Ili, izgradjeno je oko dva i po kilometra tunela, a cuveni Vranduk za 209 kalendarskih dana
(na pocetku u smjenama 3 x 8 sati, a kasnije 12 x 2 sata) klasicnim potkopom, te postupnom razradom tunelskog profila... i to rucnim radom, uz koristenje skracenih lopata zbog skucenog prostora i vagoneta.

Postojao je ogroman interes za ucesce u gradnji pa su pored nasih, normalno iz svih republika, radile i medjunarodne brigade od Bugarske, do Burme i Amerike...

Ima i onih 'sitnih' prica, kao sto su: 'obavezujem se da cu 15 dana krpiti odjecu brigadira' ili 'obavezujem se da cu oprati 2000 komada odjece graditelja' ili 'obecavam da cu isklesati kamene oznake za 30 km pruge'...

Kad slusas graditelje: Iliju, Mehmedaliju, Murisa i Morisa (Albaharija), pruga dobija bajkovit okvir i uzivas u istorijskoj pricaonici. U startu doznah da ideoloskih znakova nece biti, ali razglas je sirio pjesme iz 'onog' vremena. A one podizu adrenalin poznatim simbolima i pojmovima.

Pojavi se i autobus Drustva JB Tito (iz Banjaluke), odnosno hor sa crvenim salovima i Titovim likom. Na stanicama do Sarajeva voz je pozdravljan pjesmom i igrom ('svih naroda i narodnosti')... bilo je i govora, bilo je i polaganja vijenaca, bilo je veselja i radosti. Pjevali smo i mi u vozu ''Samac- Sarajevo, to je nasa meta, izgraditi prugu jos ovoga ljeta...''

Pokrenula se nostalgija, trebalo je koordinirati emocijama... a sjetio sam se i novih zeljeznicara koji su podkajlali pragove i izravnali prugu tako da se moglo piti bez prolijevanja dobro hercegovacko iz casa na stopicu...

Pozdrav, Mario

Fotos: Mehmedalija i Moris