Ah ta administracija!

Posjeta rodnom gradu je do sada uvijek bila vezana za ganjanje raznih potvrda, uvjerenja ili nekih drugih  „državnih papira“ pa je tako bilo i ovaj put. Za mene je to značilo da me čekaju nove frustracije jer sam to već osjetio na vlastitoj koži a kako se u međuvremenu ništa značajnije u starom kraju nije promijenilo,  nisam mogao biti optimista. Čak i onda kada čovjek pomisli da sve ide glatko, iznenada iskrsne neki novi papir koji treba pribaviti i bez kojeg se posao ne može obaviti. A to opet znači višestruki obilazak državnih institucija i čekanje u redovima bez kojih se ništa ne može napraviti u državi koja svoj opstanak jednim dijelom bazira i na novcu koji njeni, ne baš bogati građani, plaćaju kroz razne vrste taksa i ostalih nameta. Naravno, u istoj ili čak goroj situaciji su oni koji su početkom devedesetih protjerani jer uglavnom ne poznaju nove zakone a i mnoge od dokumenata ili nemaju ili im je istekao rok. Srećan je onaj koji u posjetu svome gradu može doći kao turista jer odlazak u SUP ili opštinu prije ili kasnije uništi uzbuđenje i sreću zbog dolaska u grad naše mladosti i bezbrižnosti koji su, s ratom koji je promijenio sve, bestragom nestali.

Pred polazak preko velike bare, dio naše posjete rodnom gradu smo planirali iskoristiti za pokretanje postupka za Nerinu penziju. Prema saznanjima od ranije, te informacija koje su dostupne na Internetu, Nera je, da bi mogla dobiti penziju, morala doplatiti 9 mjeseci radnog staža jer nije napunila 15 godina na poslu u Profesionali. Vlastodršci početkom devedesetih su je otjerali s posla jer joj se suprug nije prijavio na mobilizacije koje je bivša JNA provodila gotovo svakodnevno. Bilo je to doba kada se išlo u Hrvatsku, u rat protiv povampirenog ustaštva, kako je to propagandna mašinerija u gradu trubila svakodnevno. Javljanje na mobilizaciju je za one koji su to činili značilo odlazak na ratište i mogućnost gubitka života a neodazivanje je za posljedicu imalo gubitak posla i za osobu koja se nije odazvala ali i za bračnog druga. A bez posla i plate, život u gradu nije bio lak i često je za posljedicu imao odlazak u prognanstvo i borbu da se preživi u sredinama daleko od domovine.

Sve potrebne papire za zahtjez za tkz dobrovoljno uplaćivaje doprinosa za penziju sam prikupio još prije tri godine kada sam ganjao penziju za sebe. Nedostajala je samo potvrda o radnoj sposobnosti, koju za nju nisam mogao izvaditi iako osoba po važećim zakonima ne može biti zaposlena kada pređe određenu starosnu granicu. Potvrdu koju smo dobili od Nerinog doktora u USA službenica u u zgradi PIO nije htjela prihvatiti iako nam je drugi službenik rekao da ne bi trebalo biti problema. Podnošenje zahtjeva je tako moralo čekati njen dolazak u rodni grad, a time i početak uplate doprinosi za nedostajeće mjesece, koji su se uplaćivali mjesečno a ne odjedanput. To je istovremeno značilo da će i penzija početi stizati tek kada se uplate sve rate. Zbog toga nas je jako obradovala informacija da je sada moguće podnijeti zahtjev za penziju i sa manje od 15 godina staža, uz uvjet da osoba ima jedno ili više djece. Za Neru je to značilo da zahtjev može podnijeti odmah, bez dodatnih uplata i čekanja, samo je potrebno da priloži rodni list od jednog djeteta. Ali stvari u starom kraju nikada nisu jednostavne čak i onda kada se to na prvi pogled čini.

Kada smo otišli u famoznu sobu 16 u zgradi opštine, dočeka nas vijest da naša djeca nemaju jedinstvene matične brojeve a bez toga nema ni rodnog lista. Kako se to desilo i zašto ih nisu dobili u staroj nam državi nije nam bilo jasno a još više nas je zbunjivala činjenica da smo njihove rodne listove vadili više puta i niko nam nije spomenuo tu činjenicu. Saznasmo da prvo u SUP-u moramo podnijeti zahtjev za dodjelu JMB, a tek kada ga dobijemo, možemo tražiti rodni list. U SUP-u nam rekoše da zahtjev za dodjelu JMB ne možemo podnijeti bez punomoći djece jer su oni sada punoljetni, a to je značilo da od penzije za sada nema ništa. Djeca nisu sa nama i nada da ćemo završiti posao oko penzije je splasnula. Međutim, sjetismo se da ćemo se sa sinom naći na Krku gdje ćemo provesti nedelju dana na moru, a to je bila prilika da nam on da punomoć. Bila je to sretna slučajnost koja je ponovo zapalila iskru nade da ćemo uspjeti u našoj namjeri.

Prema planu, nakon ljetovanja na Krku i kratke posjete prijateljima u Istri, vraćamo se u Banjaluku zbog mojih zuba. Prilika je to da pribavimo JMB i predamo zahtjev za penziju.

Kratku posjetu gradu smo iskoristili da Nera podnese zahtjev za zamjenu lične karte koje joj je istekla. Usput je dobila potvrdu da je taj zahtjev podnijela jer nam je ona bila potrebna za podnošenje zahtjeva za penziju.

Po povratku s ljetovanja odmah odosmo u SUP sa sinovom punomoći da predamo zahtjev. Ljubazni službenik nam objasni da će postupak trajati pet-šest dana a u međuvremenu bi trebala biti gotova i Nerina lična karta. Kockice su se počele slagati i to nam je popravilo raspoloženje.

U pauzi radova na mojim zubima skoknusmo do Mostara u posjeti sestri a po povrtaku svratismo u SUP da provjerimo da li je lična karta gotova. Rekoše nam da jeste ali je Nera ne može lično podići jer je meni dala punomoć koju nismo ponijeli sa sobom. A punomoć smo napravili jer nismo bili sigrni da će lična karta biti gotova prije njenog povratka u USA. Značilo je to da moramo doći ponovo, što nam se desilo već nekoliko puta ranije kada smo sakupljali različite potvrde i papire. Valjda je to jedan od načina da se pučanstvo drži u dobroj kondiciji. Informaciju o JMB nismo ni tražili jer nismo imali potvrdu da smo podnijeli zahtjev. Bili smo sigurni da bi odgovor na šalteru ponovo bio negativan pa nismo ni pokušali.

Sutradan se ponovo zaputismo u SUP s nadom da će dokumenti biti spremni. Prvo ja izvadih broj za Nerinu ličnu kartu jer sam je samo ja mogao podići. Nakon kraćeg čekanja lična karta se nađe u mojim rukama. Predah je Neri a onda ona izvadi broj za podizanje JMB. Stisnusmo palce s nadom da je dokument gotov. I bi tako, ali sada službenica za šalterom traži sinovu originalnu punomoć napravljenu na Krku iako joj mi dadosmo ovjerenu kopiju napravljenu u opštini. Kaže, ne može kopija, mora original. Tako kaže zakon. Zbunjeni ne nalazimo original a ja se, iznerviran od šokova koje sam doživljavao ranije, hvatam za glavu u nevjerici. Tada se službenica „sjeti“ da je vjerojatno službenik koji je zaprimio zahjtev uzeo original jer se pravilo nedavno promjenilo. Daje nam dokument i mi sretni izlazimo na ulicu. Spremajući dokument u fasciklu u kojoj se nalazi hrpa drugih, nalazimo originalnu punomoć ali i ovjerenu kopiju. Dakle, službenica nam nije uzela ništa a Nera se sjeti da joj je, kada je podnosila zahtjev, službenik napravio kopiju i priložio je uz zahtjev.

Žurimo u opštinu. Sada kada imamo sinov JMB možemo izvaditi njegov rodni list. Ulazimo u sobu 16, uzimamo broj i brzo stižemo na red. A tu, novo iznenađenje. Pošto sin nije imao JMB, službenica nas šalje u sobu 7. Očekujemo novo čekanje i eventualne neprijatnosti. Na sreću, pred sobom 7 niko ne čeka. Ulazimo unutra i objašnjavamo zbog čega smo došli. Jedna službenica nam reče da smo na pravom mjestu i od nas zatraži dokument iz SUP-a na kojem je JMB. Dajemo ga bojažljivo, strepeći da nešto neće biti dobro. Sjetih se Dubravkine priče o njenoj ličnoj karti a mi, u žurbi i iznervirani, nismo provjerili šta na dokumentu iz SUP-a piše. Službenica pažljivo pregleda dokument, zapisa nešto na njemu i ukuca nešto u kompjuter. Čini nam se da je sve u redu ali mi smo spremni na nova iznenađenja. Službenica potpisuje dokument iz SUP-a, udara pečat i daje ga službenici do sebe. Ona uzima dokument, dopisuje nešto na njega i sprema se da unese neke podatke u računar. Reče nam da idemo nazad u sobu 16 gdje ćemo dobiti izvod iz matične knjige rođenih. Ne bi trebalo trajati više od 5 minuta.

Izlazimo iz sobe 7 i idemo u sobu 16. Čekamo tačno 5 minuta i uzimamo broj. Nakon par minuta stiže red na nas. Prilazimo šalteru i objašnjavamo šta nam treba. Službenica pita u koju svrhu ga vadimo i kada rekosmo da je za podnošenje zahtjeva za penziju reče nam da ne plaćamo nikakvu taksu. Konačno nešto badava! Uzima Nerinu ličnu kartu, proverava o kojem se Davoru radi jer ih u sistemu ima dva i izvod je konačno u našim rukama. Našim mukama se bliži kraj. Bar se tako nadamo. Ostaje nam samo odlazak do zgrade PIO i obavili smo posao!

Žurimo kroz gradski park pa pokraj stare bolnici i penjemo se stepenicama koje sam toliko puta obijao kada sam podnosio zahtjev za svoju penziju da ih poznajem bolje od onih u našoj kući. Već je oko 11 ujutro kada stižemo u predsoblje sobe u kojoj se podnose zahtjevi. Pred sobom gužva. Nema brojeva za red kao u SUP-u i opštini. Red nepravilan, nekoliko osoba sjedi na par drvenih solica, ne znaš ko je kada stigao. Nera pita ko je zadnji u redu, staje u red a nakon dužeg čekanja se dogovorimo da ja odem nazad do brata a ona će doći kada završi posao. Ja odlazim a ona ostaje u postoriji bez klime, pristajući na kuhanje u znoju u nadi da će konačno ostvariti ono zbog čega je došla u Banjaluku.

Kod brata stiže oko jedan i trideset. Vidim da je neraspoložena. Pitam kako je bilo, da li je završila posao. Razočarana kaže da nije, da nije stigla na red. Kancelarija za penzije radi od osam do jedan, uz pola sata pauze u jedanaest. Kada je skoro došla na red, rekoše joj da je za taj dan za njih radno vrijeme završeno. Preostaje joj da dođe ponovo sutra iako smo taj dan planirali da idemo za Ljubljanu. Plan se mijenja. „Navijam“ alarm na iPhone-u da ustanemo ranije, da se porani, da se u PIO dođe prije otvaranja kancelarije i na taj način izbjegne gužva.

Ujutro ustajemo rano i Nera odlazi. Ja ostajem da se pripremim za put. Vrijeme prolazi, postajem nestrpljiv. Ako ne uspije, morat ćemo ponovo u opštinu da mi da punomoć da za nju obavim posao. A tih odlazaka u kojekakve ustanove mi je već na vrh glave. Čini mi se da to više ne mogu psihički podnijeti.

Negdje oko deset i trideset zazvoni telefon. Nera je. Javlja da je sve sredila, da još samo mora otići do opštine da ovjeri kopiju radne knjižice i sve bi trebalo biti u redu. Rekoše joj da ne mora čekati u redu s kopijom a to je bilo veliko olakšanje jer se i taj dan nakupilo svijeta i ponovo bi mogla zakasniti. A većina svijeta u redu, po pričama koje je čula dok je čekala, u PIO dolazi po nekoliko puta dok ne obave posao. Standardna je to praksa naroda iz starog kraja koja je, čini mi se, davno oguglala na vozanje od ustanove do ustanove koje je post-socijalistička vlast osmislila da narodu ne bude dosadno i da puno ne razmišlja. A naročito oni koji u PIO dolaze po nekakve jednokratne pomoći, zadovoljavajući se mrvicama sa stola dok se moćnici na vlasti goste na njihov računa. A s njima i mnogobrojni vladini službenici koji žive na grbači naroda. Takva je stvarnost u starom kraju i vjerojatno se neće promijeniti do neke nove revolucije ili rata.

Nera se već vratila u USA a ja ostajem malo duže. Ako je suditi po onome što sam pročitao na stranici PIO, rješenje bi moglo biti gotovo za sedam do deset dana. Ako se to stvarno i dogodi, bit će to veliko pozitivno iznenađenje za nas oboje. Da ne govorim da se unaprijed radujemo “velikoj lovi” koja nas sljeduje. Pravo da kažem, to smo i zaslužili. Jer, savladati sve prepreke koje su pred običnog smrtnika postavljene nije lako. Bit će to dokaz da smo uspjeli pobijediti u utakmici s administracijom koju mnogi gube.