Umovanje zdravog razuma

Citajuci Milanove priloge o Safikadi i posjeti nasim dragim prijateljima Kosanovic, odlucih da napisem svoj prilog. Svaka rijec napisana o sadasnjoj Banjaluci u prvom tekstu je potpuno istovjetna sa mojim stavom. Nisam izisla iz Banjaluke kao vi, nisam dozivjela nista slicno od sugradjana kao vi. Otisla sam dobrovoljno, zbog ljubavi izabrala da zivim u gradu u kojem sam sada, ali stalno sam se vracala i uvijek se vracam u svoj rodni grad sa ljubavlju. To me ne sprijecava da potvrdim da je istinitost opisa potpuna. Da, tako izgleda Safikadin grob kad god sam dolazila. Uvijek smece. Mozda oni koji mrze smatraju da se smece ostavlja kao znak mrznje a oni koji vole za to koriste cvijece. Ali ipak najvise je ravnodusnih. Njima je po meni zivot najjadniji.

Da, tacno je da u Banja Luci turisti nemaju sta vidjeti. Da nije Kastela i mosta pored njega i onog sto je priroda dala – Vrbasa, ne znam o cemu bi se moglo pricati. Sve ostale gradjevine slicnog tipa se mogu vidjeti u bilo kojem gradu u svijetu. Sarajevo je tu u velikoj prednosti. Svake godine broj turista se povecava a cijelu godinu na Bascarsiji se mogu cuti svi jezici svijeta.Zbog mog lokalpatriotizma po kojem smo mi banjalucani bili poznati prije rata, krivo mi je sto je to danas bezlican grad. Pretpostavljam da ce i mene neki anonimus proglasiti osobom koja mrzi svoj grad. Zato ga molim da shvati da ovo pisem upravo zato sto ga neizmjerno volim.

Drugi prilog o Kosanovicima (koji su mi izuzetno dragi i volim biti s njima jer su oboje vedrog duha i poslije druzenja s njima ostaje samo smijeh i ugodne teme), u kojem sam procitala da je Zeljko bio clan KUD-a "Vaso Pelagic", nagna me da napisem nesto o tom covjeku (Vasi) i njegovom liku i djelu. U prilogu saljem sliku iz arhive mog rahmetli oca.To je KUD "Vaso Pelagic" iz Banjaluke 1936 god. U nasoj kuci se nalazila knjiga Vase Pelagica "Umovanje zdravog razuma" koju sam ja obozavala. Razmislite samo o naslovu, bit ce dosta. Nestala je iz kuce ne znam kako ni gdje. Otac je cesto pricao o njemu iz onih saznanja koja su isla sa koljena na koljeno. Onoliko koliko me sjecanje sluzi cu napisati i zamoliti da bilo ko demantuje moje sjecanje (jer ipak proslo je od toga vise od 50 god.) i napise ako ima u kakvoj knjizi o njemu bilo sta.

Otac je pricao da je zavrsio Pravoslavnu bogosloviju da je u Banjaluci bio i njen direktor. Ucestvovao je u bosanskom ustanku. Jednog dana poslije bogosluzenja je skinuo mantiju i rekao okupljenom svijetu da im je sve do tad lagao. Jedne se oceve recenice sjecam stalno: "Kad bi ja znao da ce te vi sad poslije ovog bogosluzenja zateci rucak kod kuce, ja bih i dalje ovo radio." Poslije toga je krenuo u prosvjecivanje naroda. Mislim da ga je Austrougarska proganjala i da je spas potrazio u "majcici Srbiji". Svaka vlast proganja prosvjetitelje i pametne, jer se sa glupima lakse manipulise.Tamo je okoncao ali ne znam bas tacno kako.

Ovi clanovi KUD-a iz 36-e godine nisu bili bogatasi ali su bili nacitani i obrazovani. Moj otac je prvi s lijeva u zadnjem redu.Tu je negdje i Osman Karabegovic. Sjecam se da je ovaj fini ciko sa naocalima bio sef i mislim da se zvao Milan ali sam prezime zaboravila. Bilo bi dobro kad bi bilo zivucih starijih ljudi koji bi mogli nakog prepoznati i napisati ime. Oni su se vaspitavali na Lazi Lazarevicu, Nusicu, Domanovicu ruskim klasicima, Santicu, Ziji Dizdarevicu, A. B. Simicu itd.a onda iza II svjetskog rata i nase generacije.To nas je cinilo postenim, to je nase roditelje vodilo u NOB, to je nas vaspitavalo u slobodarskom duhu i odanosti radu, postenju i multieticnosti.

A onda dolazi vrijeme prije ovog zadnjeg rata.Pojavljuju se psihijatri Raskovic i Karadjic (zna se kome trebaju njihove usluge), pojavljuje se Brana Crncevic, Dobrica Cosic, ljudi koji nikakvog traga u knjizevnosti ne ostavise na sirim prostorima bivse nam drzave. Pojavi se "Noz" Vuka Draskovica koji se rasproda medju Srbima za minutu.

Pojavi se i lijepi pokojni Ivan Djuric za kojeg nisi znao da li ga je bilo ljepse gledati ili slusati, ali pobjeze iz Beograda u Pariz i umre mlad i lijep. Mozda od besponocnosti. Pobjeze i Bogdan Bogdanovic i Mirko Kovac i jos mnogi znani i neznani odgajani na lijepoj srpskoj knjizevnosti i umjetnosti svih vrsta.

Ali pojavi se i Seselj (nek mi oproste njegovi obozavaoci) "ruzan ko lopov", a govori puni mrznje ali i vlastite narcisoidnosti. I najveci broj krenu za njim. A on nije nikad bio niti ce biti Srbija. Ni Karadjic ni Mladic ni Raskovic ni skoro iko sa Haske potjernice.To je sve drugih gora lisce i njihov korov.

Zbog toga sad zavrsavam ovaj tekst sa zeljom da mi se javi neko ko zna vise o Vasi Pelagicu, ko zna da li i danas postoji taj KUD u Banjaluci i kakvi su bili clanovi u ratnim godinama.

Unaprijed se zahvaljujem svima koji shvate da ni prema kome ni prema cemu ne osjecam mrznju. Spadam u one sretnike koji su od tog osjecaja operisani.

Pozdrav svim sretnicima na svijetu.
Saima