Citam ovaj Marijev email i sjecanje me vrati u blisku proslost: zadnja posjeta starom kraju i odluka da se za Mostar putuje vozom. Cinilo se interesantnim podsjetiti se na vremena kada smo kao omladina koristili to popularno prevozno sredstvo kada bi se ljeti uputili na Jadran.

Na zeljeznickoj stanici, na kojoj tracnice polako zarastaju u korov, nesto lokalnog svijeta koji se iz grada vraca kuci. Voz stize sa drugoj kraja ‘republike’ i nakon ukrcavanja putnika, nastavi prema Sarajevu, i dalje.

Ljetno doba, vruce, nema klime. Ali nekako se izdrzava. Nakon nekih desetak minuta, zastoj. Niko ne zna razlog. Neki kazu, pruga se popravlja. Nakon polaska, jedno vrijeme voz mili. Valjda zbog popravka pruge! Nakon nekog vremena opet zastoj. Pitamo za razlog. Kazu, mijenja se osoblje. Valjda i lokomotiva. Nisam siguran. Ulazi se u drugi dio iste drzave, A tamo vaze drugi zakoni. Carinike nisam vidio.

U Sarajevu opet iznenadjenje. Kazu, kupi stvari pa na autobus. Do Konjica. Rekonstrukcija pruge (opet). Ali ne bi mi krivo. Imadoh priliku da vidim malo Sarajeva, ono malo sto se moglo vidjeti kroz prozor autobusa. Nije izgledalo lose: mnogo novih gradjevina, bez vidljivih tragova rata.

U Konjicu (nikad u njemu prije nisam bio), pokupismo stvari pa na peron. Ruke ‘otrgosmo’ dok se popesmo uz strme stepenice (nigdje lifta). A i peron je bio rupa do rupe. Točkići na prtljagi ne pomažu. Ali uspjesmo se nekako ubaciti.

U Mostar stigosmo kasno uvece, kao da smo proputovali pola svijeta.

Sada, sa ove distance, citajuci sto nam Mario pise, uhvati me neka nostalgija za onim nekadasnjim vremenima. Iznenadih se onom autobusu uz Banjaluke. A slika na sofersajbi me podsjeti na neke druge iz nekih drugih vremena. Pa se pitam, da to nije neka fotomontaza. Ali znajuci kako su nasi inzinjeri ‘spretni’ sa ovim novim alatkama (neki ne mogu ni tekst da otkucaju na tastaturi), ipak mora da je autenticna.