u mnogim situacijama? Hoće li govori biti nacionalno obojeni i da li će se historija mijenjati kao što se mijenja gdje god je to moguće? Međutim, čini mi se da je Marijan, i nakon svog odlaska s ovog svijeta, ostvario još jednu pobjedu. Prije svoje smrti svojim najmilijima je dao upute kako želi da budem ispraćem na onaj drugi, kako mnogi koji vjeruju kažu, bolji svijet. Kada sam ušao u prepunu dvoranu za koju me vežu mnoge lijepe uspomene, na bini me je dočekala velika Marijanova crno-bijela slika iz njegovih mladih dana, kada je vladao ringovima Jugoslavije i Evrope. Na početku komemoracije je odsvirana pjesma „Bila je tako lijepa“, prema Marijanovom izboru. Na platnu su se redali članci o njegovim pobjedama iz štampe iz njegovog vremena.

Nekoliko govornika, među kojima je bio i sadašnji gradonačelnik Banjaluke je govorila o Marijanu i njegovom životu ne spominjajući politiku i naciju. U prvom redu je bio, na moje iznenađenje, i glavni Baja, bez kojeg u manjem blentitetu ne može ništa proći. Bio je tu da bude viđen, da bude fotografisan i da se njegova slika pojavi u novinama u svrhi svoje lične promocije. Ali, na komemoraciji nije ostao do kraja. U jednom trenutku se podigao i izašao na bočna vrata, čini mi se, namjedno. Vjerojatno je znao šta slijedi pa je te trenutke izbjegao kako ne bi naštetio sebi i liku kojeg je izgradio. Naime, jedan od govornika je bio i Tadija Kačar, poznati bokser, Marijanov kolega, koji je održao veoma dirljiv govor, često spominjući stara vremena, prikazujući ih u najljepšem svjetlu, svjetlu koje su političari s kraja devedesetih ugasili a ovi današnji se svim silama trude da se ono nikada ne upali. Vjerujem da je Mile znao o čemu će Tadija govoriti pa se na vrijeme izgubio.

A nakon Tadijinog govora je uslijedio najljepši trenutak komemoracije. Iz zvučnika se začula himna Jugoslavije, uz pregršt slika iz Marijanovog života koje su se vrtile na velikom platnu. Pri kraju himne je platno prekrila jugoslavenska zastava, poznata trobojka u koju su se mnogi kleli ali su je preko noći bacili pod noge, dižući neke nove zastave koje su na ove prostore donijele rat, strahote i bijedu. Bila je to Marijanova želja i organizatori su je ispunili, znajući da se nekima to neće svidjeti. Prvi zvuci himne su podigli na noge cijelu dvoranu a na kraju se dvoranom prolomio dugi aplauz. Siguran sam da diplomirani mesar iz okolice Laktaša to ne bi mogao podnijeti i da je na vrijeme napustio dvoranu, ne želeći da prihvati činjenicu da još ima onih koje virus nacionalizma nije zahvatio i koji imaju hrabrosti i ponosa da to javno pokažu.

Na pozornici se izmijenilo još nekoliko govornika a na kraju se dvoranom zaorila još jedna pjesma po Marijanovoj želji. Bila je to pjesma Kiće Slabinca „Zbog jedne divne crne žene“, pjesma koju sam na istoj pozornici pjevao krajem šezdesetih na igrankama za banjalučku mladež. Riječi i note te pjesme su probudila dodatna sjećanja na dane kada smo živjeli bezbrižno i srećno, ne sluteći šta nas u budućnosti čeka.

Po završetku komemoracije sam se zaputio ka bašti hotela Bosne na još jedan susret s prijateljima koji su ostali u gradu, pun emocija koje su isplivale na površinu u prepunoj dvorani koja je ispratila na vječni postupak još jednog od nas koji smo ostali vjerni gradu kakav je nekada bio. Marijanov odlazak je ogroman gubitak za sve one koji su ga poznavali, cijenili i voljeli. S njih Banjaluka gubi vjerojatno posljednju značajnu ličnost iz svijeta sporta jer se u zadnjih dvadesetak godina nije pojavio ama baš niko ko bi bio vrijedan spomena. Odraz je to vremena i društva koje je uništilo sve što je vrijedilo i koje nije sposobno da iznjedri velikana kao što je Marijan bio. I vjerojatno nikada i neće.