SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, June 23, 2008

I kao da se nista nije desilo

Kada sam tamo negdje u proljece 93-ce ‘dobrovoljno izlazio’ iz Banjaluke (kao i vecina onih koji tamo vise nisu), prvi put sam se u zivo suocio sa ratnim razaranjima na onim nasim prostorima. U gradu, osim porusenjih dzamija i ostecenja na kucama nepodobnih (koje, zbog ‘opravdanih razloga’, nisam imao prilike licno vidjeti, a kamo li uslikati), nisu se primjecivale posljedice ratnih dejstava jer ih u gradu nije ni moglo biti. Oruzje je bilo u rukama samo jednih (danas svi znamo ko i kako je njegovo doturanje bilo organizirano), a oni drugi nisu ni u snu mogli sanjati kakva sudbina ce ih docekati. Zbog toga je poruseni Novi Varos, mjesto u Hrvatskoj odmah kada se predje Rijeka Sava, na mene ostavila dubok utisak: mnogobrojni restorani s obe strane puta, u koje se svracalo na putu u Zagreb i nazad, su pruzali stravicnu sliku. Na sve strane su se mogla vidjeti samo zgarista. Od samog mjesta nije ostala citava gotovo niti jedna kuca.

Sjedeci tako u autobusu na putu u nepoznato nisam razmisljao o kuci i dvoristu u kojoj sam odrastao i prozivio pola svog zivota. Moje misli su bile okrenute buducnosti iako u tim momentima nisam imao nikakvih planova. Nisam znao sta donosi sutra i gdje cu na kraju puta zavrsiti. Glavni cilj je bio pobjeci iz okoline zagadjene ljudskom podloscu i dvolicnosti, u kojoj veliki komunisti postadose najveci ‘vjernici’, a dojucerasnji prijatelji balije i ustase. Ono malo ljudi (bilo je i takvih, nisu se bas svi uhvatili u kolo nacionalizma) je bilo nemocno da se oduprije zlu koje je prevladalo. Grad je pao u ruke onih koji su svoje planove ostvarivali ne obaziruci se ni na sta: vazili su neki novi arsini po kojima su se ljudi poceli dijeliti na nase i njihove. Postenje je izgubilo svoje znacenje. U gradu je svakim danom sve vise i vise zgrada, ulica i naselja postajalo etnicki cisto, ocisceno od onih koji se nisu uklapali u davno isplaniranu sliku grada, sliku gdje ce svi biti svoji i gdje ce svi misliti isto. I gdje ce, jednog dana, kada nepodobni budu otjerani, teci samo med i mlijeko, jer nece biti onih koji su bili razlog za njihove ‘nevolje’ (tako su govorile ‘vodje’-pastiri a stado je slusalo).

O svojoj sudbini, pa tako i o kuci i rodnom dvoristu, sam poceo razmisljati mnogo, mnogo kasnije. Zaokupljen borbom za prezivljavanje, nisam imao vremena da razmisljam o starom kraju. Zivot u novoj ‘domovini’ je bio (i sada je) mnogo intenzivniji nego onaj u staroj Jugi i covjek nije imao vremena da razmislja o onome sto ga je zadesilo. Kako se situacija pomalo stabilizirala, tako se imalo sve vise slobodnog vremena, a kada covjek ima vremena, po glavi se pocnu vrtiti svakojake misli. I tako su mi misli sve cesce i cesce zavrsavale u dvoristu u kojem sam odrastao, uz raju iz komsiluka, kao i mnogi drugi u nasem gradu.

Sjecao sam se dana kada sam dobio prvu pravu fudbalsku loptu i kada sam sa svojim prvim komsijom Bodom (o njemu i njegovoj ulozi u gadnim vremenima ne bih htio ovom prilikom) provodio sate i sate sutirajuci je na gol oznacen ulaznim vratnicam. Sjecam se kada smo zasijali prvu travu (prije je to dvoriste bilo kao i vecina drugih, samo zemlja i nekoliko betoniranih staza), kada smo nabavili rucnu masinu za kosenje trave, pa kada je brat kupio prvu ‘pravu’ motornu kosilicu (‘made in Germany’). Sjecam se kako sam travu uz betonske staze poravnavao obicnim magazama jer sam su staze tako izgledale ljepse. Sjecam se ruza koje smo u pocetku gotovo svake godine ‘premjestali’ na novo mjesto, dok im nismo nasli pravo, ono koje nece biti ni na cijem putu. Sjecam se zumbula u snijegu, koji je ponekad znao zapadati iznenada u proljece. Sjecam se raznog vrsta cvijeca koje je moja mama sa ljubavlju uzgajala. Tulipani su jedno vrijeme zauzimali ‘centralno mjesto’. Sjecam se visecih pelargonija, a posebno stabala limuna posadjenih u velike drvene saksije, koje smo svake zime morali unositi u kucu da bi ih sacuvali za slijedecu godinu (zahtijevalo je to sve vise i vise vremena i snage jer su limunovi svake godine rasli sve veci i veci). Bila je tu i vinova loza, mirusavka (ako joj je to pravo ime), koja je u tople ljetnje dane pravila hlad a ujesen donosila obilje ukusnih plodova. Bilo je tu i tresanja a kasnije su zasadjene kruske, jabuke i drugo voce. Nije nedostajalo ni ljesnjaka, grmova visterije, japanske dunje, pa cak i olijandera, donesenih sa Jadrana.

Bilo je to dvoriste u kojem se okupljala cijela familija, narocito u tople ljetnje dane kada bi se skole zavrsile i nastupio skolski raspust.

Bilo je to dvoriste kao mnoga druga u nasem gradu (Banjaluke je bila poznata po tome), gdje su se posteni ljudi trudili da svoj zivot uljepsaju uzivajuci u plodovima svoga rada.

Bilo je to tako sve dok ne dodjose neka gadna vremena i neki pokvareni ljudi, kojima nista nije bilo sveto (iako su se svi odreda zaklinjali u boga) i koji unistise sve ono sto su drugi godinama stvarali. U kucu i dvoriste negdje 95-te na silu udjose neki drugi ljudi (ako ih se tako moze zvati) i nitko od familije nije imao pristupa sve dok si uljezi nisu nasli novi smjestaj mnogo godina kasnije (kako i ko im je to omogucio, nije mi poznato). Sta je ostalo od nekada mirnog kutka na Predgradju, gdje je nekad zivjela jedna postena familija kojoj je jedina mana bila da su im imena bila ‘pogresna’ (da li se neko moze sjetiti nekih slicnih vremena iz malo dalje proslosti u kojima su u jednoj drugoj drzavi vladali slicni ‘zakoni’?), moze se vidjeti na ovih par fotografija (istina je, sve to izgleda mnogo bolje nego sto sam ja imao priliku vidjeti pri mojoj prvoj posjeti rodnom kraju). Nema tu vise cvijeca, trava je podivljala, vocke istrule a drvece otelo kontroli. Kada sam ja stigao u prvu posjetu Banjaluci nakon ‘dobrovoljnog izlaska’, u dvoriste se nije moglo uci. Licilo je vise na prasumu nego na mjesto gdje je nekada sve bujalo od zivota. Bio sam toliko sokiran da se nisam sjetio da napravim par snimaka, da mogu pokazati svojoj djeci sta ljudsko bice moze napraviti u samo nekoliko godina. Zato sam nedavno zamolio svog dobrog kolegu da ‘skokne’ do Predgradja i napravi par snimaka. Na srecu, sacuvao sam nekoliko snimaka iz nekih drugih, boljih vremena koje me vracaju u doba kada nam nije bilo bitno ko smo i sta smo i kojem se bogu molimo (za mnoge danasnje bogoljupce, svevisnji u ta vremena nije ni postojao). Tako sam uspio napraviti ovaj danasnji prilog koji je moj skromni doprinos sirenju istine o nasem gradu jer ga neki danas pokusavaju predstaviti u sasvim drugacijem svjetlu. Danas su nekima puna usta evropske Banjaluke, otvorene za svakoga, uz precutkivanje svega onoga sto se u tom gradu dogadjalo.

Znam da bi se ovakvih priloga moglo napraviti jos mnogo, samo nam treba malo vremena i zelje da neke stvari ne prepustimo vremenu i zaboravu. Jer istina se mora govoriti da lazi ne bi jednog dana postale neke nove istine (primjera iz proslosti ima na pretek, i sami smo se u to mogli uvjeriti).

A svi su izgledi da ce se to desiti.

Labels:

2 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Zdravo,

jako cesto citam Vase priloge. Sta mi uvijek ispocetka zasmeta su komentari tipa kao na pocetku ovoga teksta. Razumijem da ste Vi i jos mnogi bili prisiljeni "izaci dobrovoljno" iz svoga grada. Ja sam izasao par mjeseci kasnije dobrovoljno jer me rat nije interesovao. Od zastava, himni, pjesama i sl. preradjevina se neki mozda mogu najesti, ja ne. Odgojen sam kosmopolitski, moji roditelji zive svo vrijeme u Banjaluci. Bioloski gledano sam Srbin. Nervira me kad se postavljaju definicije iz svoga i samo svoga ugla! Jadni "mi" - "oni" su za sve krivi! Ljudi, ratni vihor je ucinio svoje, budalasta smo nacija bez obzira na vjeru i porijeklo, nisu problem samo pastiri - previse je neupucenih ovaca. Nisu vidjeli nista, proputovali, culi - cijeli zivot u svom toru. To je problem. Pogledajte samo ovaj apsurd: neki dan su igrali Hrvatska-Turska na evropskom fudbalskom prvenstvu. Jedna strana Neretve navija za Hrvatsku a druga za Tursku! Policija je razdvajala. To ludilo jos zivi. Da skratim, mislim da bi ovaj blog i mnogi drugi trebali prestati sa jadikovkama i osvrtima na one "druge" - i ti drugi isto tako gledaju i kazu "mi" i "oni"! A svi jadni u principu. Zapamtite jedno: Banjaluku i Jugu nam je uzelo prokletstvo Balkana! Svjetska raskrsnica, ljudi koji razmisljaju kako razmisljaju. Ja zivim u Njemackoj i jednako patim kao i mnogi drugi koji su zauvijek izgubili sto su imali. Okrenimo se buducnosti, sjetimo se lijepog i dobrih ljudi a sklonimo vise sa blogova i naslovnih stranica ratne dozivljaje! Ne treba to nikome, ni mojoj djeci a ni djeci moje djece.
Pisite priloge tipa: kako se skuplja Ahorn-sirup, sta ima specificno tu gdje ste, u vasoj novoj domovini. Ova bivsa ionako ne postoji - nju grade neki novi ljudi, bez obzira "ciji" je grad. Pitam se samo kako obrazovani ljudi koji sad zive tamo negdje gdje se dolazi do informacija jos uvijek zive u onom Balkanskom oblaku? Pustite sunce neka vas obasja, dozvolite vjetru neka oduva te oblake. Bice vam puno ljepse!
Jedan Banjalucanin u srcu i dusi imenom Dejan

Tuesday, 24 June, 2008  
Blogger co said...

Dejane, veoma mi je drago da si se javio jer vidim da razumno posmatras svijet i da ne reagiras kao oni koje ja nazivam stadom. Da je vise bilo takvih na ovom svijetu ti i ja se ne bismo ‘dopisivali’ ovako preko bloga. Razumijem ja situaciju jako dobro i daleko sam od toga da svu krivicu svaljujem samo na jednu stranu. Kada bih pisao o Bosni u cjelini, onda bih se morao dotaci i drugih (ponekad to radim), ali ja pisem o onome sto sam licno dozivio i ne ne zelim da ulazim u mutne vode rekla-kazala. Neka o onome sto se dogadjalo u Mostaru, Bihacu, Tuzli, pisu oni koji su tamo zivjeli, jer moje bi pisanje bilo zasnovano samo na onome sto sam cuo, procitao, vidio na TV a svi znamo kakav je propagandni rat vodjen i jos uvijek se vodi. Jasno je da je u Bosni bilo zla na sve strane (i jos ga ima, i vjerojatno nikada nece biti iskorijenjeno) ali mene boli ono sto se desilo u Banjaluci gdje sam rodjen i prozivio tolike godine i gdje su me razocarali oni koje sam licno poznavao. Postoji jos jedna velika razlika izmedju Banjaluke i ostatka Bosne: u svim ostalim dijelovima Bosne je oruzje bilo u rukama svih, samo je u Banjaluci to bilo drugacije. Da nije bilo tako vjerojatno bi zla bilo jos mnogo vise i ko zna ko bi sada pisao a ko citao ovaj blog.

Licno sam razocaran mnogim stvarima koje se desavaju u Bosni pa cak i oko mene, sada, gdje vidim kako se ljudi mjenjaju i osjecam da ovakvim svojim razmisljanjem nisam stigao nigdje. Previse je onih koji su jucer bili veliki komunisti a danas su najveci katolici, pravoslavci ili muslimani. I svako brani svoje. Jasno mi je da povrtaka na staro nece i ne moze biti jer se svako okrece svojima a ja to ne zelim. Ali osjecam potrebu da govorim o onome sto se dogodilo u nasem gradu za neke buduce generacije jer te stvari trebaju i moraju biti zapisane. Pisem to zbog onih mladjih koji ce jednog dana osjetiti potrebu da saznaju nesto vise o kraju iz kojeg su potakli a ono sto ce naci ce biti neke ‘istine’ pisane od onih koji su bili umijesani u sve ono sto nam se desilo. Zbog toga se moraju cuti i rijeci onih koji u svemu tome nisu ucestvovali, makar one ne bile lijepe za usi onih koji ih slusaju.

To sto si ti ucinio je jako veliko i imas svo moje postovanje. Da je u Banjaluci bilo vise takvih kao sto si ti (ima ih jos, licno ih poznajem i izuzetno cijenim), vjerojatno bismo obojica jos bili tamo a ne na dvije strane svijeta. Da je u setnjama za mir u Banjaluci ucestvovalo 50.000 ljudi, mozda bi stvari krenule drugacijim tokom. Ovako meni ostaje da pisem onako kako osjecam a tebi da se ljutis sto ne pisem o necem drugom.

Pisem ja Dejane i o lijepim stvarima, vjerojatno si to mogao primijetiti ako na blog svracas cesce. I pisat cu o njima kada za to budem imao materijala. I vremena. A toga se na zapadu bas nema previse. A da sve ne bude crno imam prijedlog: javi se jednim prilogom iz svoje nove domovine, bilo bi mi izuzetno drago. Siguran sam da ima jos onih koji svracaju na ove stranice kojima bi bilo interesantno procitati nesto novo, svjeze, od osobe koja dijeli njihovu sudbinu makar putevi do nje nisu bili isti.

Tuesday, 24 June, 2008  

Post a Comment

<< Home