U hramu bozjem

Cujem da je duhovni razvoj posebno intenzivan. Hramovi bozji nicu na sve strane. Bit ce to po onoj nama znanoj: kud god krenes, hram (bozji ) posada. Ili tako nekako. Jer stadu treba stala. A broj ovaca raste. Nisam znao da ih je toliko. Prije su to bili, uglavnom cobani. A danas… (Da ne bih bio krivo shvacen, oni pravi, iskreni vjernici se nisu zalili da se nemaju gdje bogu moliti, pa se gore receno ne moze na njih odnositi.)
E ovde u mom novom kraju je trend suprotan. Hramova bozjih na svakom koraku, al’ nema stada. Gradili ih nekad, cini mi se u neka bolja vremena, a danas ne znaju sta ce s njima. Postali nerentabilni. Pa ih prodaju i pretvaraju u sve i svasta.
Sinoc se Nera i ja obresmo u jednom, u ‘nasem malom mistu’, na koncertu, vjerovali ili ne, Beatles-a. Jeste malo starijih, da ne kazem ofucanih, ali ipak Beatles-a. Nasi americki prijatelji Nina i Jim, (s kojima se politicki ne slazemo, oni Bush-evci, mi anti-protivni, al’ se odlicno slazemo) nas pozvase da im se pridruzimo. I tako i nas dvoje, nakon dugo vremena, prekoracismo crkveni prag. Ali, vidi vraga, nigdje ni traga od krizeva i svecenika. Neki cudan svijet, u farmerkama i sa flasama piva u rukama. A na mjestu oltara, bina. I instrumenti. Gitara, ni sam ne znam koliko (sjetih se mojih muzickih pocetaka i gitara na koje smo kacili magnete u domacoj izradi).
0 Comments:
Post a Comment
<< Home