Šamac - Sarajevo

Iako sam se bio zarekao da ‘radnju’ necu vise otvarati, uvijek se nadje nesto ili neko da te natjera da zadanu rijec pogazis. A ja takve ljude ne volim. Mislim, one koji gaze zadanu rijec. A eto izgleda da i ja spadam u tu grupu. Rekao, pa porekao. Skace sam sebi u rijec. Ko ce takvom vjerovati?

Kazem, nisam mislio da cu rijec pogaziti ali me jedan Marijev email pogodi pa ne mogoh izdrzati. Mario, lopov, znao je da necu moci ostati ravnodusan, pa me podbada vec podugo. Salje mi slike i tekstove. Zanimljive. U neka druga vremena, isti dan bi bili na blogu. Da i drugi citaju. Ovako, ćame na mom ‘hard drive-u’ i cekaju neka bolja vremena.

Iako znam da ovim cinim veliku gresku, narocito prema sebi samom, jer sam sa nekim stvarima raskrstio i bilo mi je lakse, uzimam keyboard u ruke i pisem ovaj tekst. Nakon ‘zatvaranja bloga’, pocetnog velikog razocaranja u sve i svasta, i osjecanja nekakve praznine, nekako sam nasao mir, shvatajuci stvarnost i moje mjesto u njoj. Sada, ovim cinom, ponovo otvaram ‘stare rane’, znajuci da to nije dobro. Znam da cu se zbog ovoga pokajati ali, eto, nisam mogao izdrzati. Krivac je, dakle, Mario, jedan od onih koji su me vjerno pratili u ovom mom pokusaju da okupim one koji to zasluzuju, bar kako sam ja to naivno zamisljao. A meni je vazno da nadjem krivca. Lakse mi je.

(Fotos: Samac)

A evo sta nam Mario pise: