Ekskurzija

Plitvice

Prelistavajući stare albume naletih na slike s maturske ekskurzije. Bilo je to davne 1966. godine kada je naš razred na početku 4. razreda Tehničke škole obilazio zapadni dio nekadašnje domovine. Prva stanica ekskurzije je bila Zagreb a nakon toga smo posjetili Ljubljanju, Bled, Rijeku i Plitvice. Putovalo se vozom a odsjedalo u skromnim objektima. Ekskurzija je pored turističkog trebala da ima i stručni element pa smo posjetili i neka mjesta koja su imala veze s našom strukom. Školovali smo se za radio mehaničare što je u ono pred-demokratsko doba (ili doba mraka, kako ga danas neki popularno nazivaju), značilo da ćemo lako naći posao. Danas, nisam siguran da takav odsjek na Tehnici i postoji ali pouzdano znam da posla za takvu struku nema, kao ni za ostale srednjoškolce koji se školuju za biro za zapošljavanje. Došla neka nova vremena gdje se jedino isplati biti političar, smjer nacionalizam, a za to ne trebaju nikakve škole. Dovoljno je poticati iz familije koja ta „znanja“ prenosi s koljena na koljeno i gdje se gradivo prilagođava trenutnoj situaciji..

Plitvice

Cijelog putovanja se sjećam samo kao kroz maglu, posebno onog „stručnog“ dijela, ali su mi zato neki gotovo nevažni događaji ostali u sjećanju te ih i danas vidim jasno kao da su se dogodili jučer. Kako naš mozak odlučuje šta će trajno zapisati, a šta će pobrisati, teško je shvatiti, barem za mene. Vjerojatno oni koji se time bave imaju objašnjenje ali ja ga nemam. Uostalom, to je i manje važno. Najvažnije je da smo se tada lijepo družili, da se nismo dijelili na „naše“ i „njihove“ (bar sam ja tako osjećao), i da nam je na putovanju bilo lijepo.

Ispred objekta Crvenog križa u Zagrebu

U Zagrebu smo  „odsjeli“ u montažnom objektu Crvenog križa koji se nalazio odmah do Glavnog kolodvora. Posjetili smo Zagrebački velesajam, Televiziju, svratili na Sljeme, a od svega mi je u sjećanju ostalo kako smo na Sljemenu igrali na male na nekoj prlično strmoj padini pa smo svako malo jurili za loptom niz brdo da nam se ne izgubi u šumarku u dolini. Niti je brdo bilo mjesto gdje se mogao igrati nogomet,  niti smo ga baš morali igrati, ali eto, to su bile te godine kada su nam svakakve stvari padale na pamet.

U parku Tivoli u Ljubljani

Nakon Zagreba put nas je odveo do Ljubljane. Tu smo obišli neku elektronsku firmu (možda je to bio neki pogon ISKRE iz Kranja ali nisam siguran), obišli park Tivoli, popeli se na gornji grad. Spavali smo u nekom studentskom domu a tu mi se u sjećanju duboko urezalo lice našeg kolege Keme Bečića kada se probudio namazan pastom za zube. Ne sjećam se čije je to ideja bila ali se sjećam Keme kako sjedi na krevetu i lista reklame koje je pokupio na Zagrebačkom velesajmu kako bi našao neku koja mu nije bila važna a kojom bi se mogao obrisati. Dok su ostali crkavali od smjeha, on se jadan snuždio ne shvaćajući šta ga je snašlo.

Na Bledu, ispred barake izvidžača

Slijedeća stanica je bila Bled. Spavali smo u baraci neke slovenačke izviđačke skupine koja se nalazila na maloj uzvisini iznad mjesta. Od svega mi je ostala u sjećanju krađa jabuka iz privatnog dvorišta u ulici na putu do naše barake, i to je sve.

S Bleda smo se spustili na more, u Rijeku. Opet smo spavali u objektu Crvenog križa. U Rijeci smo se kupali u septembru, iako je sezona kupanja već odavno prošla. I tu smo igrali nogometa a meni je za uspomenu ostala povreda noga nakon što sam, u žaru borbe za loptu, ogulio dobar dio kože na betonu igrališta.

Na TV tornju na Sljemenu

Iz Rijeke mi je u sjećanju ostao još jedan interesantan događaj. U gradu smo se sreli s grupom iz elektro razreda koja je razgledala grad kao i mi. U jednom trenutku se na glavu profesora Šebalja „pokaki“ golub kojih je na tom mjestu bilo jako puno. Dok se većina osjećala neugodno zbog ovog događaja, jedan od elektraša (ime sam mu zaboravio iako sam ga sve do nedavno znao) ispali ko iz topa: „A šta ćete profesore, govno na govno“. Svi smo se ušutili čekajući profesorovu reakciju. Kada se on na to nasmijao, nelagode je nestalo i sve se završilo obostranim zezanjem.

Zadnja stanica su bile Plitvice. Ovaj put smo spavali u kampu ferijalaca. U kamp smo stigli u rano jutro i odmah udarili u svirku i pjesmu (Željo Kosanović je na ekskurziju ponio gitaru pa je svirka i pjesma odzvanjala cijelim putem). Našom svirkom smo razbudili cijeli kamp pa su nam se mnogi pridružili iako smo im prekinuli san. I na Plitvicama smo se kupali iako je voda bila prilično hladna. Sjećam se da sam ja skakao u vodu s čarapom na jednoj nozi, onoj koju sam povrijedio u Rijeci jer se krv iz rane skorila i zalijepila čarapu a ja nisam imao hrabrosti da je na silu skinem. Kupanje je pomoglo da se skorena krv otopi pa sam tako nakon dva dana mogao promijeniti čarape.

Na Plitvicama

S Plitvica se sjećam i jednog neugodnog događaja. U kampu je pored nas bila raja iz beogradske bibliotekarske škole. Većinom su to bile djevojke, uz nekoliko momaka. Za vrijeme ručka, kada smo strpljivo čekali u dugom redu da stignemo do mjesta gdje se dijelila hrana, par momaka iz bibliotekarske škole su se, mrtvi hladni, ubacili ispred nas. Na primjedbe nekolicine naših momaka da to ne mogu uraditi i da se vrate na kraj reda, oni nisu reagirali već su se pravili velikim frajerima. Kada se ručak završio, grupa naših momaka je zaustavila „frajere“ iz Beograda i tražila od njih da se izvine zbog njihovog nekorektnog postupka. Momci su se i dalje nastavili praviti važnim, smatrajući nas rajom iz provincije.

Još malo Plitvica

Nastalo je nagurivanje i vrijeđanje i u jednom momentu je naš vođa puta profesor Franjo Majdandžić zamahnuo rukom da jednog od frajera udari šakom. Momak se izmakao, Franjo je od siline zamaha pao na zemlju, beograđani su se dali u bijeg a svi mi za njima. Jurili smo momke kroz šume Plitvica ali ih nismo mogli stići. Nije ih bilo sve do večeri kada je nekoliko njihovih kolegica uspjelo da ubijede naše momke da se stvar zagladi. Naš uslov je bio da se momci izvine, na što su oni pristali. Inače, ostali bi bez večere a ko zna da li bi se mogli vratiti na spavanje jer je naša ekipa planirala da na smjenu stražari ispred njihovih baraka za spavanje kako bi se računi poravnali.

Eto to su sjećanja koja mi se vratiše kada sam ugledao ove slike. Odgovore na pitanja gdje su bila spremljena, u kojem čošku moga mozga, i zašto su baš ona ostala sačuvana a ne neka druga, ostavljam onima kojima je to struka. Dobro je da se i ovoliko sjećam jer primjećujem da svakim danom sve teže pamtim a brže zaboravljam. Siguran sam da se svako od nas, koji smo te davne godine proveli desetak lijepih dana družeći se, ima neka svoja sjećanja. Možda se neko od njih javi s komentarom iako primjećujem da smo se dobrano umorili. A i vrijeme nam je. 

Zgreb - park u Subićevoj, u blizini TV Zagreb

Na TV tornju na Sljemenu

Ljubljana - na Starom gradu