Na koncerte i mjuzikle odemo par puta godišnje. Downtown Pittsburgh je poznat po svom Cultural District-u u kojem se u jednoj ulici, uz umjetničke galerije i restorane, skupilo nekoliko prelijepih dvorana. Hainz Hall, Benedum Center, Bayham Theater, O'Reilly Theater i Cabare su udaljeni jedno od drugoga stotinjak metara. Dok je ostatak downtowna uveče uglavnom prazan (tek nekoliko zadnjih godina su neke od građevina pretvorene u apartmane), u Cultural District-u je često živo.
Koncerti poznatih muzičara i pjevača se pored Benedum-a i Hainz Hall-a održavaju i u novoj sportskoj dvorani u neposrednoj blizini Duquesne University na kojem sam radio. Tamo nastupaju muzičari koji mogu privući osamnaestak hiljada posjetilaca (tu smo gledali Tinu Tarner, Joe Cocker-a, Elton John-a, Eaglese..., ) dok u Hainz Hall-u u Benedum-u nastupaju oni manje popularni ili oni kojima vrijeme polako prolazi.
U prošli utorak u gradu je gostovao Joe Bonamassa, manje poznati američki blues-rock gitarista, pjevač i kompozitor kojeg sam nekoliko puta gledao na televiziji i koji me je oduševio svojom svirkom i pjesmom. Čim sam saznao da dolazi u grad nabavio sam ulaznice koje su, za Benedum, bile paprene. Očekivao sam dobru svirku i nije mi bilo žao para, iako su mjesta bila prilično daleko od pozornice. Prije Joa smo u Benedum-u gledali B. B. King-a koji nas je svojim nastupom razočarao. Znali smo da je u godinama ali nismo očekivali da će više od pola nastupa provesti pričajući, pravdajući se da je zaboravio većinu pjesama.
Joe je bio druga priča. Od prvih taktova pa do finala, dvoranom se širila žestoka svirka koja nikoga nije ostavila ravnodušnim. Joe je tokom nastupa izmijenjao petnaestak gitara, proizvodeći zvuke za koje nikada ne bih rekao da su zvuci gitare da sve nismo gledali vlastitim očima. Bio je to odličan koncert u kojem je uživala publika svih generacija.
Na koncert sam ponio foto aparat ali zbog udaljenosti naših mjesta od pozornice nisam mogao napraviti niti jednu dobru snimku. Pokušao sam kamerom zabilježiti i ljepotu Benedum centra ali ni ti snimci nisu najbolji. Kako mi fotografisanje nije poyiv nadam se da mi niko neće zamjeriti.
Za pentaestak dana na programu je još jedan koncert. Ovaj put se radi u muzičarima iz naše mladosti koji su nas nekada oduševljavali. U grad stižu Rod Stewart i Santana.
|
Predvorje Beneduma |
|
Pogled na pozornicu za vrijeme pauze |
|
Lijepo uradjen plafon sa lusterom |
|
Joe na poslu |
|
Pauza |
|
Desno dio plafona |
|
Prostor za odmor iza sjedista (jedan od nekoliko) |
Labels: umjetnost
1 Comments:
Da sam sinoc, kad sam procitala tekst, odmah pisala komentar vjerovatno bi bilo i malo ushicenosti zbog zadnje recenice. Pomislila sam: jos samo Bowie.
Miro i ja smo osamdesetih na svojim dugim putovanjima autom po nekoliko puta preslusavali kasetu sa Stewartom i J. Armatrading.
Sailing, When i need, I do'nt wana talk abaut it, You' are in my heart i jos mnoge druge. Obozavam ga. Simpatican mi je i njegov image sminkera.
Kad bi Santana svirao samo "Samba pa ti" bio bi i to dovoljan razlog za koncert.
Ne volim koncerte po stadionima i sportskim dvoranama gdje rulja vristi, skace i pola pjesama otpjeva sama u disonantnim tonovima. Draze su mi dvorane kao ova sto si je opisao. Volim cuti svaki ton. Najdraze drustvo su mi Miro i Andrea, jer isto " disemo ", a nikakav problem mi nije ni otici sama.
Sanjam da jednoga dana svi troje odemo na Berlin Waldbuhne.
To jesu koncert na otvorenom, ali nitko i ne trepce dok slusa.
Nada
Post a Comment
<< Home