Jedno subotnje jutro

Dubravka se jos poodavno javila prilogom u kojem je, rijecima i slikom, opisala jedan svoj radni dan. Svidjela mi se njena ideja, cinilo mi se da sam s njom prolazio cijeli put od kuce do posla. Ocekivao sam jos priloga na tu temu ali nitko se ne javi. Kako je danas subota, a posjetilaca na blogu je tokom vikenda manje, jutros mi pade na pamet na napravim nesto slicno. Necu pricati o random danu vec o jednom tipicnom subotnjem jutru u Carnegie-u, negdje od kraja aprila pa do sredine oktobra.

Subotom se obicno kasnije ustaje. Dan je neradni i koristi se prilika da se malo duze ostane u krevetu. Odmah po ustajanju na red dolazi jutarnja kava. U nasoj familiji se jos uvijek pije ona prava, bosanska, sto se sve rjedje srece kod nase raje. U ovim lijepim ljetnjim danima, kava se pije napolju, na vec vidjenom ‘patio’-u (ne znam kako bih preveo ovu americku rijec: radi se o naktrivenom dijelu koji se po pravilu nalazi sa zadnje strane kuce). U stvari, cak i u danima kada se temperature spuste prilicno nisko, ne odustaje se od ovog rituala.

Nakon toga na red dolazi setnja Reksa. U stvari, prije nego se ode po njega, na sporet se pristavi pura. Reks strpljivo ceka da se dodje po njega (nekada se zna okasniti), a onda nastaje trka. Iako je usao u 12-tu (sto bi prema nekim kazivanjima bilo negdje oko 80-tak ljudskih) godinu, Reks je jos uvijek u dobroj formi i potrebno je dosta snage da se drzi pod kontrolom. Kako nije zavrsio nikakve skole (tu smo potpuno zakazali, pravi balkanci), ne zna se lijepo ponasati i upute ne pomazu previse. U setnju se ide na obliznju livadu (kroz malu sumicu), pokraj skolskog igralista, a onda na prugu.

Na igralistu je obicno zivo. Vec od ranog jutra tu se okupljaju klinci (u stvari, sve je organizirano, roditelji ih dovoze) i igraju razne sportove, zavisno od godisnjeg doba. Ovih dana je to soccer (nas nogomet), i sva igralista su obicno zauzeta. Nogometnih lopti ima toliko da ih uvijek nekoliko ostane u zabitijim dijelovima, s vecom travom, tako da se nadje pokoja i za Reksa. Kada se prisjetim svoga djetinjstva i prve lopte koju sam dobio, shvatim koliko su se vremena promijenila i koliko je to sve bilo drugacije u nasim krajevima i u nase doba. Mi smo se okupljali sami, niko nas nije trebao organizirati. Na ‘male’ smo mogli ‘razbaciti’ bilo gdje, cak i tamo gdje teren nije bio bas najravniji. Gledam ove klince kako trce kuda koji stigne i cini mi se da od njih nikada nece biti dobrih fudbalera. A trenera ima toliko da vjerojatno prave jos vecu pomutnju u njihovim glavama. Mi smo se ucili sami i cini mi se da smo mnogo bolje razumjeli sta nam je ciniti.

Tokom setnje, Reks se na livadi, po nekom njegovom pravilu, mora provaljati na ledjima ,a na pruzi se obicno trazi kakav kamen da se ponese kuci. Razmisljao sam sta mu znaci taj kamen, ali jos nisam mogao naci logican odgovor. Siguran sam da ovdje u Americi postoje pasji psiholozi koji bi mi to njegovo ponasenje mogli objasniti, ali jos nisam odlucio da ih posjetim. Komsijama o tome nisam pricao jer sam siguran da bi me prekorili. Mozda pasce pati od neke boljke, mislim psiholoske naravi, a ja ne pokusavam da ga izlijecim.
Pri povratku kuci, obavezno se mora napraviti mali odmor na travi ispred kuce. Inace nam Reks ostaje zbunjen i nije mu jasno sta se dogadja. Nakon toga se vezuje blizu patio-a a Nera odlazi da zavrsi puru.
Poslije dorucka, Reks dobije ostatak pure (u stvari, uvijek se napravi malo vise jer se racuna na njega), koju u slast pojede. Kada bi nas Amerikanci vidjeli sta mu dajemo, vjerojatno bi bili sokirani ali Reks je, kao sto sam to jednom rekao, obicna bosanska djukela bez pedigrea, koja ne zna da takvu hranu psi ne jedu.

Neko ce reci, sta je ovome, o cemu to on prica. Zar je ovaj prilog zasluzila da se nadje na blogu. Kakve to veze ima sa Bosnom, Banjalukom i nasom rajom. A meni se cini da ima. To je mali isjecak iz zivota jedne familije koja je, i u dalekoj Americi, u kojoj se zivot zivi mnogo brze nego sto smo mi to navikli, nasla nekakav mir, uprkos svemu sto nam se deslo. Znam da ovakvih ili slicnih prica ima na stotine i bilo bi mi drago da ih na ovim stranicama objavim.

A istovremeno prilog ne prica o dogadjanjima koja neki zele da zaborave, pa ce bar oni biti zadovoljni.

Skoro zaboravih, evo nekoliko fotografija sa jedne subotnje setnje.