SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, September 04, 2006

Braco Skopljak - banjalucka muzicka legenda

Za one prave Banjalucane, Muhameda Bracu Skopljaka ne trebam posebno predstavljati. Za one mladje, moram napisati nekoliko rijeci o ovom mom dobrom prijatelju a banjaluckom poznatom muzicaru i profesoru muzike.

Braco sam poznavao jos prije nego sto smo poceli ‘raditi’ zajedno. Bilo je to godina sezdesetih, kada su u Banjaluci muzicki bendovi (u to doba smo ih zvali VIS-ovima, kratica za vokalno-instrumentalni sastav) nicali kao pecurke poslije kise. Bilo je to lijepo doba kojeg cu se uvujek rado sjecati. Bracu sam poznavao kao vrsnog muzicara (zavrsio Muzicku akademiju u Sarajevu i radio kao profesor na banjaluckoj Muzickoj skoli), koji je svirao na raznim popularnim mjestima u Banjaluci, prije nego sto smo poceli zajedno nastupati na igrankama u, u to doba, najpopularnijem mjestu u gradu, Domu Kulture.

Grupa je imala ‘tipicno’ bosansko ime Eight Band: za ovo ime smo se odlucili jer je bend cinilo osam muzicara. Braco je svirao orgulje a imali smo duvacku sekcijukoju su sacinjavali: Ekrem Nanic-Coro, truba, Rudi Sarkotic, saksofon i Petar Skocibusic, Cisko, trampet. Svirali smo sirok repertoar, a veliki dio su cinile pjesme poznatih americkih grupa Blood, Sweet and Tears i Chicago. Iako muzika ovih grupa nije tipicna za siroke 'narodne mase', mladi banjalucani su je prihvatili, vjerujem zahvaljujuci cinjenici da su je izvodili pravi profesionalci (moju malenkost iskljucujem, jer je muzika za mene bila samo jedan lijep prolazan hobi).

S Bracom sam kasnije nastupao u baru hotela Palas. Tada je na bubnjevima, bio jos jedna legenda banjalucke muzicke scene, pokojni Hasko Celebic. Sviralo se sest dana u nedelji do kasno u noc, a samo je ponedeljak bio slobodan dan. Kako se moje studiranje oduzilo, jedini nacin da diplomiram je bio da prestanem s ovim mojih hobijem. Tako je i bilo i pjevanjem u baru hotela Palas je zavrsena moja ‘muzicka karijera’. Braco i ostala ekipa su nastavili svoje karijere i vecina ih i dan danas svira, istina, sada po svim zemljama svijeta.

S Bracom sam se i dalje vidjao, kao i sa ostalim muzicarima iz tog doba. Raja iz tog miljea je uvijek zivjela u svom posebnom svijetu i imala svoje posebne razgovore. Bilo je to lijepo doba kojeg cu se uvijek rado sjecati iako mi se sada, s ove vremenske distance, ponekad ucini da sam to samo sanjao.

Iako sam mnoge stvari i dogadjaje pozaboravljao, jos uvije se vrlo dobro sjecam mog zadnjeg susreta i razgovora s Bracom u danima kada je u Banjaluci bilo tesko biti pripadnik nepozeljnog naroda. Nera i ja smo ga sreli jednog dana u blizini kina Kozara, u danima kada smo vec uveliko pakovali kofere i prikupljali papire za izlazak iz Banjaluke. Braco je bio nepopravljivi optimista i jos uvijek se sjecam kako nam je rekao da on nema namjeru napustati grad ni pod koju cijenu. Nadao se da ce ludilo proci i da ce se situacija smiriti. Rekao mi je da ce grad napustiti samo onda ako ga na silu ‘utrpaju’ u kamion. Izgleda da nas Braco nije bio svjestan situacije niti ‘prijatelja’ s kojima ima posla. Oni su imali druge planove o kojima obican ljudski mozak nije mogao ni sanjati.

Proslo je nekoliko godina od naseg dolaska u Ameriku. O Bracinoj sudbini, kao i sudbini mnogih drugih muzicara, nisam znao nista. Tek pri nasoj prvoj posjeti Dzindicima u Louisville, Kentacky, saznadosmo da je i Braco gradjanin toga grada. Bila je to sansa da se nakon dugo godina vidimo i ispricamo. To vece smo ostali uz pice i pricu da kasno u noc. Braco nam je tada pricao o svojim prvim danima u novoj domovini i borbi da se dokaze u novoj sredini (o tome bi se mogao napisati mali roman, kao i za vecinu nas koji smo prosli slican put). Kao i mnogi drugi bivsi Banjalucani, Braco je brzo ‘isplivao’ iz prosjecnosti, talenat i uporan rad su mu brzo omogucili da se vrati svom starom zanatu. Pored nastupa kao pijanista u poznatim hotelima, Braco je poceo predavati muziku za mladje generacije. Zivot se vratio u normalne tokove, ako se to moze reci za nacin zivota ovdje u Americi. Zal za Banjalukom je i dalje ostala.

U Pittsburgh sam se vratio s Bracinim prvim CD-om, uradjenim ovdje u Americi. CD sadrzi 12-tak muzickih numera na klaviru u Bracinim aranzmanima, od kojih su mi se posebno dopale obrade bosanskih sevdalinki.

S Bracom sam se ponovo susreo nedavno prilikom Zokine svadbe. Ostao je isti, cini se da godine na neke ljude nemaju uticaja. Ponovo smo imali priliku da se ispricamo i razmijenimo informacije o poznatim nam osobama, planovima za buducnost. Braco se i dalje bavi muzikom, svira i poducava mladje, ali i priprema materijal za novi CD. Palo je obecanje da cu radnu kopiju novog CD-a dobiti postom, sto me posebno raduje.

Evo napisah dosta toga, a jos vise je ostalo nedoreceno. Tesko je 40-tak godina staviti u jedan prilog a reci sve. Nekih detalja iz dalje proslosti se vise dobro ne sjecam pa postoji mogucnost da sam, nehoticno, ponegdje pogrijesio. Nadam se da se nitko nece naljutiti jer nije lako sjecati se svih detalja tamo iz sezdesetih. Ako sam napravio neku krupniju gresku, ocekujem da ce me Braco korigirati. Znam da cita blog i da prati sta se u ovoj nasoj virtualnog kavani dogadja.

6 Comments:

Anonymous Sejo said...

Braco,
Drago mi je da te mogu pozdraviti nakon dugo vremena.Tvoja americka prica mi je poznata iz Cafekajaka i iz razgovora sa zajednickim prijateljima, posebno sa mojim braticem Ninom
Nas posljednji " zajednicki nastup" bio je na Proslavi sada pokojnog Limuna Papica kada smo se odvazili da zapjevamo "Sejdefu majka.." dok su nas neki poprijeko gledali a ti prebirao po pijaninu u Kabareu ne obracajuci paznju na "dobronamjerne".
Inace, necu nikada zaboraviti fajronte u "Bosni" i "Palasu" sa Suljom /"Hajmo zmirit'! "/ i nestasluke koji su vam padali na pamet u pozne sate kojima sam i sam cesto prisustvovao i koji su mi pomogli da gradivo na fakultetu dobro /rekordno/ utvrdim.
Vidim da odlicno izgledas, mozda si malo "utanjio2 /oko 1/2 kile/ ali ti ces to namiriti!
Srdacni pozdravi od Seje!

Monday, 04 September, 2006  
Anonymous mario said...

Drago mi je vidjeti Bracu na kafi kod Coa. U posljednjim dolascima u Banjaluku mi je promakao, a ova slika potvrdjuje price mog Ratko da je zaustavio vrijeme. Cini se da je tajna dobrog izgleda u njegovoj prirodi i talentu. Sjecam se da je nas ‘pijanista kamenog lica’ rado otkrivao narav djecaka; nakon profesionalne i seriozne svirke slijedila bi eksplozija improvizacija na saljive teme. Jedan od njegovih majstorluka bilo je ’prozivanje’, specificna banjalucka igra ’trzanja’ poznatih i nepoznatih u svim mogucim situacijama. Jednom prilikom sam dozivio da i ja budem ’zrtva’ (Ljeto, prazna aleja, cujem svoje ime i shvatam da sam ’u igri’, ali gdje je Braco... ne moze se to prepricati, kao ni crtani film.) Volio bih ga vidjeti u slicnoj akciji u novoj domovini.
Htio sam reci da mi je zao sto nemam vise priliku da se druzim s takvim Bracom.
Braco, zdravere!

Wednesday, 06 September, 2006  
Anonymous majda said...

Evo nisam svu arhivu na ovom blogu ni pregledala, pa evo dajem komentare na „stare priloge“ oprostite mi.
Kada sam nasla ovaj blog nece te mi vjerovati trazila sam lice Brace Skopljaka i nakako se nadala da cu ga ugledati i evo to se danas dogodilo ne mogu izdrzat a da se ne javim. To je bio jedan od rijetkih tatinih prijatelja kojeg sam ja doslovno obozavala. Sjecam ga se jako dobro i njegovih nastojanja za ratnih vremena da me uci svirat klavir (jer ja kao imam duge prste taman za svirat klavira). Moja djecija sramezljivost je bila jaca od bilo kojeg nastojanja i upornosti. Taj covijek je ostao u tako nekom lijepom sjecanju u mojoj glavi da dan danas kad vidim klavir sjetim se bradonje koji je doslovno ceznuo da sjednem za njega. Sjecam se da smo jedan Uskrs bili kod Kida (koji je ako se ne varam svirao bubnjeve) i tako u jednom trenutku svi su cestitali Uskrs Kidu i njegovoj obitelji, a ja sam brzo otrcala svom prijatelju Braci da mu cestitam Uskrs (koji on naravno nije slavio) on nije nista komentirao samo se nasmijao, a meni je mama kasnije objasnjavala da neki ljudi slave Uskrs, a neki ne i da je lijepo da sam ja htjela cestitat Uskrs cika Braci ali da on to ne slavi. Meni su kasnije neke stvari bile malo jasnije. Sad kad nekom cestitam Uskrs sjetim se svog velikog prijatelja cika Brace i svoje djecije neznalosti i naivnosti.Ostali ste u mom srcu. Pozdrav od Majde!

Tuesday, 23 January, 2007  
Blogger co said...

Majdo, samo da ti napomenem da ovdje nema zastarjevanja: svi prilozi su aktuelni i svi monetari su dobro dosli. Izgleda da mnogi razmisljaju slicno: misle, ako je prilog 'stari', ne trebaju se komentarisati. Bas naprotiv, glavna ideja bloga je upravo komuniciranje medju posjetiocima a izgleda da vecini to nije jasno.

Kad vec spominjes Braco i Kida, s obojicom sam proveo nekoliko lijepih godina svirajuci po gradu i sjecam se mnogo toga.

O Kidu nemam nikakvih informacija i bilo bi midrago da se javis ako nesto znas.

Tuesday, 23 January, 2007  
Anonymous Anonymous said...

Igrom slucaja naletih na ovaj prilog o mom dragom profesoru Braci. Bio sam ucenik banjalucke muzicke skole od 1974 - 1978. godine i jedna od svjetlijih uspomena je Braco.

Dragi profesore, drago mi je da si dobro i da se opet bavis svojim pozivom. Zao mi je samo sto si za mene tako daleko jer bih volio da te mogu ponovo sresti da ti se licno zahvalim na tvom udjelu u najljepsem razdoblju moga zivota. Ja sam sada u Austriji, u Salzburgu pa ako procitas ovaj moj prilog molim te da mi se javis na moj mail: magelan2@gmail.com .

Sve najbolje od Marinka!

Sunday, 24 February, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Samo da pozdravim mog bivseg profesora i razrednog starjesinu Bracu Skopljak.Vidim da ste dobro,usudila bih se reci kao vino,sto me izuzetno raduje. Iskrene cestitke za sve dosadasnje uspjehe i mnogo srece za sve buduce zeli vam vasa bivsa ucenica Jasmina Burzic

Wednesday, 04 November, 2009  

Post a Comment

<< Home