Avantura - stigli smo!

Prva večera u apartmanu

Nakon jedva prespavane noći (zbog vremenske razlike nismo mogli dugo zaspati), vrijeme do polaska aviona za Zagreb smo proveli u dijelu aerodromske zgrade u kojoj se nalaze restorani i trgovine. Putnika je bilo znatno više nego noć prije. Trudili smo se da se pridržavamo preporuka veznih za virus ali smo, htjeli ne htjeli, dolazili u kontakt s drugim osobama. Bila je to ogromna promjena u odnosu na ono kako smo živjeli zadnjih par mjeseci prije puta kada gotovo nismo imali doticaja s vanjskim svijetom.

Kada smo saznali s kojeg gate-a leti naš avion premjestili smo se na mjesto gdje putnici čekaju za ulazak u avion. Bio je to dobar potez jer su zaposlene iz Turkish Airlines-a već počele provjeravati dokumente putnika. Pored provjere pasoša, tražile su dokumente kojima bi se dokazalo da hrvatska policija neće praviti probleme pri ulasku. I pored mog objašnjenja da mi ne bi trebali imati nikakvih problema na zagrebačkom aerodromu, službenica kompanije je Neri nekoliko puta naglasila da će ona morati u 14-dnevni karantin. Bilo mi je simpatično kako je službenica tužnim glasom objašnjavala Neri da je takav zakon i da ona tu ništa ne može učiniti. Pored provjere dokumenata, izmjerena je i temperatura svakog putnika. Nisam primijetio da je ikom zbog toga zabranjen ulazak u avion.

Na zagrebačkom aerodromu smo relativno lako prošli sve formalnosti. Imao sam sve papire koji su nam omogućili ulazak i konačno ušli u zemlju koja je bila cilj našeg puta.

Na izlazu nas je čekao vlasnik kompanije koja se bavi rentiranjem auta s kojim smo dogovorili auto za naredna tri mjeseca. Odvezli smo se do njegovog ureda, sredili  „papire“, sjeo sam za volan prvog Mercedesa u mom životu (istina malog, ali ipak Mercedesa) i zaputili nazad prema aerodromu u čijoj blizini sam rezervirao hotel. Iako sam prije puta proveo dosta vremena na Google-u da vidim kako mogu doći do hotela (prilaz jednom dijelu mjesta gdje se nalazi nekoliko hotela je veoma kompliciran), put do hotela nisam mogao pronaći. Dok sam se vraćao nazad prema aerodromu pokušavajući da prepoznam gdje se nalazimo, ugledah dvije ženske osobe srednje dobi kako stoje na malom parkingu ispred auta s riječkom tablicom i puše. Odlučih da ih upitam za pomoć iako su mi registarske tablice govorile da nisu iz ovih krajeva. Mlađa djevojka nas u prvom mometu upita za mobitel (kojeg naravno nismo imali jer smo tek stigli) a onda nam uz pomoć svog pronađe hotel koji je bio u neposrednoj blizini ali na osnovu informacija na Google mapu nije bilo jasno kako do njega stići. Djevojka je bila čak toliko ljubazna da je hodala cestom u jednom i drugom smjeru kako bi pronašla na koju stranu trebamo ići.  Nakon što je pronašla na kojoj strani bi se hotel trebao nalaziti, zaputismo se u tom smjeru, nadajući se da ćemo nekako pronaći put do njega. Nad mjestom se počela spuštati noć. Bojao sam se da ćemo se potpuno izgubiti ako nas uhvati mrak i ako uskoro ne pronađemo mjesto gdje smo trebali prespavati.

U jednom momentu, na osnovu Google map street view-a koji sam prije polaska na put pažljivo proučavao, prepoznah ulicu kojom bi se trebao vratiti do aerodroma kada se budemo vraćali u USA. Znao sam da je ulica jednosmjerna  ali kada sam primijetio da je auto ispred mene skrenuo u nju i ja učinih isto. Nakon kraće vožnje kroz jednu veoma usku ulicu iziđoh na ulicu normalne širine, i za divno čudo, naš hotel je bio ispred nas. Našim mukama za taj dan je, čini mi se, došao kraj.

I bi tako. Brzo se smjestismo u našu sobu i siđosmo u restoran. Bilo je skoro pola deset uveče i restoran se (zbog virusa) uskoro zatvarao. Na našu sreću gazda je bio ljubazan i pripremi nam večeru. To veče sam pojeo jedan od najboljih bifteka u životu. Ukus hrane s onom u većini američkih restorana se nije mogao porediti. Ako tome dodam i flašu domaćeg fina, ugođaj je bio potpun. U tom trenutku sam osjetio da sam se vratio u kraj u koji pripadam. Atmosfera je jednostavno bila drugačija i to se moglo odmah osjetiti. Eh da nije tog prokletog virusa koji nam svima zagorčava život i da ne moramo biti oprezni, sve bi bilo mnogo lakše.

Ujutro se probudismo na vrijeme i nakon doručka zaputismo se u IKEA-u da obavimo prvu od nekoliko planiranih kupovina. Tamo kuda idemo nemamo gotovo ništa. U apartmanu se nalazi samo madrac za bračni krevet i nemontirani dječiji krevet. Naš prijatelj iz Profesionale, nekada cijenjeni direktor Petar Kolarević, je primio robu koju smo preko Interneta kupili. Bila nam je to velika pomoć jer po dolasku ne bi imali na čemu spavati.

Nakon IKEA-a smo morali svratiti po moju vozačku koja je ostala kod vlasnika „našeg“ Mercedesa. Nije nam to bilo na planiranoj ruti ali smo to iskoristili da svratimo u Lesninu da kupimo još neke stvari. Nađosmo lijepo garnituru za ručavanje i pribor za jelo i još neke situacije. Dok smo čekali na kasi nad Zagrebom se otvori nebo. Kiša je lijevala kao iz kabla i nismo mogli do auta. Srećom, nađosmo neku izloženu vrtnu garnituru i spustismo se na nju. Već nas je hvatao umor i pauza nam je dobro došla iako smo trebali obaviti još nekoliko poslova prije polaska za Istru.

Kiša je nemilosrdno padala skoro 45 minuta. Kada se oblaci konačno malo raziđoše, sjedosmo u auto i, preko zagrebačke zaobilaznice, zaputismo se ka Jankomiru, slijedećoj stanici na listi naših obaveznih stajanja. U City Centru sam namjeravao da nabavim tkz Internet go Go, pristup Internetu koristeći mobilnu mrežu. Nakon pogrešnog skretanja u drugi mall, konačno pronađosmo dućan zagrebačkih pošta gdje postadoh vlasnik prenosnog router-a, kako se uređaj za prenosni Internet naziva. Popisno po kapućino da malo predahnemo a onda uđosmo u trgovinu Interspar gdje kupismo nešto za pojesti. Kupih, između ostalog, vruće kifle, podjećanje na stare dane, i odmah, onako u hodu, pojedoh dvije.

Prije polaska za Pulu, svratih do sestre koja od 92. živi u okolici Zagreba. Kod nje mi je nećak, koji je isto jutro morao za Cavtat,  ostavio ključeve od apartmana i nekoliko dokumenata bitnih za reguliranja našeg boravka. Sa sestrom smo se vidjeli nakratko, izbjegavaući bliski kontakt da joj  eventualno ne bi prenijeli virus. To je ta nova realnost koja nas tjera na postupke koji su nam strani i neobični. Ali, realnost je to koja će nas, čini mi se, pratiti još dosta dugo.

Oko 7 i 30 uveče se konačno zaputismo k cilju. Do Pješčane uvale nam je trebalo nešto više od tri sata. Iako smo već bili prilično umorni, vožnja mi nije bila problem. Autoput je prolazio lijepim krajevima a jedini problem mi je prestavljalo sunce koje se spremalo za zalazak i i koje mi je često udaralo direktno u oči, praveći mi probleme da vidim cestu ispred.

Dok smo prolazili pokraj Rijeke mrak se polako spuštala na Kvarner. Nakon tunela Učka ušli smo u mrklu noć. Slijedio sam auto ispred sebe jer mi je tako bilo lakše prariti cestu. Sa strane primjećujem radove na drugoj traci koja će i ovaj dio puta pretvoriti u autoput na koji smo stigli uskoro.

Kod Kanfanara skrenuh ka Puli. Prema planu sam trebao izići na velikoj petlji koja nas je trebala voditi s južne strane Pule ka skretanju za Pješčanu uvalu. Napravih grešku i odoh u pogrešnom smjeru. Cesta je postajala sve uža a Pula sve dalja od nas. Na jednom mjesto ugledah znak za Medulin. Skrenuh u tu cestu u namjeri da od Medulina dođem do Pješčane uvale. Malo kasnije primjetih putokaz prema centru grada Pule i zaputih se tom cestom. Nakon kratke vožne potpuno mračne ceste primijeti u daljini kružni tok. Pretpostavljao sam da smo stigle do ulice Prekomorskih brigada koja nas je trebala odvesti do našeg cilja. I nakon nekoliko kružnih tokova konačno ugledasmo putokaz za Pješčanu uvalu. Bi nam drago. Našoj avanturi se bližio kraj. Još samo da mognemo ući u naš apartman i većini naših problema bi trebao doći kraj. Ključeve smo imali u džepu, valjda neće biti problem da se dokopamo madraca koji je dostavljen prije nekoliko dana.

Ulaz u zgradu je bio otvoren. Ključ nakon nekoliko pokušaja uđe u bravu vrata našeg stana ali me iznenadi da sam ga morao okrenuti 4 puta kako bih bravu otkuljučao. Pokušah okrenuti kvaku na vratima ali bez uspjeha. Uradih to još nekoliko puta, ista stvar. Kroz glavu mi prođe misao, šta ako ne budemo mogli otključati vrata. Petak je uveče, blizu je 11. Do ponedeljka ujutro neću moći kontaktirati investitora koji ima jedan ključ apartmana. Morat ćemo negdje naći smještaj pored apartmana za kojeg smo dali dosta novaca.

Okrenuh ključ u bravi nekoliko puta da je zaključam pa onda u suprotnom smjeru. Ponovo pokušah okrenuti kvaku. Ništa! Vrata se ne otvaraju. Onda uhvatih kvaku obima rukama, okrenuh svom snagom u lijevo i vrata se konačno otvoriše. Odahnusmo. Stigli smo! Ne moramo dalje lutati. Još samo da nešto pojedemo pa u krevet.

Krevet je spreman

Večerasmo na podu: kifle, irski putar, pršuta, sir trapist i Karlsberg pivo. Čini mi se da odavno nisam tako slatko jeo. A nakon toga, u krevet. Ali, ni to nije bilo lako. Madrac je bio neraspakiran i ostavljen u sobi u kojoj je bilo još nekoliko kutija. Trebalo ga je raspakirati i prenijeti u drugu sobu. A bio je jako težak a mi umorni i slabi od dugog puta. Uspjesmo ga nekako uvući u drugu sobu, Nera na brzinu stavi posteljinu koju smo ponijeli, jastuke kupljene u IKEA-i prekrismo peskirima. Raspremismo se i uvukosmo pod plahtu i zaspasmo.

Sutra, i narednih dana, nas čeka još puno posla. Našoj avanturi se još ne nazire kraj.