SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Tuesday, December 01, 2009

Boro cistac cipela

Prvi dan u skoli, uciteljica nas pita, sta cemo biti kad odrastemo. Sve sami ucitelji, doktori, pjevaci, poneki miliconer, zeljeznicar i fijakerista, a ja… cistac cipela. Djeca se povaljala od smijeha, a ja nista ne razumijem; Boro ima najbolji posao na svijetu.

Borina radnja je bila u hladu platana, na rubu Gradskog parka prema Kastelovom Cosku, nedaleko od spomenika Petru Kocicu. Sastojala se od drvene kutije sa poklopcem na kome je bila zakovana mesingana stopa i male samrlice sa crvenim, plisanim tapecirungom, izlizanim od dugotrajne upotrebe. Kutija je jos imala dvije zakacke za pojas, da se moze nositi na ledjima i kuke sa strane, za cetke. Za naslon je Boro koristio zidic parka, a kad je bilo hladno drzao je medju nogama konzervu sa zarom ili je imao cebe preko koljena. Sjedeci u svojoj radnji bi redovno citao “Oslobodjenje” koje je drzao u rukama i spustao na sanduk samo da cetkama zadobuje, obavjestavajuci prolaznike da je radnja otvorena. Kad ne bi citao novine Boro je zagledao prolaznike u cipele i zalupao bi kad vidi potencijalnu musteriju, pokazujuci cetkom na upraznjeno mjesto. Radnja je bila strateski pozicionirana, tacno nasuprot mjesta gdje su stajali prigradski autobusi, a kako u to vrijeme u gradu nije bilo mnogo asfaltiranih ulica, musterija sa blatnjavim cipelama je bilo na pretek. Ponekad su to bile i majke sa djecom koja su, prije polaska u skolu, uspjela da stanu u neku lokvu. U to vrijeme je bilo puno rupa na onih nekoliko asfaltiranih ulica, pa su se cesto mogle vidjeti masine asfaltare i radnici koji su klececi, sa specijalnim dodatkon za koljena, drvenom spartlom rucno ravnali vreli asphalt.

Nakon postavljanja stitnika za gleznjeve, struganja blata, mazanja i glancanja, velikim cetkama i na kraju mekanom krpom, Boro bi obavezno zavrsio posao prolazeci ovlas podlakticom, preko prednjeg dijela cipele. Dok je on to radio musterije su ili citali Borine novine ili pricale o dogadjajima u gradu i Borcu.

Imao je Boro i konkurenciju. To je bio kiosk, na cosku parka prema zeljeznickim zgradama, udaljen svega desetak metara od Borine radnje, sa zvucnim imenom “Sjaj” U radnji su se smjenjivali muz i zena, on sa zalizanom crnom kosom, a ona sa Princ Valiant frizurom i crvenim karminom, uvijek uredni i fino obuceni. Osim sto su cistili oni su i farbali cipele, prodavali kreme i pertle, a nisu morali zatvarati radnju kad pada kisa. Boro bi u slucaju kise samo sve potrp’o u kutiju, na rame, pa kod Selima.

Selim je bio u to doba vazna licnost u Djinica i Vakufskoj palati. Nadzornik u javnom WC-u, na rubu parka preko puta Vakufske palate, je imao sve potrebne alatljike za otcepljivanje kanalizacije. Kako novoizgradjena Celuloza jos nije u programu imala toalet papir, a novine pored informativne uloge imale i sekundarnu, to su Selimove usluge bile jako trazene. Kad bi mu komsija Teufik Horozovic, koji je bio hauzmajstor u Palati tutnuo paru u ruke i rekao: “Niko to ne zna k’o Selim!” njegovo zamazano lice bi se razvuklo u osmjeh covjeka koji je svjestan svoje vrijednosti.

Selim i Boro bi za kisnog vremena sjedili u malom Selimovom skladistu, mezeci i puseci cigare na komad, iz trafike na cosku. Nekad bi im se pridruzio i “parkas” Branko, koji je pazio na park i ganjao nas ako gazimo travu ili se zimi klizemo po zaledjenoj fontani. Krupan, crvenih obraza, u zelenom cohanom odijelu sa sesirom i teskim kundurama nije imo sanse da nas stigne. Jednom je u povjerenju rekao mome ocu da me je vidjeo kad sam razbio lampu u parku, ali da nece prijaviti.

Moj otac bi dolazio sa posla, iz Zaluzana, autobusom koji bi stajao tacno naspram Borine radnje. Zato sam ga ja uvijek cek’o kod Bore, a kako sam tada imao puno slobodnog vremena, dolazio bi puno ranije. Obicno bih sjedio na zidicu parka, a kad bi Boro odlazio da popije jednu i ostavljao mene da pazim na radnju, ja bi spremno zauzeo njegovo mjesto, osjecajuci se vazan. Srecom svi su znali Boru i nikome nije padalo na pamet da cisti cipele kad on nije tu.

U ulici izmedju parka i zeljeznickih zgrada, poredani u pravcu bolnice su bili parkirani fijakeri. Oni su vozili putnike sa obliznje zeljeznicke stanice do bolnice, a ponekad i do banja u Seheru ili ortopedije u Trapistima. Kad bi se Saro i drustvo pokefali sa nekim ili izmedju sebe, digla bi se tolika galama da bi. Boro sve ostavljo i trcao da vidi sta se desava. Kad je imao musteriju slao bi mene.

Uz Boru sam se i ja navikao da gledam ljudima u cipele. U to vrijeme sam lunjao svuda okolo, pa tako i preko Hanista do velike sive kuce sa ogradom i kapijom od kovanog zeljeza. Kroz ogradu bi gledao malca, moga vrsnjaka, koji se igrao u dvoristu. Uvijek je bio fino obucen i imao uglacane cipele, a meni bilo cudno da ga nikad nisam vidio kod Bore. Petnaestak godina kasnije kad smo igrali ping pong u klubu u Solajinoj, nije mi padalo na pamet da mu spomenem cipele, mozda zato sto je on i dalje bio gospodin, a meni to vise nije bilo vazno.

Naspram parka, a preko Titove ulice, izmedju Kastelovog Coska i Hotel Palasa je tek bila sagradjena zgrada. koja je imala balkone u obliku camaca i sva podsjecala na brod, pa su je zvali Titanik. Iako je trajala samo dvanaest godina, postala je jedan od simbola tadasnje Banjaluke.

Ponekad bi se meni i Bori pridruzio i moj brat, sjedeci na zidicu pored mene. Kad bi Boru musterije pitali, jesu li to njegova djeca, on bi samo slegnuo ramenima i lezerno rukom pokazao na mog brata koji je imao istu, kovrdjavu kosu. Mnogo kasnije, na Borcevim utakmicama bi me neko iznenadio sa pitanjem: “Kako je Boro? Pozdravi ga!”

A meni drago, ja i Boro…koja su to vremena bila!

Abu

Labels:

9 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Mangupe,

Napisi roman!Svega sam se sjetio, kao da sam gledao na televiziji dok sam citao.
A Hamdiju cu pitati ko mu je glancao cipele, vjerovatno mama Ifeta / ako nije "kucna pomocnica"?/

Kad si spomenuo Saru, naseg druga iz "Sadrvana" kod Selime, sjetio sam se epizode vezane za njega/ mozda sam to vec negdje napisao davno-nema veze/.
Naime , davio se Sarin sin kod Zelenog mosta i spasilac se raspita ko je mali i gdje stanuje pa se uputi prema njegovoj kuci blizu "Tri fenjera".Nadje Saru u hladovini u "bajramskim gacama"/ do koljena/ pa mu se pristojno predstavi i opise dogadjaj. Na to ce Sare k`o iz topa: "Sad ga ti `rani, .ebo mu ti mater!".Pozdrav od Seje B.

Tuesday, 01 December, 2009  
Anonymous Abu said...

Sretan rodjendan i Tebi i Fahri, jos veci mangupe. Zadnji put sam Te vidjeo kad sam sa Rakom bio na babinama. To je sad momcina, vjerovatno brko k’o I otac.
Znas ona plava burad, u skladistu iza vojne pekare, trebalo je to odgurati. Mozda neka druga prica?
Sto se tice prijatelja iz sive zgrade, nisam ga htjeo mjesati, sa Borom, Sarom, Selimom, ali sta sam mogao, namjestio mi se. Svaka recenica iz ove price je jedna slika iz filma moga djetinjstva. Sta mogu, “Amarkord”!

Puno pozdrava

Tuesday, 01 December, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Dragi Kec
Vidi se da si u formi i sad saraj, al samo vezi po zemlji. Malo je reci super. Imas aplauz od mene.

bruja

Tuesday, 01 December, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Bravo Kec,
sve sto si napisao znam i poznajem
te ljude, samo jednu stvar nisi spomenuo a to je djeciji bazen u parku odmah iza podzemnog wc-a. Ja sam se u njemu kupao mozda 58. godine voda nije bila preko koljena. Nastavi sa ovim sjecanjima.
Pozdrav Sejo V.

Wednesday, 02 December, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Dragi Abu
Cisto da unesem u muske price jednu zensku notu. Nema veze s Borom koji u mom sjecanju ostade vise kao silueta i zvuk proistekao iz lupkanja drveta po drvu. U to vrijeme curica s istog prostora, koja bez mamine dozvole strastveno istrazuje grad i jos strastvenije izloge na potezu stara NAMA-Titanik-Gospodska ulica. S ljeve strane prodavnica cipela Beograd, u izlogu bijele, lohane mokasine. Natjerah mamu da mi ih kupi. I danas ih se sjecam kao jednih od najdrazih premda su me strasno zuljale.
U zgradi iza Kocica u to vrijeme su stanovale i moje rodjakinje Davorka i Brankica, a iz obucarskog kioska s druge strane parka, nakon par godina izasla je lijepa crnka, sitna ali prekrasno gradjena, pundja i crveni ruz....spanjolski tip. Mislim da se poslije udala za visokog i vitkog oficira. (Mi malene volimo visoke).
Samo za Tvoje usi i oci: Procitala sam Carolinu za Udinese_a od 1.12. i pitala se jel' ona prepisala mene ili ja nju.
Pozdrav Nada Š. D.

Thursday, 03 December, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Čitam ovo i počinjem da se sjećam svega ovoga. O ovome nisam odavno ni razmišljao. Sad se sjećam one iz one okrugle kućice na ćošku parka koja je prodavala kremu za cipele i pertle. Mala. Crna, crno našminkana. Imala je ćerku na Bulevaru u bijelom neboderu koja je bila ista ona.

Javni WC.

Na ulazu je pisalo da su usluge besplatne, ali su to oni iz WC-a pokrivali nekim mantilima, pa su tražili da se plate usluge.

Sad sam se sjetio i bazena koji je bio u Gradskom parku. Četvrtasti bazen, nakoso dno, kasnije zatrpan, negdje oko potresa. Dugo se moglo primjetiti obrisi bazena po drugačijoj boji trave po tome što je na obodu bazena po ljeti, gdje je bio beton blizu ispod, trava brzo ostajala suva. Drvene klupe, pjesak tucanik između, asparagusi ili kako se ono zove zeleno drveće sa sitnim listovima i nakrivljenim granama bez krošnje.

Dugo nisam vidio Kecu, Antu, Čađu. Koba ponekad prođe gradom. Višnja Matošević se je promijenila, ali se može prepoznati. Nije završila svoj avionski nišanski sistem. Na jednoj slici je i Slavica Zrelec. Tamo gdje je i Brankica Bundalo, udato Milašinović.

Blažević Ana, udano Križanović, ona slika iz Prostorne, NIC, prvi sprat u ćošku kod stepenica, radi u Rijeci u Pošti. Bila je prošle godine u Banja Luci na proslavi 30 godina mature.

Koliko poznatih faca ovdje. Hodža, Mirsad, gdje mu je Mirzeta.

Aljoša Mujagić je ganjao magistrat iz centralnog grijanja, ali vidim da se sa tim sada ne bavi.

Sjećam se kad su Čađo i Zlata dobili ćerke. Koliko se samo Zlata u licu promijenila dok je nosila Dunju. Valjda je Paša sa njima.


Slučajno naiđem na ovaj blog, a ono dio i moje istorije.

Samo piši. Ima nas koji te čitamo.

Sretno.

Thursday, 03 December, 2009  
Anonymous Abu said...

Moj Sejo V, Sta voda do koljena, a ja tu ronio. Nego sad da Ti kazem. Sjecam se ja kad se taj bazencic pravio. Jos tada su se kopale kosti, jer je tu nekada bilo groblje.

Pretrazujuci te rupe nadjem ja pravi pistolj, hrdjav ali pravi buretas, jedva sam ga nosio. Kako ga nisam smio nositi kuci, ja ga ostavim u svoju tajnu. Moja tajna ti je bila negdje izmedju Sukrije i Putnika, nasred glavne ulice. Podigne se mali metalni poklopac koji je pokrivao rupu, ne pitaj me zasto je bila i tu, pa se ostavi sve sto ne smijes nositi kuci. Pri tome sam dobro pogled’o da me ko ne prati. Kad sam vratio poklopac, slucajno pogledah prema Sukrijinoj slasticarni. Iza stakla, iz radnje, me je gledao Enes. Enes je tada ucio zanat kod Sukrije i cesto se mogao vidjeti kako gura drvena kolica sa sladoledom po centru grada.
Ujutro, poranim ja, kad u tajni sve osim pistolja?...
Kasnije, kad je Enes imao svoju radnju u Zanatskom centru, ponekad sam isao kod njega na spricer i kolace. Svaki put, kad bih pogledao u crno-bijelu sliku Enesa i drvenih kolica, na zidu iza njegovih ledja, sjetio bih se moga “buretasa”. Inace Enes je osim dobrih kolaca bio poznat po tome sto mu niko nije osmijeh vidio. Kad nije bilo drugih musterija on bi sjeo za moj sto i uglavnom sutio. Nekoliko puta sam mu trazio da prizna da mi je maznuo “buretas”. Nikad nije priznao, ali sam siguran da je uzivao u tome. Mogao bih se zakleti da sam mu svaki put izmamio osmjeh, ne onaj pravi, vise Mona Lizin.

Pozdrav svima

Thursday, 03 December, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Dobar dan,
Malo bolest, malo kompjuter, pa sam vam sigurno falila? Nema veze i ako nisam, ja sam mislila na vas.

Imam negdje sliku tog bazena, pogledacu pa poslati. Bar pretpostavljam da je to taj bazen.

Sto se tice ljepotice sto je izasla iz onog kioska na cosku, gdje su farbali cipele, zena jos uvijek dobro izgleda. Dobrog je srca a zgodna i kao postarija.
Muz joj je naglo umro; cistila sam snijeg te godine za njega da ga mogu iznijeti do kola...sudbina.

Nesto se mislim i oko tog g. Bore sto je cistio cipele; to je vrlo dobar primjer kako treba prvo htjeti, pa onda umjeti.
Na najprometnijem dijelu je imao musterije, a posao mobilan. Nekad je bio i tamo prema posti. Sjecam se kako sam gledala kako stavlja one stignike da ne uprlja sokne musteriji dok mu cisti cipele.
Zna li itko da je li g. Boro jos ziv?

pozdrav sa vrha jabuke odakle sam gledala Niskanu i ostale iz Ciganluka kako jure u skolu, lijevom stranom ulice.
Valjda nisu volili desnu stranu ulice zbog ona dva vucjaka kod dimnjacara? Jedan vucjak je bio Reks, onaj veci, a drugi je bio Dora...hajde, Niskana, sjecas se vucjaka?
Jedne veceri su vucjaci dobro zalajali i prepali djecu koja su isla kuci iz skole...

Friday, 04 December, 2009  
Anonymous Anonymous said...

Sto se tice spasavanja necijeg zivota takav je bio obicaj, a vjerovatno je i danas tako:
Ako netko nekome spasi zivotn, onda je spasilac maltene kao druga majka/drugi otac/kum i mora da brine oko spasene osobe.

Ona sa jabuke...nisam otresla!

Friday, 04 December, 2009  

Post a Comment

<< Home