Slučajan susret

Mišu Vidovića poznaju mnogi „stari“ Banjalučani a i on poznaje njih. Novinar Federalne televizije, neumorni borac za istinu, trn u oku lokalnim vlastodršcima (jer takvi su svi oni koji nisu kupljeni i koji ne sviraju u iste diple), krstari gradom na svom biciklu i može ga se sresti u svim dijelovima grada. Kada sam prošli put bio u posjeti Banjaluci vidio sam ga u Bojića Hanu, htio sam mu se javiti, izmijeniti par riječi, reči mu da pratim i cijenim ono što radi, ali mi bilo nezgodno. U ona stara vremena se nismo poznavali, (Mišo je mlađa generacija), od moga odlaska iz grada je prošlo poprilično, dolasci u stari kraj nisu bili tako česti  pa tako nisam imao priliku da ga upoznam. Ali sam znao da ga većina prognanih poznaje i cijeni upravo zbog njegovog angažiranja u poslijeratnim vremenima kada je većina ostala nijema na ono što se u našem gradu dogodilo.

Neki dan sjedim u bašti Manje za stolom uz trotoar, naručujem kapućino (kolač će doći kasnije) i u tom trenutku primijetih Mišu kako se upravo ispred mene pozdravlja s nekim. Pogledah prema njemu a on se, opraštajući se, okrenu prema meni i reče:

„Ti si Co!“, rače
„Tačno, a od kuda me znaš?“, iznenadih se.
„Znam ja tebe, pratim ja šta pišeš.“

Iznenadih se jer nisamo čekivao da bi čovjeka koji se profesionalno bavi pisanjem moglo zanimati ono što pišem. Našu raju, da, ali njega! Ipak je on profesionalni novinar a njihovi kriteriji su viši od onoga što piše obična raja. Za pisanje treba imati talenta a ja sebe nisam srvstavao u tu grupu.

Pozvah ga da sjedne. Mišo prihvati. I ostasmo taj dan zajedno nekoliko sati pričajući o svemu i svačemu, kao da se znamo godinama.

Zna Mišo puno o Banjaluci i Banjalučanima ali znaju i Banjalučani njega. Uvjerio sam se u to kada smo kasnije prošetali do Alibabe. Malo, malo, s nekim bi zastao, pozdravio se, popričao. Poznaje mnoge koje sam i ja poznavao, zna većinu onih koji su ostali u gradu ili se u njega vratili nako što je rat završen, poznaje prošlost Banjaluke bolje nego mnogi stariji.

U Alibabi smo napravili pauzu a onda smo se vratili ulicom Nurije Pozderca do Kaporove gdje smo se rastali. Mišo je biciklom nastavio prema Starčevici gdje stanuje a ja sam nastavio pješice prema Rosuljama jer me snaha čekala na ručak. Izmijenili smo brojeve telefona uz dogovor da ćemo se ćuti.

Mišo me nazva par dana kasnije i reče da ima nešto za mene. Pade dogovor da se ponovo nađemo pred Manjom jer je vrijeme bilo krasno i prosto je mamilo da se negdje sjedne na čašicu razgovora. 

Ostasmo tu oko sat vremena pričajući o svemu i svačemu a onda me Mišo isprati do ulice u Rosuljama u kojoj brat i snaha imaju kuću. Opet smo se podsjećali starih vremena, spominjali Banjalučane koji više ne stanuju u svom gradu, pričali o situaciji u Bosni koja nikako da krene na bolje. Tema je bilo na pretek i priči nije bilo kraja.

Vratio sam se kući, u Ameriku, obogaćen za jedno novo prijateljstvo. Mišo i ja smo se dogovorili da ostanemo u vezi a nadati se da ćemo se još koji put sresti. Bit će to susret istomišljenika čiji se broj, kako se stari i polako odlazi na put bez povratka, sve više smanjuje. A od našeg druženja je ostalo i par fotografija koje prilažem, kako to obično na ovom mjestu činim.