Mazalica, Mazalica, prezime ti baš stoji!

Preuzeto s portala "Nezavisnih novina"

Politika je kurva, tako kažu, pa je valjda normalno da su to i političari. Rijetki su oni koji su u te vode uplovili s poštenim namjerama. Teško je poštenom čovjeku boriti se protiv gamadi koja se nakotila na sve strane, a posebno u Bosni, gdje oni najgori čvrsto drže konce u svojim rukama već godinama.

Svaki dan skoknem na portal „Nezavisnih novina“ da saznam šta se u mom (bivšem) gradu događa, više iz navike nego što mi je to bitno. Prošlo je već previše vremena otkako su ga krajem osamdesetih zauzeli grmalji i ništa se tu više na bolje ne može promijeniti. Grmalji vode glavnu riječ, njihove se izjave objavljuju, a po reakcijama obične raje jasno je da njihova taktika još uvijek pali. A kada se još ubaci pokoji članak o drugom svjetskom ratu i stradanju srpskog življa od ustaša i balija, komentari pljušte. Kao da se to radi programirano, prema doktorskom receptu,  kako narod ne bi ozdravio.

Ne bih se po ovim pitanjima javljao da me ne pogode izjave pojedinaca koje poznajem. Jedan od tih je i Srđan Mazalica, sin nekadašnjeg mi radnog kolege Milana. To je taj Mazalica koji se jednom davno javio na blog da zaštiti svoga oca od „napada“, tj od istine o transformaciji njegovog oca, od komuniste, do nacionaliste, „prvoborca“ ovog zadnjeg rata. Branio je mladi Mazalica oca od „napada“ od kojih se ne može odbraniti. Za njega je sve što se u našem gradu dogodilo normalno, pa je tako normalno da se useli u stan prognanog kolege, kao da se to samo po sebi razumije. Valjda mladom Mazalici nije jasni šta to znači sačuvati čist obraz. Ako je suditi po njegovim istupima, on obraza nema, jer da ga ima, ne bi se oglašavao tako ružno povodom 25. novembra, Dana ZAVNOBIH-a.

Mladi Mazalica kaže: „U srpskoj se nikada neće slaviti 25. novembar“. Kao da je to nešto ružno, nešto čega se treba stiditi, nešto što narodu na onim prostorima treba ogaditi, iako u jednom trenutku kaže kako mu je rođak bio delegat na istom. Pljuje tako mladi Mazalica na svog rođaka, a pljuje i na svog oca koji je godinama bio u prvim redovima države nastale na tekovinama tog istog ZAVNOBIH-a. Svima nam je poznato da je stari Mazalica bio veliki partijaš, da je bio  najpoznatiji  po tekici koju je nosio ispod pazuha idući s jednog partijskog sastanka na drugi. Neće to mladi Mazalica nigdje spomenuti jer bi mu to oborilo rejting kod glasača kod kojih se najviše glasova prikuplja ako govoriš protiv nekadašnje države u kojoj su i on i njegov otac uživali privilegije dostupne porodicama partijaša.

Posmatrajući ponašanje pojedinaca iz daljine, neopterećen svakodnevnim problemima koje narode, posebno mlade, u onim našim krajevima muče, osjećam sažaljenje prema spodobama kao što je Srđan. Prodati svoju dušu, svoj obraz, za vlast (i, naravno, pare) je jadno. Srđan nije glup, zna on šta radi, kao što je znao i njegov otac kada se šepurio s tekicom ispod pazuha u ona naša vremena.

Ne pada iver daleko od panja, kaže narodna poslovica. Srđan Mazalica je još jedan dokaz da su stari bili u pravu.