Sa starom rajom s posla
Profesor Liu, Rao Dittakavi i moja malenkost |
Nije mi na posliu
bilo loše, čak naprotiv. Imao sam sreće da sam radio lijep posao, s finim
ljudima, u sredini u kojoj sam se osjećao kao član velike familije. Ni plaća mi
nije bila loša. Čak, naprotiv. Pa ipak, svemu tome sam rekao zbogom na veliko
iznenađenje sviju koji su me poznavali. Nije im bilo jasno kako mogu ostaviti tako
lijep posao za koji sam bio odlično plaćen. Ali, ja nisam u ovih dvadesetak
godina postao Amerikanac i ne razmišljam kao njih većina. Rođen sam i odrastao
u drugačijem društvu u kojem novac nije bio najvažnija stvar na svijetu. Teško
je to shvatiti onima koji to nisu osjetili, bilo da su rođeni u Americi, bilo
da su došli iz siromašnih zemalja u kojima su jedva sastavljali kraj s krajem.
Odlaskom u
penziju nisam prekinuo veze s rajom s posla. Istina, mnogi su od njih u
međuvremenu pošli mojim putem ali ne svojom voljom. Situacija na fakultetu se
promijenila, kriza je stigla i obrazovanje pa je bilo i otkaza. Ja sam, čini mi
se, na vrijeme donio odluku i na svojoj koži nisam osjetio tu neizvjesnost kada
znaš šta donosi sutrašnji dan. I da sam ostao, eventualni otkaz me ne bi
posebno pogodio jer sam, još dok sam radio, bio odlučio da ću ranije otići u
penziju. Ali, sigurno bih se osjećao povrijeđenim. Ovako, petnaest godina na
Duquesne University mi je ostalo u lijepom sjećanju, mnogo ljepšem nego sam
ikada mogao pomisliti.
S nekolicinom bivših
radnih kolega još uvijek održavam kontakte. S Raom, Indijcem, zamjenikom
direktora u Law Library, se čujem redovito a nerijetko se i vidimo. Tu i tamo
odemo zajedno na ručak, obično u indijski restoran u mom mjestu. I pomažemo
jedan drugome. Ako trebamo prevoz do aerodroma ili nešto drugo, tu smo. Ja se
mogu pouzdati u njega a on u mene. Čini mi se da mi je on jedini pravi
prijatelj kojeg sam stekao u USA iako dolazimo iz sredina koje se jako
razlikuju. Nikada nije bilo nesporazuma između nas dvojice, čak ni kada bi
diskutirali o stvarima o kojima imamo potpuno različita mišljenja. Često
pomislim kako je to čudno da se nas dvojica odlično razumijemo a kako je opet priličan
broj onih iz starog kraja s kojima sam se nekada družio a koji su mi „zabili
nož u leđa“ prvom prilikom kada im se za to pružila prilika. Pokušao sam da to
shvatim, da nađem neko logično objašnjenje, ali mi teško polazi za rukom.
I s profesorom
Liuom, direktorom Law Library se ponekad čujem, a par puta smo otišli zajedno
na ručak. Bio mi je velika podrška na
poslu, zbog njega sam veoma brzo dostigao zavidna primanja za svoj rad, mnogo
brže nego što je to ovdje uobičajeno. Dao mi je punu slobodu u radu, nikada
nije postavljao pitanja kada se radilo o poslovima iz mog djelokruga
odgovornosti. Bio sam sam svoj šef, radio sam kako sam mislio da je najbolje za
Law School i Law Library. I sve je štimalo. Ponekad sam ga na sastancima znao
kritizirati, kada bi forsirao neke stvari koje po mom mišljenju nisu bile
bitne, ali se nikada nije naljutio. Kada sada razlislim o tim situacijama,
shvaćam da nije bilo pravog razloga da to radim ali izgleda da je čovjek takav
i da uvijek traži kruha preko pogače. Kada se čujemo ili sretnemo, profesor Liu
se uvijek interesira za familiju, Neru i djecu, koje je imao prilike upoznati.
Lijepo je to čuti jer znam da ima onih s kojima su moja djeca odrasla a koji
vjerojatno na njih već odavno ne misle, kao da nikada nisu postojali. Ali, život je takav i takvog ga treba
prihvatiti.
S Raom i
profesorom Liuom sam se ponovo sreo jučer. Rau je nedavno bio sedamdeseti
rođendan i profesor Liu je odlučio da ga odvede na ručak. Pozvao je i mene tako
da smo nas trojica proveli dva sata uz dobro jelo i prijatan razgovor. Pričali
smo o temama koje nas zanimaju: zdravlju, familiji, situaciji na poslu. U Law
School se situacija promijenila. Broj studenata se gotovo prepolovio pa je
nakon mog odlaska bilo dosta novih odlazaka. U Law Library je uglavnom ostala „stara
garda“, oni oko ili preko 65. Direktoru je 72, Rao je upravo napunio 70, Joel
Fishman je već prevalio 67, Paul Recht je napunio 66. A i Tsegaye Beru je blizu
godina za punu penziju, međutim, niko od njih ne pomišlja na penziju. Da sam
prije tri i pol godine odlučio da ostanem, ko zna, možda bih i ja još uvijek
bio dio ekipe. Dobro je da nisam, jer sam siguran da bi me promjene na gore
nervirale. Ovako, svaki dan uživam u ljepoti koja me okružuje koja mi više
vrijedi od svih dolara koje sam mogao zaraditi.
Rastali smo se uz
dogovor da se ponovo sretnemo. Vjerojatno za moj rođendan.Vozeći se kući
razmišljao sam kako sam u svemu što nas je zadesilo ipak imao sreću. Jer, ipak
je sreća što sam život u progonstvu proveo u okruženju koje me je prihvatilo i
koje mi je pomoglo da zlo koje nam je učinjeno koliko, toliko zaboravim. A to
nije malo.
11 Comments:
Pokusacu ja da komentiram Co'ovu konstataciju kako se slaze sa ljudima iz toliko razlicitih sredina, a ima problema sa ljudima istog porijekla kao on sam. Kada nam je netko porijeklom 'blizak' tada i emocije rade, covjeku je stalo. Kada bi nas izdao neki juznoamerikanac to nas ni blizu ne bi pogodilo kao kada nas izda npr komsija sa kojim smo dijelili zivot.
Nazalost mnogi komsije su to napravili i zato je bol jos veca. Tesko je kada ti 'tvoji' zagorcaju zivot.
Ono sto nikada necu shvatiti je zasto se ta nesreca desila bas Banjalucanima koji su poznati kao miroljubivi ljudi pjesme, druzenja i asikovanja. Banja Luka kao grad koji je otvorenih ruku prihvatao mnoge, u kojem su se mnogi osjecali raja kao kod kuce i Cesi i Talijani, Slovenci porijeklom. Zasto se to nije desilo nekim ratobornim sredinama. Covjek posumnja u zivotnu pravdu i dobro kao vrhovni cilj zivota.
Za POSMATRACA:
--Ova tragedija sto se desila Banjaluci mogla se i ocekivati:trebalo bi s interdisciplinarnog aspekta analizirati zbivanja u Banjaluci (trebalo bi psihoanaliticki ,kulturoloski,socioloski,historijski,politikoloski,demografski,etnografski analizirati iitd.)poslije 1945.,a narociti poslije 1958.(prmjestaj Centra oklopnih jedinica JUgoslavije iz Vrsca u Bluku) i 1969.(poslije zemljotresa invazija ruralnog stanovnistva u Bluku).Ja imam niz zabiljeski i cenjenica(datuma)koji su znacajni pokazatelji da ce u Banjaluci doci do veikog preokreta u negativnom smislu(npr1..moj dido je bio clan Saveza boraca i rekao mi je da se poslije 1958. i 1969.promijenila struktura clanstva Saveza boraca tako da mi je jednom rekao:"Ja necu biti ziv ,ali ces ti biti tada kada u Banjaluci dodje do ngativnih promjena,koje ce biti potpuno suprotno onome zasto smo se mi borili".Mogu reci sada da je moj dido bio prorok;2.Kada su pred rat na miting na Kastelovov cosak stigle pristalice SDA-a i HDZ-ea sa vezanim zatavama,ja sam cuo da je Nikolo Guzijan(clan SDS-a i jedan od velikosrpskih glavnih barjaktara u progonu neSrba iz Bluke),koji se nalazio ispred mene sa grupom istomisljenika,rekao svojim pajdasima(bilo ih trojica):"Gadno ce nam platiti balije i ustase za ovo vezanje zastava sto je zavjera protiv srpskog naroda." itd)Itd.Itd...
Babo iz USA
Devedeset druge nisam znao ono što znam danas i zbog toga je moje razočarenje u ljude toliko. Valjda sam bio naivan, šta li, pa nisam primjećivao šta se oko mene dešava. Kada razmišljam o tim vremenima s ove vremenske distance, jasno mi je da su oni koji nisu pokazivali neke ljudske vrijednosti a bili su u mom okruženju upravo ti koji su bili dio mašinerije koja je uzrokovala zlo u onim našim krajevima. Od pravih prijatelja (ili onih koje sam takvim smatrao), samo me je jedan razočarao.
Što se tiče novih prijateljstava, teško ih je stvarati u ovim poznim godinama pa sam, poučen iskustvom iz prošlosti, veoma oprezan po tom pitanju. Takav bih bio i da sam ostao u starom kraju jer sve više mi postaje jasno da bih se sada teško mogao uklopiti u neku sredinu, prateći radikalizaciju, i nacionalnu, i političku, i religioznu, koja je na svim stranama u zamahu.
A što se tiče Babinog komentara, mislim da je njegov otac bio potpuno u pravu jer ono što se desilo s Banjalukom je davno i dobro isplanirano. Grad smo izgubili mnogo prije nego što se to desilo krajem osamdesetih i početkom devedesetih samo mi toga nismo bili svjesni. Sve ostale priče o ugroženosti jednog naroda i njegovoj borbi da im se ne ponovi sudbina iz drugog svjetskog rata je samo priča za malu djecu.
Slazem se da su pipreme za 'preuzimanje' BLuke trajale dosta dugo ali ima jedno veliko ALI...
Ne mogu da vjerujem da je srpski etnos u BL masovno i dobrovoljno pristao na to da bivse komsije, prijatelje i kumove proglasi za neprijatelje. onako iz cista mira jer je netko njihov to tako zamislio.
Zaista me zanima koliki je postotak srpskog naroda u BL sutke cekao da sve zavrsi u nekoj vlastitoj nemoci, a koliki je aktivno sudjelovao u etnickom ciscenju ili barem za njega navijao.
Negdje sam procitao da je 20.000 Srba dobrovoljno emigriralo iz BL u strane zemlje jer se nisu slagali sa tom politikom. To je skoro cetvrtina srpskog korpusa sto nije mala brojka ak se uzme u obzir da je iseljenje velika i teska zivotna odluka.
Kakva je njihova sudbina, ne voli ih 'druga strana' a kod vlastitih su 'izdajnici'. Cini mi se da su oni isto vrlo lose prosli a nitko to ne racuna.
Za POSMATRACA:
-Trabalo bi procita vrsnu knjigu :
B.Anzulovic,HEAVENLY SERBIA FROM MYTH TO GENOCIDE(New YORK,1999) gdje je perfektno objasnjeno odakle ,zasto i kada se javila ideja Velike Srbije.Ova knjiga mnogo moze pomoci da se objasni da sto je vecina srpskog naroda bila da se Banjaluka okupira ,ocisti od neSrba i pretvori srpski grad...
Babo iz USA
O situaciji u Banjaluci mogu govoriti samo iz vlastitog iskustva. Kada je u pitanju aktivnog učestvovanja u događajima, nekolicina radnih kolega iz Profesionale su bili u prvim redovima. To su oni koji su bili među osnivačima banjalučkog SDS-a: Vlado Koruga, Vladislav Krstić, Slobodan Bošković, Katarina Krčmar. U tu grupu spada i doktor Mladen Komljenović, direktor našeg Dispanzera a svakako se tu moraju pribrojiti i svi oni koji su postavljeni ili su ostali na rukovodećim mjestima fabrike jer bez članstva u SDS-u ne bi mogli biti na tim funkcijama. Bilo je još dosta onih koji su politiku SDS-a podržavali, manje ili više otvoreno, ali je jako mali broj onih koji su se od nje ogradili. Tu ne mislim da otvoreno protivljenje već govorim o nekim malim stvarima kao što je solidarnost sa onim koji su zbog nove politike imali neprilika, ostajali bez posla i sredstava za život... Ja ih poznajem samo nekoliko.
Ako bi gore navedeno moglo poslužiti za neku procjenu, velika većina srpskog stanovništva Banjaluke je prihvatila novu vlast kao nešto što je dobro za njih, nešto što će im omogućiti da bolje žive, ne misleći koje su krajnje posljedice toga: čišćenje grada od ostalih, što se na kraju i dogodilo. Mislim da je većina to i priželjkivala.
Koliko je Srba napustilo Banjaluku ne slažući se s politikom nove vlasti ne znam ali poznajem samo dvoje koji su to javno pokazali. Jedan naš radni kolega je vec na početku zla napustio Banjaluku i u novinama Prelom izjavio da odlazi jer ne želi da se njegova djeca njega stide. Jedna moja prijateljica je na insistiranje njenog direktora da potpisuje otkaze svojim radnim kolegama to odbila a kada je on instražio od nje da se izjasni šta je ona, odgovorila mu je „ja sam čovjek“. Kasnije sam od drugih saznao o još dvoje radnih kolega koji su se slično ponijeli i to je uglavnom sve.
Ne znam kakva su iskustva drugih jer se većina ne želi izjasniti, neki iz razloga što ne žele da se zamjere svojim „prijateljima“ i poznanicima koji žive u gradu i koje ponekad sretnu kada navrate u njega. Mene takvi uopće ne zanimaju i nemam nikakve volje da ih ikada više sretnem jer sam ih zauvijek izbrisao iz svog života.
Ja sam to rekla vec nekoliko puta ; zivu glavu ne bih izvukla da nije bilo Srba. Cinjenica je medjutim da su svi ti koji su mi pomogli bili zagovornici politike Slobodana Milosevica, svi izuzev drage kolegice iz ZIK_a. Prema tome, uz svu zahvalnost koju im dugujem, moje postovanje nemaju. Za taj period karakeristicna je izjava moje prijateljice: zao mi je "nekih" ljudi. Znacilo je to da joj je zao mene, Emine, Kate..., a drugi su mogli Mladicu na poklon.
Da je toliko Srba u BL , kako netko ovdje spomenu, bilo protiv rezima, to bi se u gradu i te kako osjetilo.
Jucer sam imala zadovoljsvo pricati o jednom krasnom covjeku, gospodnu Slobodanu Vidovicu. Vratio se iz Beograda u BL. Znam njegovu pricu jos iz 1989_e i veoma ga postujem.
Draga i postovana Nado,
Slobodan Vidovic, kada si ga vec spomenula, je bio moj direktor u Zavodu za ekonomiku (u sastavu AIPK) i ako postoje zlatni ljudi onda je to on. Uvijek sam ga cijenio i postovao jer je bio GOSPODIN (mi znamo kada se to kaze, sta to znaci) a poslije svih ruznih dogadjaja njegov rejting, kod mene je porastao do neba (mislim da smo kao djeca govorili...volim te do neba).
Slobodan i Antonija su postali dido i baka jos prije par godina. Kod mog zadnjeg odlaska u Banjaluku sam ih vidjeo, dobro se drze !
Cini mi se da se krug blogovaca...via....via ...via veoma dobro poznaje, bar indirektno.
Pozdrav svima!
Sega
Taj AIPK mi je ostao u zbilja ruznom sjecanju. Pocetkom 1990_e moje kolege su osnovale privatnu projektansku kucu i povukle mene sa sobom. Iznajmili smo od njih prostor u onoj zgradi kod parka Mladen Stojanovic. Direktor im, prefrigani seljak, pravio se pred nama tolerantan. Nije medjutim znao da sam cula telefonski razgovor kad je on mislio da je sam u firmi. Mislim da je tada bila u pitanju neka direktiva s nekog viseg mjesta jer spominjali su se provjereni kadrovi, i inicijativa da srpska privreda predje u srpske ruke. Ali gori od svih bio je inz. Nebojsa Opacic. Ne znam da sam u zivotu srela tako loseg covjeka. Na posao je dolazio sa pistoljem, onim do koljena. Naravno da ratista nije ni vidio. Pricao je pricu o kavici u Zagrebu ( sutra su oni tamo ). Onda bi s naseg telefona, valjda da ga ne cuju njegovi, zvao gospodju Esteru u Orebicu i govorio joj da oni ( Hrvati ) trebaju skinuti svoje budale, a Srbi svoje i nastaviti mirno zivjei. Molio je i gospodju Esteru da mu cuva kucu. Cim se razgovor zavrsio rekao je da sve Hrvate treba zaklati, znajuci da prostoriji ima i jedna Hrvatica. Slicne razgovore vodio je i sa Slovenijom.
Postovana Nado,
Cim si spomenula projektni biro meni su se upalile "lampice". Mnoge se stvari zaborave, dogadjaji i detalji.
Sada se dobro sjecam kada ste doselili, do nas u veliku prostoriju u suterenu, mi smo bili u manjoj. Kata Pehar i ja smo od 1988. poceli raditi zajedno knjigovodstvene poslove i bila su to lijepa vremena, sto se tice posla. Kata je bila i ostala expert za ekonomiju, od nje sam mnogo naucio sto mi je kasnije u Holandiji bila "odskocna daska". O tome cu jednom posebno pisati.
Direktor u to vrijeme u Zavodu je bio Ranko Predojevic (iz Lijevca) a Vidovic je otisao u Ljubljansku Jugotehniku. Ono sto bih htio napomenuti, to je da volim sjecanja na samo meni drage osobe i sve sto je vezano za njih. Njih nekoliko iz (starog)Zavoda su : spomenuti Slobodan Vidovic, Kata Pehar, kao i Fuad Zecevic i Aco Lapajne koji vise nisu medju nama.
Nado zelim ti dobro zdravlje i sve najbolje. Pozdrav.
Sega
Nisam mogao da se ne javim na Segin komentar jer su i meni ostala u lijepom sjećanju ta vremena. Negdje u to vrijeme sam napustio dobro plaćeni posao u Profesionali i odlučio se za privatni biznis (bio sam rukovodilac specijaliziranog odjeljenja opremljenog vrhunskom opremom, formiranog na moju inicijativu). Bilo je to doba Ante Markovića koji je u društvo koje je bilo u problemima unio dozu optimizma. Ljudi su se masovno odlučivali za privatluk jer je to bila šansa da oni koji vrijede isplivaju na površinu. Sjećam se Kate Pehar i njene firme za vođenje poslovanja firmi. Ona i Sega su to radili vrhunski, onako kako sam ja zamišljao da se radi na zapadu. Jednom mjesečno su dolazili po poslovnu dokumentaciju, vršili obradu na svojim računarima, vršili sve uplate prema tada važećim zakonima i vraćali dokumentaciju nazad u firmu. Sega je bio taj koji je redovito dolazio kod mene u firmu po dokumentaciju i vraćao je nazad nakon obrade. Za mene kao privatnika je to značilo mnogo. Nisam se morao brinuti o papirologiji već sam se mogao posvetiti unapređenju poslovanja moje firme.
Nažalost, zahvaljujući našim sugrađanima, poznanicima i kolegama koji su u glavi imali druge planove, sve je to brzo palo u vodu. Kata je morala napustiti Banjaluku, ja sam nešto kasnije morao zatvoriti firmu jer više kompjuteri i programi nikome nisu trebali (na cijeni su bili oni koji su tajno dijelili oružje i raspirivali mržnju svojim govorima), na kraju je većina nas morala napustiti Banjaluku. Sada se ovako preko interneta sjećamo tih vremena koja će mnogima ostati duboko u sjećanju.
Post a Comment
<< Home