Pismo Caji

Dobio sam ovaj email prvi dan Nove godine, ali kako je u medjuvremenu stiglo nekoliko priloga vezanih za docek, ostade mi nekako po strani, a nije to zasluzio. Citajuci ga ponovo, osjetio sam duh nekadasnje Banjaluke o kojem toliko pricamo i kojeg se tako rado sjecamo. Uvijek me odusevi kada mi se javi netko sa posebnim osjecajem (talentom) za pisanje, kao sto je to ovdje slucaj. Cini mi se da u drustvu imamo veci broj talentiranih osoba koje bi ozbiljno trebale razmisljati da se posvete pisanju. Evo, uvjerite se i sami:

Prvi sati Nove 2007. godine su mi protekli u citanju Cajine knjige - Slije. Dobismo je od Manceovih, Munira bila u Banjaluci pa kad se vratila u Zürich (gdje ona i Davor zive nakon sto su prije par godina dosli iz Kanade) posla nam je uz novogodisnje cestitke. Procita je moj muz prekjucer, a ja uz sporet i pripremanje novogodisnjih jela od njega dobih usmeno isjecke iz nekoliko prica. Preplavi me val lijepih sjecanja i uljepsa poslednji dan protekle nam godine.

Citanje usmjeri Novu. Dragi Caja, ako se poslovica, "po jutru se dan poznaje" moze primijeniti i na godinu koja mi zapoce sa citanjem Tvoje knjige u mojoj ugodnoj fotelji uz jutarnju solju prave bosanske kafe, onda mogu ocekivati jednu lijepu godinu (i nakon evo punih 14 godina zivota u Njemackoj jos uvijek pijem moju jutarnju kafu skuhanu u nasoj dzezvi kako sam to radila i u Banja Luci, i nikada ne kupih onaj aparat za nazovi kafu - za mene vise caj). Iza svake pricice Tvoje knjige srknuh jedan gutljaj, onako polagano, bez ikakvih drugih planova, termina i bilo kakve zurbe utonuh u one davne sedamdesete kad sam Te vidjala svakodnevno na nasem korzu, slusala dogodovstine nase generacije, odlazila u disko, bila zaljubljena i sretna, kako se to samo imoze biti sa nekih 17 godina.

Iako smo isto godiste (mislim da si i Ti 1954 godiste), ali sam ja posla ranije u skolu (na racun moje starije sestre primise me ranije u skolu uz komentar: "ako je pola bistra kao sestra...") tako da je moja skolska generacija u stvari generacija 1953: samo neke da nabrojim, Ti ih sve sigurno poznajes, samo ne mene, ja sam nekako bila po strani, vise kao promatrac svih dogadjanja nase gradske "raje", a manje kao ucesnik. Nisam bila niti atraktivna niti u to vrijeme popularna kao, Miki Zabic (moja kuma), Jaca Senic, Tica Slobodanka, Semara, Goga Kecman, Emira Cripljanin,Kova i mnoge druge jos u prvom razredu gimnazije stasale zgodne djevojke,dok sam ja u to vrijeme sa svojih metar i par centimetara visine i 40 inesto kilograma jos uvijek izgledala kao curica iz osnovne skole. Od muskog dijela generacije su tu bili: Milenko Damjanovic, Sakib Muhsinovic, Futo Memisevic, Emir Bosnic, Zvone Opacak, Cibac, Big, ...mnogima sam vec zaboravila imena.

Meteori, Amori, 27 dimenzija, u Kab-u, Domu armije (stari), Domu kulture, Studentskom domu, bili ste Ti, Emir, Co, Zoran Bicanic, Enes Basic, Semara, Hasan (Adnan) i jos neka raja nase male gradske legende, ostali nasa draga sjecanja. Naravno tu su bili i nezaobilazni stajaci na nasem korzu: Neja, Krpa (i Nerka), Balic, Fudo, Hamdija Dzinic i mnogi mnogi drugi. Mnoga lica iz nase mladosti su polako pali u zaborav, posebno imena sa kojima sam uvijek imala problema u memorisanju, a onda odjednom - Tvoja knjiga. Vedra, puna zivota, iz nekog pluskvamperfekta, kao da se to desavalo na nekoj drugoj planeti...Ozivjese sjecanja, probudise se cula. Lijep osjecaj, kao da se ta mladost odjednom vratila, pa makar i kao imaginarna.

Nadam se da cu naci vremena i ukljuciti se na Coovu stranicu i biti u prilici ispricati neka dogadjanja iz dobrih starih vremena nase Banjaluke iz jednog drugog ugla. Ugla moga malog svijeta, okruzenja u kome sam zivjela i radila, druzila se i bila dio nase Banjaluke, grada koji je cudesno kao nekom magicnom rukom utisnuo pecat njegovim nekadasnjim stanovnicima, u ovim tragicnim vremenima razasutim po cijelom svijetu. Oni su vec godinama povezani ili elektronskim vezama na mnogim web stranicama, na koncertima i skupovima od Australije preko Evrope do Amerike, kao niti jednog drugog grada u BiH. Ne znam kako bi bez toga uopste do danas opstali.

Dragi Caja, hvala Ti za ovaj prvi lijepi dan 2007. godine.

Jasna