Braco Skopljak - banjalucka muzicka legenda

Za one prave Banjalucane, Muhameda Bracu Skopljaka ne trebam posebno predstavljati. Za one mladje, moram napisati nekoliko rijeci o ovom mom dobrom prijatelju a banjaluckom poznatom muzicaru i profesoru muzike.

Braco sam poznavao jos prije nego sto smo poceli ‘raditi’ zajedno. Bilo je to godina sezdesetih, kada su u Banjaluci muzicki bendovi (u to doba smo ih zvali VIS-ovima, kratica za vokalno-instrumentalni sastav) nicali kao pecurke poslije kise. Bilo je to lijepo doba kojeg cu se uvujek rado sjecati. Bracu sam poznavao kao vrsnog muzicara (zavrsio Muzicku akademiju u Sarajevu i radio kao profesor na banjaluckoj Muzickoj skoli), koji je svirao na raznim popularnim mjestima u Banjaluci, prije nego sto smo poceli zajedno nastupati na igrankama u, u to doba, najpopularnijem mjestu u gradu, Domu Kulture.

Grupa je imala ‘tipicno’ bosansko ime Eight Band: za ovo ime smo se odlucili jer je bend cinilo osam muzicara. Braco je svirao orgulje a imali smo duvacku sekcijukoju su sacinjavali: Ekrem Nanic-Coro, truba, Rudi Sarkotic, saksofon i Petar Skocibusic, Cisko, trampet. Svirali smo sirok repertoar, a veliki dio su cinile pjesme poznatih americkih grupa Blood, Sweet and Tears i Chicago. Iako muzika ovih grupa nije tipicna za siroke 'narodne mase', mladi banjalucani su je prihvatili, vjerujem zahvaljujuci cinjenici da su je izvodili pravi profesionalci (moju malenkost iskljucujem, jer je muzika za mene bila samo jedan lijep prolazan hobi).

S Bracom sam kasnije nastupao u baru hotela Palas. Tada je na bubnjevima, bio jos jedna legenda banjalucke muzicke scene, pokojni Hasko Celebic. Sviralo se sest dana u nedelji do kasno u noc, a samo je ponedeljak bio slobodan dan. Kako se moje studiranje oduzilo, jedini nacin da diplomiram je bio da prestanem s ovim mojih hobijem. Tako je i bilo i pjevanjem u baru hotela Palas je zavrsena moja ‘muzicka karijera’. Braco i ostala ekipa su nastavili svoje karijere i vecina ih i dan danas svira, istina, sada po svim zemljama svijeta.

S Bracom sam se i dalje vidjao, kao i sa ostalim muzicarima iz tog doba. Raja iz tog miljea je uvijek zivjela u svom posebnom svijetu i imala svoje posebne razgovore. Bilo je to lijepo doba kojeg cu se uvijek rado sjecati iako mi se sada, s ove vremenske distance, ponekad ucini da sam to samo sanjao.

Iako sam mnoge stvari i dogadjaje pozaboravljao, jos uvije se vrlo dobro sjecam mog zadnjeg susreta i razgovora s Bracom u danima kada je u Banjaluci bilo tesko biti pripadnik nepozeljnog naroda. Nera i ja smo ga sreli jednog dana u blizini kina Kozara, u danima kada smo vec uveliko pakovali kofere i prikupljali papire za izlazak iz Banjaluke. Braco je bio nepopravljivi optimista i jos uvijek se sjecam kako nam je rekao da on nema namjeru napustati grad ni pod koju cijenu. Nadao se da ce ludilo proci i da ce se situacija smiriti. Rekao mi je da ce grad napustiti samo onda ako ga na silu ‘utrpaju’ u kamion. Izgleda da nas Braco nije bio svjestan situacije niti ‘prijatelja’ s kojima ima posla. Oni su imali druge planove o kojima obican ljudski mozak nije mogao ni sanjati.

Proslo je nekoliko godina od naseg dolaska u Ameriku. O Bracinoj sudbini, kao i sudbini mnogih drugih muzicara, nisam znao nista. Tek pri nasoj prvoj posjeti Dzindicima u Louisville, Kentacky, saznadosmo da je i Braco gradjanin toga grada. Bila je to sansa da se nakon dugo godina vidimo i ispricamo. To vece smo ostali uz pice i pricu da kasno u noc. Braco nam je tada pricao o svojim prvim danima u novoj domovini i borbi da se dokaze u novoj sredini (o tome bi se mogao napisati mali roman, kao i za vecinu nas koji smo prosli slican put). Kao i mnogi drugi bivsi Banjalucani, Braco je brzo ‘isplivao’ iz prosjecnosti, talenat i uporan rad su mu brzo omogucili da se vrati svom starom zanatu. Pored nastupa kao pijanista u poznatim hotelima, Braco je poceo predavati muziku za mladje generacije. Zivot se vratio u normalne tokove, ako se to moze reci za nacin zivota ovdje u Americi. Zal za Banjalukom je i dalje ostala.

U Pittsburgh sam se vratio s Bracinim prvim CD-om, uradjenim ovdje u Americi. CD sadrzi 12-tak muzickih numera na klaviru u Bracinim aranzmanima, od kojih su mi se posebno dopale obrade bosanskih sevdalinki.

S Bracom sam se ponovo susreo nedavno prilikom Zokine svadbe. Ostao je isti, cini se da godine na neke ljude nemaju uticaja. Ponovo smo imali priliku da se ispricamo i razmijenimo informacije o poznatim nam osobama, planovima za buducnost. Braco se i dalje bavi muzikom, svira i poducava mladje, ali i priprema materijal za novi CD. Palo je obecanje da cu radnu kopiju novog CD-a dobiti postom, sto me posebno raduje.

Evo napisah dosta toga, a jos vise je ostalo nedoreceno. Tesko je 40-tak godina staviti u jedan prilog a reci sve. Nekih detalja iz dalje proslosti se vise dobro ne sjecam pa postoji mogucnost da sam, nehoticno, ponegdje pogrijesio. Nadam se da se nitko nece naljutiti jer nije lako sjecati se svih detalja tamo iz sezdesetih. Ako sam napravio neku krupniju gresku, ocekujem da ce me Braco korigirati. Znam da cita blog i da prati sta se u ovoj nasoj virtualnog kavani dogadja.