Perici

Jos jedan Emirin prilog:

Ovaj vikend su nas posjetili Perici, nasi prijatelji iz Banja luke. Neobicna je prica o ponovnom susretu ovdje u Americi.

Zvonko i Gordana su neposreno pred rat bili otvorili mali restoran BEREKIN sa ribljim specijalitetima . Restoran se nalazio uz Sasinu radnju takodjer netom otvorenu. Tako je pocelo prijateljstvo.

Rat nas razdvojio, Perici otisli za Split sa jednim od prvih konvoja, mi par mjeseci iza njih u Njemacku. Prvih dvije-tri godine izgnanstva smo imali kontakt telefonom. Rijetko, jer na pocetku izgnanstva smo imali telefon samo u posti. A onda jednog dana na nas poziv samo masina sa centrale ‘broj ne postoji’.

Kasnije, mi smo otisli dalje za USA, a kad god je neko od familije ili prijatelja isao za Split, molili smo da pokusaju stupiti u kontakt s Pericima jer smo jos cuvali njihovu adresu, jedinu koju smo imali. Medjutim sve je bilo bezuspjesno.

Citajuci jednog dana ‘Kajak’, poznatu BL web stranicu vidjeli smo da se neko pod imenom Berekin javio za diskusiju na forumu. I Sasa i ja smo reagovali tako sto smo odmah poslali e-mail pitajuci doticnog Berekina da li je slucajno on nas prijatelj Zvonko. Odmah i odgovor.. i brojevi telefona..i cim smo se vratili s posla, razgovor. A onda prvi vikend poslije prvog e-maila, Perici su dosli da nas posjete. I oni su u medjuvremenu stigli u USA, u drzavu Ohajo, grad Akron, a u svim tim selidbama i njihovim i nasim su se pokidale veze. Vise od 7 godina smo bili tako blizu, a tako daleko.