Jedno obicno popodne

Subota je, promet na blogu po pravilu manji (to je najbolji pokazatelj da dio vremena na poslu provedemo provirujuci sta ima novo) pa rekoh sam sebi, hajde da objavim nesto sto mozda i nije tako zanimljivo, a meni se dopalo.

U ovo doba digitalnih fotoaparata, kada se ne mora stedjeti na filmu, i kada se prave na hiljade fotografija (ako nesto ne ispadne dobro, pritisni ‘delete’ i stvar rijesena), uhvatih jedan detalj poslije rucka u domu Komljenovica u Carnegie-u, jednom od mnogobrojnih predgradja Pittsburgh-a.

Tanjiri su vec pokupljeni, podmetaci su jos tu, mrvice na stolu takodjer, dan prekrasan, ubija, a pivo jos nije do kraja ispijeno. I u boci u pozadini jos ima vina, jos nije spremljena. Vjerojatno u ‘pozadini’ muzika tiho svira: mozda je to Govi, Richard Cleiderman, ili neka kompilacija muzickih numera iz bivse Juge. Ah sto bi bilo lijepo kada bih sve to mogao ‘povezati’ zajedno, da se stekne prava slika o ugodjaju. U stvari, vjerojatno bih to mogao uraditi, kada bih se malo potrudio.

Tako je to mnogih dana (od polovine aprila, do polovine oktobra) u domu jedne od mnogobrojnih banjaluckih familija ovdje u Americi. Slicno je to i kod drugih, jer nasi ljudi nastoje da ovaj zivot u tudjini prilagode svojim zeljama. Jos uvijek se kod ove nase generacije nastoji zadrzati onaj nacin zivota koji smo nekada zivjeli. Za mladju, nisam siguran! Novo okruzenje cini svoje i podmladak polako poprima nacin zivljenja nove sredine. Izgleda da to tako mora biti i da se malo toga moze promijeniti.

Ova fotografija bi vjerojatno bila odlican 'model' za neku sliku mrtve prirode. Ja, nazalost, za slikanje nema smisla, pa mi evo pade na pamet da je ovakvu (sliku) kakva je objavim u ove dane vikenda kada se zivot bar malo uspori i kada se svakodnevne brige malo potisnu u stranu. Mario bi, vjerojatno, na ovu temu mogao nesto lijepo reci u onom svom, prepoznaljivom, stilu. Znam da mu pivo nije bas nekakva inspiracija, ali vino bi tu vec moglo biti od pomoci?