SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Wednesday, September 19, 2007

Ljeto devedeset-neke

Vrbas i Banjaluka su dva pojma koja se ne mogu razdvojiti. Grad je rastao i razvijao se na obalama rijeke, koja za mnoge ima posebno znacenje. Vidljivo je to kuda god se okrenes. Stranice i stranice na Internetu su posvecene Vrbasu i njegovim obalama. Opisan je u pricama, opjevan u pjesmama. Mi stariji to dobro znamo.

Vrbas se urezao u sjecanje i mladjoj generaciji ali na jedan drugi nacin. Dok se oni stariji sjecaju Vrbasa iz onih predratnih vremena, Majda ga je zapamtila iz onih ratnih dana, kada se na njegovim obalama odvijao jedan drugaciji zivot, nametnum voljom onih koji su imali vlast i oruzje u svojim rukama.

Ja na Vrbas tih dana nisam odlazio, ali znam neke kojima je to bilo mjesto svakodnevnog okupljanja, jer vrijeme se moralo nekako ubiti. Znaju to oni koji su u tim vremenima ostali bez posla jer su bili nepodobni, dok su neke njihove kolege svako jutro redovito zurili na radna mjesta. Kada s ove distance razmisljam o tome, pomislim da je to bio nekakav san. Da se to nije dogadjalo nama, vec da je to neko izmislio da bi imao o cemu pisati.

Na ta vremena me podsjeti Majdin prilog o jednom ljetu na Vrbasu, koje se njoj duboko urezalo u mozak. Ona, koja, kako sama kaze, Banjaluku voli iznad svega, nije imala sansu da ga upozna i zavoli kao generacije prije nje. Njena razmisljanja me svaki put i iznova odusevljavaju, jer tesko je naci osobu njenih godina koja je shvatila sudbinu koja nas je zadesila i koja osjeca potrebu da o tome govori. Iskreno i bez zelje da nekog uvrijedi.

Ljeto je za nama. Kalendarski jos ne, ali vecina je iskoristila godisnje odmore i vratila se svakodnevnici.

A ja se sjetim onih dana kada (ovima malo starijima) nisu bili potrebni godisnji odmori, jer u te dane malo ko je radio. Malo ko je radio, a vecina je trazila hlad na obalama Vrbasa. Pa si mislim nije to samo Vrbas, nisu to samo „brzaci“, „hladovina“, poslijepodnevno pustanje brane.

To je puno vise!

Na tim obalama znalo se ko zauzima koje mjesto ispod kojeg oraha, ispod koje topole, jablana a ko vise preferira jos zdravo sunce. Kako je to vrijeme bilo puno nekih restrikcija, pa tako i vodovodnih, iz glava su odjednom „izvucena“ sva znanja o toj rijeci: di je koji izvor, da se mogu natociti karnisteri, da se ima kad se dodje kucama.

Sada kada razmisljam o tim vrucim danima punim restrikcija imam osjecaj kao da je cijeli grad zivio na Vrbasu. I svi ti ljudi na obalama povezani kao ukrasi svojoj rijeci nosili su istu muku.

Bilo je tu i racija, sjecam se kako bi neko samo protrcao po stazici kao neki duh i obala bi ostala poluprazna. „Oni“ su isto tako bili vise nego informirani da ondje zivi, tinja jos iskra Banjaluke.

Bilo je stare gospode koja bi napravila popodnevnu setnju, setnju da pozdrave Banjaluku.

Mozda je tako bilo i prije rata, ne znam. Znam da se u prijeratnim vremenima islo na more cega se i sjecam, ali i ti ratni dani na Vrbasu su bili posebni. Mama bi nesto pripremila za jelo spakirala u zdjelice i ajmo na kupanje.

Brat je vec bio momcic tako da je on bio sa svojom klapom, a ja sa svojim prijateljicama na budnom oku roditelja. Onda se sjecam prica: „Danas je Vrbas jako velik, rano su pustili branu.“ Bilo je crnih guma od traktora i starih madraca koji su jos imali miris mora, a relacija u vecini slucajeva od Zelenog do Abacije.

Bio je to godisnji od tri mjeseca, nisi se morao opste brinuti kada ce doci vrijeme da se vratis na posao, bilo je to vrijeme kada si mislio sta ces staviti u zdjelice, ali uvijek se nesto naslo.
Citanje knjiga, novina, kartanje, kupanje, skakanje, pecanje, pa cak nekada i rostiljanje sve je to bila ponuda banjalucke rivijere za tromjesecni boravak na Vrbasu.

I dok smo se mi odmarali sa punim sadrzajem na obalama Vrbasa koji nas je srdacno primio, neki su radili punom parom.

Ipak moralo se zaraditi za te silne benzinske pumpe, hotele i sto sve ne.

U konacnici sa nekim vremenskim odmakom vidim da su mi ti godisnji puno znacili i da su mi ostali zarezani.

Koliko god sam puta bila u Banjaluci poslije rata, taj kraj nisam obisla, zasto, ne znam, jednostavno put me nije naveo tamo. U glavi jos uvijek imam sliku raje, koja se zabavlja na banjaluckoj rivijeri, pa koji put u mislima znam prosetati po stazici tek toliko da vidim ondasnju Banjaluku.

Majda

Labels: ,

2 Comments:

Anonymous Meli said...

Za sve Vrbaslije, moj poziv u setnju pored rijeke...makar samo u slikama! Pozdrav iz Banjaluke!

Wednesday, 19 September, 2007  
Anonymous Meli said...

Eto, pozvala sam vas u setnju, a zaboravila ostaviti link! Izvinjavam se.
http://fotkanje.blogspot.com/2007/09/vrbas.html

Thursday, 20 September, 2007  

Post a Comment

<< Home