Boro cistac cipela

Prvi dan u skoli, uciteljica nas pita, sta cemo biti kad odrastemo. Sve sami ucitelji, doktori, pjevaci, poneki miliconer, zeljeznicar i fijakerista, a ja… cistac cipela. Djeca se povaljala od smijeha, a ja nista ne razumijem; Boro ima najbolji posao na svijetu.

Borina radnja je bila u hladu platana, na rubu Gradskog parka prema Kastelovom Cosku, nedaleko od spomenika Petru Kocicu. Sastojala se od drvene kutije sa poklopcem na kome je bila zakovana mesingana stopa i male samrlice sa crvenim, plisanim tapecirungom, izlizanim od dugotrajne upotrebe. Kutija je jos imala dvije zakacke za pojas, da se moze nositi na ledjima i kuke sa strane, za cetke. Za naslon je Boro koristio zidic parka, a kad je bilo hladno drzao je medju nogama konzervu sa zarom ili je imao cebe preko koljena. Sjedeci u svojoj radnji bi redovno citao “Oslobodjenje” koje je drzao u rukama i spustao na sanduk samo da cetkama zadobuje, obavjestavajuci prolaznike da je radnja otvorena. Kad ne bi citao novine Boro je zagledao prolaznike u cipele i zalupao bi kad vidi potencijalnu musteriju, pokazujuci cetkom na upraznjeno mjesto. Radnja je bila strateski pozicionirana, tacno nasuprot mjesta gdje su stajali prigradski autobusi, a kako u to vrijeme u gradu nije bilo mnogo asfaltiranih ulica, musterija sa blatnjavim cipelama je bilo na pretek. Ponekad su to bile i majke sa djecom koja su, prije polaska u skolu, uspjela da stanu u neku lokvu. U to vrijeme je bilo puno rupa na onih nekoliko asfaltiranih ulica, pa su se cesto mogle vidjeti masine asfaltare i radnici koji su klececi, sa specijalnim dodatkon za koljena, drvenom spartlom rucno ravnali vreli asphalt.

Nakon postavljanja stitnika za gleznjeve, struganja blata, mazanja i glancanja, velikim cetkama i na kraju mekanom krpom, Boro bi obavezno zavrsio posao prolazeci ovlas podlakticom, preko prednjeg dijela cipele. Dok je on to radio musterije su ili citali Borine novine ili pricale o dogadjajima u gradu i Borcu.

Imao je Boro i konkurenciju. To je bio kiosk, na cosku parka prema zeljeznickim zgradama, udaljen svega desetak metara od Borine radnje, sa zvucnim imenom “Sjaj” U radnji su se smjenjivali muz i zena, on sa zalizanom crnom kosom, a ona sa Princ Valiant frizurom i crvenim karminom, uvijek uredni i fino obuceni. Osim sto su cistili oni su i farbali cipele, prodavali kreme i pertle, a nisu morali zatvarati radnju kad pada kisa. Boro bi u slucaju kise samo sve potrp’o u kutiju, na rame, pa kod Selima.

Selim je bio u to doba vazna licnost u Djinica i Vakufskoj palati. Nadzornik u javnom WC-u, na rubu parka preko puta Vakufske palate, je imao sve potrebne alatljike za otcepljivanje kanalizacije. Kako novoizgradjena Celuloza jos nije u programu imala toalet papir, a novine pored informativne uloge imale i sekundarnu, to su Selimove usluge bile jako trazene. Kad bi mu komsija Teufik Horozovic, koji je bio hauzmajstor u Palati tutnuo paru u ruke i rekao: “Niko to ne zna k’o Selim!” njegovo zamazano lice bi se razvuklo u osmjeh covjeka koji je svjestan svoje vrijednosti.

Selim i Boro bi za kisnog vremena sjedili u malom Selimovom skladistu, mezeci i puseci cigare na komad, iz trafike na cosku. Nekad bi im se pridruzio i “parkas” Branko, koji je pazio na park i ganjao nas ako gazimo travu ili se zimi klizemo po zaledjenoj fontani. Krupan, crvenih obraza, u zelenom cohanom odijelu sa sesirom i teskim kundurama nije imo sanse da nas stigne. Jednom je u povjerenju rekao mome ocu da me je vidjeo kad sam razbio lampu u parku, ali da nece prijaviti.

Moj otac bi dolazio sa posla, iz Zaluzana, autobusom koji bi stajao tacno naspram Borine radnje. Zato sam ga ja uvijek cek’o kod Bore, a kako sam tada imao puno slobodnog vremena, dolazio bi puno ranije. Obicno bih sjedio na zidicu parka, a kad bi Boro odlazio da popije jednu i ostavljao mene da pazim na radnju, ja bi spremno zauzeo njegovo mjesto, osjecajuci se vazan. Srecom svi su znali Boru i nikome nije padalo na pamet da cisti cipele kad on nije tu.

U ulici izmedju parka i zeljeznickih zgrada, poredani u pravcu bolnice su bili parkirani fijakeri. Oni su vozili putnike sa obliznje zeljeznicke stanice do bolnice, a ponekad i do banja u Seheru ili ortopedije u Trapistima. Kad bi se Saro i drustvo pokefali sa nekim ili izmedju sebe, digla bi se tolika galama da bi. Boro sve ostavljo i trcao da vidi sta se desava. Kad je imao musteriju slao bi mene.

Uz Boru sam se i ja navikao da gledam ljudima u cipele. U to vrijeme sam lunjao svuda okolo, pa tako i preko Hanista do velike sive kuce sa ogradom i kapijom od kovanog zeljeza. Kroz ogradu bi gledao malca, moga vrsnjaka, koji se igrao u dvoristu. Uvijek je bio fino obucen i imao uglacane cipele, a meni bilo cudno da ga nikad nisam vidio kod Bore. Petnaestak godina kasnije kad smo igrali ping pong u klubu u Solajinoj, nije mi padalo na pamet da mu spomenem cipele, mozda zato sto je on i dalje bio gospodin, a meni to vise nije bilo vazno.

Naspram parka, a preko Titove ulice, izmedju Kastelovog Coska i Hotel Palasa je tek bila sagradjena zgrada. koja je imala balkone u obliku camaca i sva podsjecala na brod, pa su je zvali Titanik. Iako je trajala samo dvanaest godina, postala je jedan od simbola tadasnje Banjaluke.

Ponekad bi se meni i Bori pridruzio i moj brat, sjedeci na zidicu pored mene. Kad bi Boru musterije pitali, jesu li to njegova djeca, on bi samo slegnuo ramenima i lezerno rukom pokazao na mog brata koji je imao istu, kovrdjavu kosu. Mnogo kasnije, na Borcevim utakmicama bi me neko iznenadio sa pitanjem: “Kako je Boro? Pozdravi ga!”

A meni drago, ja i Boro…koja su to vremena bila!

Abu