Prije koncerta, ili bolje receno, igranke, svratismo na veceru, u banket salu u zadnjem dijelu crkve. Vecera, uobicajena, ali Amerikanci ne bi bili Amerikanci, kada se ne bi divili jelu. Za njih je sve delicious, bilo sta i bilo gdje da jedes.

U medjuvremena muzika poce. Mi zavrsismo sa vecerom, pa na balkon, u VIP loze. Da gledamo, pijuckamo, i ‘pljuckamo’ na raju ispod. Nas domacin Jim koristi svoje veze.

Ambijent me na trenutak podsjeti na Dom kulture: stolovi poredani sa obe strane bine. Jedina razlika, bar lijevo od bine, sa velikim TV screen-om gdje se vrte Penguins-i: nas , Pittsburgh-ski hokejaski tim.

'Decki’ na bini prase Beatles-e. Jest’ da su malo omatorili, i ima ih vise nego bi trebalo (cak je jedna ‘macka’ medju njima), al’ ne daju se. Publika raznolika. Odmah uz binu lijevo zapazam grupu gospodja u kasnim sezdesetim (mislim se, ni ja nisam daleko), ali ima tu i mlade raje. Zajednicka karakteristika: svi znaju sve pjesme. Vidim to po reakcijama, ‘horskom’ pjevanju.


Plesni podijum me opet podsjeti na Dom kulture. Nakon prvih par pjesama, istrcase prvi plesaci: kao u ono moje ‘umjetnicko’ doba. Sjetih se para iz Doma kulture koji je po pravilu izlazio prvi, jos dok su se drugi tek pripremali. Oboje malo krupniji, on cak s nekim problemom s jednog nogom. Ali im to nije smetalo da se razbace, uz prve zvuke muzike. Imena im se vise ne sjecam, ali oni stariji ce znati o kome pricam.