Povratak

U ovih 12-tak godina van Banjaluke, imao sam priliku da se sretnem s velikim brojem nasih sugradjana raseljenih po cijelom svijetu. Ovaj blog je pun priloga o tim susretima. Imali smo priliku da upoznamo mnoga poznata lica, koja ‘zive zivot svoj’ daleko od grada u kojem su rodjeni, odrasli, stekli prijatelje, izrodili djecu…

Tokom tih susreta, razgovor se gotovo po pravilu doticao povratka. Misljenja su podijeljenja: od onih koji uopce ne razmisljaju o povratku, do onih koji sanjaju dan kada ce se biti u prilici da se vrati u krajeve gdje te svatko razumije i gdje se jezik ne mora lomiti za svaku sitnicu.

Jedna od familija koja je odavno planirala da se vrati (vjerojatno od prvog dana izbjeglistva), ovih dana je taj plan i ostvarila. Suada (Dada) i Nedzad Kovacevic su ovih dana u starim krajevima, nakon izbjeglistva koje su proveli u St. Louis-u, gradu koji je postao odrediste mnogih izbjeglica iz Bosne.

Tokom susreta banjalucana u tom gradu, imao sam priliku da popricam s Nedzadom i Dadom i vec tada sam znao da su oni jos davno donijeli odluku. Njih dvoje su bili stalni posjetioci bloga i bili su mi velika podrska u nastojanju da se blog odrzi. Kroz razgovor s njima shvatio sam koliko za neke nase sugradjane, izbjegle iz naseg grada, ovo nase virtualno druzenje znaci.

Dadi i Nedzadu zelim mnogo srece u novom pocetku, uz nadu da ce nam se jednog dana javiti s vijestima iz starog kraja.