SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, February 02, 2011

Nezaboravna godina 1991/92

Pozivi za rezerviste, pucanja i neredi u Hrvatskoj. Banja Luka, grad nade za izbjeglice.

Novi djaci u nasoj Elektro skoli. Dolaze iz Slavonije. Pricaju nam nam da su sela gdje su zivjeli pomijesani Srbi i Hrvati skoro pa potpuno unistena. U isto vrijeme nepomijesana sela su ostala netaknuta. Nepovjerenje medju ljudima je uzelo danak. I u moj razred je dosao jedan ucenik. Cijela porodica je pobjegla. Imali su neku dalju familiju u Banjaluci i kod njih se smjestili. Otac je odmah poslan u vojsku.

Nije mu trebalo puno vremena da se snadje u skoli., ali je imao problema udomaciti se kod rodjaka. Tudja kuca , tesko je dijeliti prostor i hranu. U tim teskim vremenuma, niko ti se ne raduje. U skoli je imao puno izostanaka, posebno ponedeljkom. Preko vikenda je odlazio negdje prema Skenderu, gdje je zivjela neka njemu draza familija, gdje se bolje snalazio. Autobusi su tad vozili neredovno tako da je cesto ponedeljak bio potrosen za transport nazad u Banjaluku.

Cesto i dugo sam s njim razgovarala o njegovim ocjenama, o ucenju, o zivotu u Banjaluci. Razgovori su desavali u kafeteriji ispred zbornice.. Jedna koleginica mi je dala primjedbu. Cudila se je kako mogu tako dugo pricati sa jednim ucenikom.

Jednom je dosla prijava od djece iz razreda da je novi ucenik crtao na tabli nacionalne simbole kao 4C sa orlom. Ponovo razgovor. Objasnjavala sam mu da razumijem teskoce kroz koje on prolazi, ali da je Banjaluka drugacija sredina, da kod nas nema nacionalnih isticanja, da se mi svi postujemo. Stvarno sam tako mislila i svim srcem pokusavala da tog izgubljenog mladica ubijedim u isto. A on se trudio da mene ubujedi da je on ustvari imao dobre namjere i rekao je : nisam ja crtao samo cetiri « es » , crtao sam i polumjesec sa zvijezdom i ostale. Mladost voli pravdu, vjeruje u nju, ali gubi kompas. Objasnila sam da je najbolje ne crtati i ne isticati nista.

Moj novi ucenik nije imao blistave ocjene, ali je uspio zavrsiti godinu. Poslije toga je odmah pozvan u vojsku, tako da nije dosao po svoju diplomu.

Puno se toga dogodilo tog proljeca i ljeta. Mnogi banajalucani odletili zadnjim avionima sa aerodroma u Laktasima, a oni koji su promasili avione isli su autobusom preko "koridora".

Ako be neki ucenik prestao dolaziti u skolu djeca bi rekla « nagulio ».

Pocele mobilizacije. Banjaluka nije vise bila mjesto gdje svi zive u miru i medjusobnom postovanju kao sto sam ja vjerovala i objasnjavala mladicu iz Slavonije. On je ustvari vec bio dobar korak ispred mene, na svojoj kozi je osjetio posljedice etnicke polarizacije.

Jednog dana u septembru kad je pocela nova skolska godina, rekli su mi da me neko trazi. Ja izasla u hodnik a tamo moj ucenik Slavonac u vojnickoj uniformi. Sad smo razgovarali kao dvije odrasle osobe . Predala sam mu svjedocanstva i diplomu i onda je slijedilo pitanje: Profesorice, imate li VI problema u ovoj skoli? Ako vam iko pravi problème samo mi kazite?

Zastitnicki ton ovog pitanja bio je impresivan .

Mladic je u dobu koje je idelno za ispiranje mozga. Ispiranje mozga, s moje strane, i ispiranje mozga u vojsci. Ne znam da li je moje pobijedilo ali vidim da nije bilo uzalud. On je u medjuvremenu shvatio da bi i ja mogla biti nepozeljna osoba u novoformiranoj okolini. Vjerovatno je od nekog saznao za moju etnicki pomijesanu familju. On je sad vojnik, ima oruzje i zeli da se ja osjecam sigurno. Jasno je bilo iz njegovog pitanja da je odrastao i shvatio da su moje price o Banjaluci bile zaista samo price . Uloge su se promijenile, ja njemu vise ne mogu soliti pamet, a on je u poziciji gdje moze uticati na zivotne okolnosti nas « ostalih » .

Sve u svemu meni je bilo prijatno saznati da je razumijevanje pobijedilo, mrznja se nije uselila u mlado bice. Mlado bice u uniformi i s puskom na ramenu, ceka raspored.

Po nekim prirodnim pravilima trebao bi da nastavu uciti , da slusa muziku, da se veseli zivotu. Ne znamo sta je poslije bilo s njim, gdje je zavrsio. Posto je postao junak ove moje bajke, zeljela bih da je do danasnjih dana sacuvao svoju pravdoljubovost ma gdje bio.

Imali smo primjedbu od nekoga na blogu da se manimo prica iz tih dana, proslo je puno godina. Tacno je da je proslo puno godina i svi mi polako zatvaramo stranice tih knjiga.

U isto vrijeme moramo priznati koliko moze biti obesharabrujuca sama pomisao na sve mladice i djecake koji bas u ovom trenutku, sirom svijeta jurisaju s puskom ili negdje leze mrtvi ili ranjeni. Samljeveni u politickoj masini, zrtvovani. Sada i u svakom ratu u proslosti u svakoj vojsci kroz dugu ljudsku istoriju.

Ja sam ovu moju malu pricicu ispricala mnogim prijateljima i svojoj djeci a vjerovatno cu i svojim unucima. To je jedna stvarna, mala crtica « sa terena ».

Neka bude posvecena svim onima koji su previse mladi da uzmu sudbunu u svoje ruke, a u isto vrijeme prévise dobri za ispiranje mozga. A sreca im je okrenula ledja.

Pozdrav od Dubravke

Stay calm soldier
Do not panic
Stay calm soldier
And think of what you were taught
You're too young to die
My soldier
You're too young to leave

Run soldier
From the danger ahead
Run soldier
Don't be brave
You're too young to die
My soldier
You're too young to leave

Fight soldier
The enemy that fights you
Fight soldier
And make it though the day
You're too young to die
My soldier
You're too young to leave

Come home soldier
I miss you terribly
Come home soldier
To me and your family
You're too young to die
My soldier
Don't ever leave me

Only Yours

Labels:

6 Comments:

Anonymous Anonymous said...

Gosp. Dubravka,

Hvala za ovu kratku i poucnu pricu. Nosi veoma bitnu pouku za sve, a pogotovo za nas mlade, kome su djetinjstva ratom tako brutalno prekinuta. Pisite i dalje o "tim danima" jer oni su dio svih nas kao i svi dobri veseli dani. Pisite i zabiljezite price sa "terena" da ostane za nase buduce i da razum pobjedi. Hvala. S.D.

Thursday, 03 February, 2011  
Anonymous Emira said...

Jos dok sam citala znala sam ko je napisao. Samo Dubravka moze ovako.
I tuzno i optimisticki i pravedno a opet istinito do bola.

Friday, 04 February, 2011  
Anonymous Nada Š. D. said...

Draga Dubravka
Nisam imala namjeru komentirati Tvoju pricu i ne bih da veceras nisam po tko zna koji put gledala Kosu. Obozavam taj film, ali sam ga prije rata gledala na jedan nacin, a poslije na drugi. Prije su me odusevljavale muzicke i plesne numere, a posebno me mucilo pitanje kako dostici takav stupanj slobode i je li to uopce moguce bez droge ? Cijeli zivot sam pomijerala granice, ali kad god bi se nasla u situaciji da poletim ipak bi me okovi roditeljskog odgoja i drustvenih normi spustali na zemlju.
Naravno da je antiratna poruka filma dominantna, ali ja je nakon ' naseg ' rata jos snaznije osjecam. Ne znam sjecas li se zadnje scene kad se na livadi ponovo okupljaju djeca cvijeca. U centru mase je americka zastava. Vjerovatno je to poruka da je i to Amerika, nenasilna, slobodna, ljudska.
A Tvoj djecak je nosio pusku...

Nada Š. D.

Sunday, 06 February, 2011  
Anonymous Anonymous said...

Draga Nado, ja se ovog djecaka i svega toga sjecam upravo zato sto je tako bolno vidjeti uuhavcenu mladost. Ja sam bila svjedok dogadjanja do neke tacke. A sta je dalje bilo ?? Sto se tice djecaka sirok je pojas mogucnosti. Od surovog vojnika ili oficira,do nekog ko je odlucio da pobjegne od svega, ili se mozda borio za pravdu. Sve je to moguce. Prica je ostala bez kraja, a ja bih zeljela lijep kraj.
i ja sam se u mojim mladim danima divila mladosti u Americi. Sama nisam nikada imala hrabrosti da uradim bilo sta slicno.
Razgovarajuci s ljudima ovdje na americkom kontinentu shvatila sam da su mnogi vidjeli "djecu cvijeca" kao nadrogirane besposlicare. Ali svi moraju priznati da su oni promijenuli svijet i svojim upornim protestima pomogli okoncanju rata u Vijetnamu.
Isto tako mogu reci da sam malo bolje upoznala USA i ljude koji u njoj zive.Veliki prostor, puno ljudi, od onih potpuno neobrazovanih i neobavjestenih do onih koji zadivljuju svojim duhom i umom.
Sto mene fascinira je kako oni postizu svoj cilj.
Oni se upitaju sta sve treba da se uradi da bi se nesto postiglo i onda to urade. Sve sto treba. Nema diskusije. Ako stvari ne idu dobro nema kukanja. Uvijek se cijeni koliko je neko u stanju da se brzo uspravi poslije pada. Sve u svemu ima nesto specificno sto cini Ameriku privlacnom za mnoge kreativce iz oblasti nauke i umjetnosti.
pozdrav od dubravke

Friday, 11 February, 2011  
Anonymous Anonymous said...

Draga Dubravka

Prica ti je predivna, a i komentar.Bas sam uzivala u svim prilozima i komentarima koji su se nakupili za mog "otsustva".
Fali mi Coo-va muzika.Ne znam je li do mog "popravljenog" kompjutera ili je Milan ukinuo
Nada me uputila u laksi nacin slanja komentara i sretna sam.
Samo se upise rijec (word verification, klikne Name/URL i publish your comments)
Pozdrav Saima

Saturday, 12 February, 2011  
Anonymous Anonymous said...

Kako sam radila u školi imala sam slićnih iskustava.Razmišljajući o tome da bi i nas mogla snaći slićna sudbina,(jer ratu nikad kraja a domaćih u gradu sve manje)saživljala sam se sa svim izbjeglicama(niko od dobra ne ide od svoje kuće) i pokušala pomoći.U mojoj zgradi stanovala je sama i bolesna moja prof.biologije A.Sadiković.Gimnazija joj je u stan uselila prof. iz Grahova sa dvoje djece.U početku smo imali odbojnost prema njima,ali kada sam ih (ja sam se brinula o svojoj prof.)upoznala shvatila sam da pate kao i mi.Bili su napušteni od"svojih" na milost dobrih ljudi.
Od Merhameta se dobivala pomoć u namirnicama pa su poćeli živjeti kao jedno domaćinstvo.Skupa su se grijali,kuhali i pomagali.Bila je zima,pado je snijeg a ja ugledam novu komšinicu,slabo obućenu,a na nozi joj čizma "zinula" kao u Čaplinovom filmu.Srce me zabolilo od pomisli kako joj je hladno.Imala sam dvoje čizme i odmah joj jedne dala,kapu, šal i
rukavice.Meni je bilo toplo oko srca,a vjerovatno i njoj.
Moj prof.S.H. naisao bi da sam promašila temu.Slažem se,ali mi je žao obrisati.Pozdrav Niskana

Sunday, 13 February, 2011  

Post a Comment

<< Home