Ćisko

Ćisko i Jasna

Vraćam se s groblja u Gornjem Šeheru, već je dobro upeklo, moram malo odmoriti. Planirao sam da svratim u Alibabu na mali Nektar i porciju pomfrita ali se put odužio a malo hladovine. Znam da u Alibabu svraća stara banjalučka raja pa možda nekog i sretnem. Istina, dijaspora, kako nas pogrdno zovu, već je uglavnom otišla nazad u nove domovine i susreti su rjeđi ali se ipak naleti na još pokoju posljednju pticu selicu koja nije odlepršala na sjever. Čudno je to, ptice selice zimi sele u toplije krajeve a naša raja na sjever, ne zbog toga što vole zimu, već jer im je tamo sve organizirano i ne trebaju da brinu hoće li biti grijanja kada se temperature spuste ispod nule.

Skrećem u bašti Alibabe i odmah lijevo do ulaza ugledah poznata lica. Za stolom, u dubokoj hladovini sjede Jasna i moj dobar prijatelj iz muzičkih dana Čisko. S Jasnom se nisam nikada upoznao a sa Ćiskom sam proveo mnogo lijepih trenutaka svirajući na igrankama u sali hotela Čajavec i zabavljajući goste u baru hotela Palas. Bilo je to prije više od 40 godina i mi se, zapravo, toliko godina nismo vidjeli.

S Ćiskom u Alibabi

Pri svakom dolasku u Banjaluku želio sam da ga vidim ali mi se nije posrećilo. Jasna i Ćisko već godinama cijelo ljeto provode na Jadranu, na Cresu, a u Banjaluku se vraćaju kada ljetna sezona prođe. I ovaj put ne bih imao priliku da ga vidim da zbog zuba nisam produžio boravak u rodnom gradu. Zbog toga mi je bilo drago kada sam ga ugledao i bez ustezanja sam prišao njihovom stolu, prekidajući ih u uživanju u podnevnoj kavici koju često popiju upravo u Alibabi.

„Izvinjavam se“, obratih se Jasni, „ali moram pozdraviti ovog gospodina“.
„Znaš li ko sam?“, upitah ga, znajući da me nije vidio više od 40 godina a uz to na glavi sam imao kapu i povelike sunčane naočale koje su pokrivale više od pola lice.
„Co!“, nakon kraćeg razmišljanja reče moj drugar s muzičkih podijuma, iako mi nije vidio sliku iz novijeg doba, niti je očekivao da će me sresti.

Bi mi drago da me je prepoznao jer znam da sam se dosta promijenio, da su godine učinile svoje i da me nije lako prepoznati. A on je ostao gotovo isti, samo malo mršaviji, s pokojom sijedom u glavi i brkovima koje je cijeli život nosio.

Pozvaše me da sjednem. Poziv prihvatih iako nisam imao namjeru da im pokvarim rahatluk. Znam kako je to kada sjedneš da se opustiš uz kavicu a neko ti se iznenada prikači ali bio je to ipak iznenadan susret poslije jako puno godina pa sam to sam sebi uzeo kao olakšavajuću okolnost.

I poče priča, kao da od zadnjeg susreta nije prošlo skoro pola stoljeća. Sjećali smo se starih dana i dogodovština koje su ostale zapisane u nekim krajićcima mozga. Svirali smo Ćisko i ja u Eight Band-u, početkom sedamdesetih, zajedno sa Ekremom Nanićem Ćorom, Bracom Skopljakom, Rudijem Sarkotićem, Vojom Stajčićem i Zlatkom Petračem – Kidom. Uz mene, u bandu je pjevao i Omer Popaja a kako nas je bilo osam, tako je i sastav dobio svoje ime. Svirali smo pjesme grupa Chicago , Blood, Sweet and Tears, te drugih muzičara i grupa u kojoj su značajnu ulogu imali duvači a tu su Ekrem, Rudi i Ćisko bili nenadmašni. Publika je volila našu svirku iako je ona bila malo drugačija od one koja je tada vladala našim muzičkim nebom.

Kasnije smo zajedno svirali u baru hotela Palas a ekipu su činili Haške, Malac, Braco, Ćisko i ja. Sviralo se šest dana u tjednu do ranih jutarnjih sati a samo smo ponedeljkom odmarali. Bila je to zadnja grupa muzičara s kojom sam nastupao jer sam jednog dana odlučio da napustim muzičke vode i konačno završim fakultet. Bio mi je ostao samo jedan ispit a ja, zbog svakodnevnih svirki do sitnih sati i neizbježnog konzumiranja alkohola, nisam nalazio vremena da ga položim. Kako sam tada prestao s javnim nastupima, nikada više nisam kročio na binu. Iza sebe sam ostavio jedan period života za koju me vežu lijepe uspomene na ljude i događaje koje ću pamtiti do kraja života. Dio tih uspomena je bilo i druženje s Ćiskom, još jednom od muzičkih legendi Banjaluke koja je ostavila dubokoi trag na njenoj muzičkoj sceni.

Interesantno je kako čovjek u životu pamti neke nevažne stvari a ponekad se ne može sjetiti nekih veoma značajnih. Tako mi Ćisko ispriča kako mu se duboko u sjećanju urezao jedan događaj iz tih dana našeg druženja. Jedne nedelje, dan-dva pred Novu godinu, ispred naše kuće na Predgrađu se zaustavio auto. Ja sam tada već prestao s nastupima, ošišao se na nulu da ne bih nikuda izlazio, i prionuo uz knjigu kako bih konačno diplomirao. Iz auta izađoše Ćisko, Braco i Nina, pjevačica koja me je zamijenila u bendu.  Bio sam iznenađen jer ih nisam očekivao. Ostali smo jedno vrijeme u kući, pričajući o svemu i svačemu, a onda smo se odveli do Bardače iako je dan bio prilično hladan. Sjećam se da je jezero bilo zaleđeno i da nije bilo posjetilaca. To veče sam se ponovo obreo u baru hotela Palas jer je Haško zamolio da me Braco i Ćisko nagovore da dođem. Pjevao sam onako čelav i par narednih večeri i tu se završila moja karijera. Ćisko mi spomenu taj događaj a onda reče:

„Znaš li šta mi je najviše ostalo u sjećanju na taj dan?“
„Neznam“, ogovorih
„Sjećam se domaćih čvaraka, kiselih paprika punjenih kupusom koje je pravila tvoja mama i vinjaka kojeg smo pili. Eh što je to bilo dobro!“

Ostali smo Jasna, Ćisko i ja u Alibabi malo duže nego što smo planirali. Uz mali Nektar naručili smo par porcija pomfrita koje smo s ćeifom grickali kao najveću poslasticu. Bio je to još jedan dokaz kako je starim prijateljima potrebno malo da budu zadovoljni. Jer, razgovor je najveće zadovoljstvo, kada se nađes s nekim s kim se razumiješ, kada ne moraš birati riječi da se neko ne bi uvrijedio. A tako je bilo oduvijek među nama koji smo se družili u ono staro doba, kada niko nije postavljao pitanje ko si i šta si, gdje si rođen i ko su ti otac i majka, kojem se bogu moliš ili nemoliš.

Na rastanku izmijenismo brojeve telefona. Dogovor je da se ponovo vidimo prije moga povratka u stari kraj. Ako nas vrijeme posluži, bit će to ponovo u Alibabi, uz Vrbas i hladno pivo.