Jedna mala Ena

Ena McCann Prpic

Nakon dvije tuzne vijesti koje mi stigose iz starog kraja, evo jedne radosne. U Irskoj, rodila se jedna mala Ena. Od majke Ane i oca Naila (nisam siguran da sam ime oca pravilno spelovao ali to za ovu vijest i nije toliko bitno).

Vijest nam je stigla iz Njemacke, od Jasmine Prpic, koja je eto tako ovih dana postala baka ili majka, kako kome vise odgovara.

Vec duze vremena se spremam da o nasem susretu sa Anom i Nailom napisem jedan mali prilog ali kako je stiglo lijepo vrijeme, manje vremena provodim za kompjuterom. Zao mi. Priloge obicno pisem uvece a kako su u ovih zadnjih mjesec dana od naseg povratka iz Irske veceri predive, u kucu ulazim poslije 10 pa se nema vremena za pisanje. Danas (ponedeljak), kada mi je stigla ova radosna vijest, ne mogu naci opravdanje za nepisanje pa evo radim to na preskok. Poslije podne je, napolju je prilicno toplo, pa svako malo ukljucim laptop da provjerim emailove, vidim sta je na facebook-u, i napisem par recenica. Nadam se da cu prije spavanja staviti na papir ono sto mi je na umu i da ce ova vijest stici do nase raje, one koja jos uvijek navraca na ove stranice.

Anu i Naila smo upoznali jedno junsko vece u restoranu jednog od mnogobrojnih hotela u lijepom irskom gradicu Kilkeniju. Ovaj gradic od nekih 25-30 hiljada stanovnika je bio na spisku mjesta koje smo planirali posjetiti za vrijeme naseg boravka u Irskoj. S kumovima Ziskama iz Norveske smo se dogovorili da zajedno skoknemo u ovaj gradic na dan-dva, da obidjemo njegove znamenitosti, uzivamo u nekim od mnogobrojnih kavana, restorana, slasticarni, s obaveznim stolovima na ulici, jednostavno da se opustimo u lijepom ambijentima Irske, poznate po gostoprimstvu i dobrom, prijateljskom narodu. Kako se, sticajem okolnosti, desilo da se Ana sa svojim muzem Nailom skrasila u blizini ovog mjesta, bila je to idealna prilika da se vidimo i da provedemo par sati zajedno. Anu sam prije puta vidio samo na slikama a iz ‘price’ sa njenom mamom znao sam da ocekuje bebu.

Zenski dio 'ekipe'

Kratki sastanak sa Anom i Nailom je prosao u zivom razgovoru, uz obavezni Guinness. Dok je zenski dio drustva imao svoje teme, mi muski smo smo opet imali svoje. Ana i Nail zive izvan grada i kako vidim takav zivot im se svidja. Zivot u Irskoj je toliko drugaciji od zivota u Americi, cini mi se mnogo lezerniji, s manje stresa, tako da mogu zamisliti kako im je lijepo. Kada god cujem ili vidim kako se nasa ‘mlada raja’ dobro snalazi, bude mi nekako toplo oko srca, valjda zbog cinjenice da im je bila namijenjena drugacija sudbina. Ali nas mladi narastaj se ne da, bori se, uci, napareduje, jednostavno, osvaja svijet.

Nakon prve ture pica u restoranu hotela, skoknuli smo sa nasim domacinima u jedan od mnogobrojnih pubova. Atmosfera je vec bila na nivou, raja u stimungu, uz obavezni Guinness i zivu irsku muziku. Iako je bio radni dan, pub je bio pun. Cini se da se niko ne zuri na spavanje iako je sutra radni dan. Valjda je to tako u Irskoj jer smo isti stimung osjetili na svakom koraku.

Davor i Nail uz obavezni Guinness

Prica se nastavila, istina uz dosta poteskoca zbog glasne muzike, ali nam sve to nije smetalo da provedemo nekoliko prijatnih sati u Aninom i Nailovom drustvu. Na rastanku smo obecali jedni drugima da cemo se opet vidjeti, cim se za to ukaze prilika.

I tako, evo danas, dva dana nakon sto sam poceo sa pisanjem (lijepo vrijeme me zaista odvlaci od kompjutera) i vise od mjesec dana od kada smo se vratili iz Irske, zavrsavam ovaj prilog uz najljepse zelje mami Ani, tati Nailu i baki/majci Jasni, te maloj Eni, uz zelju da ih prati dobro zdravlje i sreca u zivotu. Uz obecanje da cemo se ponovo vidjeti, bilo u Irskoj, bilo na nekom drugom mjestu ovog naseg dunjaluka koji nam je, cini mi se, postao malo pretjesan. A vala i neka je.

U pabu uz irsku muziku i, opet, Guinness