Cabane à sucre

Svemu dodje kraj pa i ovoj zimi u Montrealu. Bila je duga, hladna i sa puno snijega.

Krajem marta i pocetkom aprila u Quebec-u je sezona secera. I mene uvijek podsjeti na nasu prvu zimu u Montrealu, kad mi je izgledalo da se nikad nece zavrsiti. Te zime sam isla redovno na kurseve francuskog, i tu sam se upoznala sa jednom lijepom tradicijom , vezanom specijalno za Quebec.

Sjecam se kad sam bila dijete, da se kod nas islo na Veseli Brijeg za Djurdjevdan. Bilo je puno svieta , vasari, cigani u lijepoj odjeci jarkih boja, muzika. Nesto slicno se desava ovdje u rano proljece i zove se Cabane à sucre (Shugar shack), kad svi idu u sumu da probaju novi “maple sirup” i da se provesele oko sumskih koliba. U danasnje vrijeme to je comercijalizirano, na nekim mjestima imaju discoteke , ples i zabava.

Maple sirup su pravili indijanci u Quebec-u i sjevernom dijelu USA, prije dolaska francuskih kolonista. Kazu da koliko god je bilo razlicitih indijanskih plemena, ima i razlicitih legendi kako su saznali da je sok iz drveta sladak. Najverovatnije su one, gdje se prica da su ljudi vidjeli kako vjeverice sa uzitkom grizu slomljene grane.

Prvi znak da je sok poceo kolati iz korijena prema vrhu stable su “snjezne ptice”, mali vrapci koji izadju napolje i pocnu kljucati po kori stabla. Idealno vrijeme je dok je jos snijeg na tlu , noci jako hladne, a dani sunacni. Razlika temperature izmedju tla i vrha drveta pokrece sokove. Na kori drveta se probusi rupa, ubaci se cjevcica i sok pocne kapati.

Indijanci su sa tomohavkom urezivali slovo V, stavljali drvene korice da usmjere sok, a ispod je bilo izdubljeno drveno korito da skuplja sok. U danasnje vrijeme su to metalne cijevcice, i objesene metalne kante. Probuseno drvece se obilazi s kolima i konjima i sok se skuplja u burad.
Burad se vozi do kolibe gdje se lozi vatra i sok se ukuhava dok ne postane sirup. Maple drvo mora biti staro 25 godina da bi moglo dati sok. Da bi se dobila jedna litra sirupa, koji ima gustocu meda, potrebno je ukuhati 40 do 50 litara soka.

Quebec drzi 2/3 svjetske proizvodnje maple sirupa, a ostala trecina dolazi iz drzava Vermont i NewYork.

Moja prva posjeta “secernoj kolibi” je bila tog prvog proljeca 1995 u parku koji se zove Cap Saint Jacques. Tad jos nismo imali ni auto, morali smo promijeniti tri autobusa da bi stigli na mjesto “slavlja”. Park se sastoji od nekoliko veoma starih kuca, velike sume i farme, gdje je stala otvorena i posjetioci mogu uci da pogledaju domace zivotinje. Koja radost za djecu.

Poslije obilaska farme isli smo pjeske do kolibe, kroz prilicno veliko blato. Ispred kolibe se na snijegu prolijevaju trake sirupa koji se stvrdne tako da se moze narolati na stapic i postane lizalo. Jos jedna radost za djecu. Unutra je mala kuhinja sa stolovima i klupama. Pec na drva, bubnjara. Prave se palacinke, grah, slanina, pita sa secerom. Sve se prelijeva sirupom i slatko i slano.

Isli smo redovno na isto mjesto nekoliko godina. Pauza je napravljena zadnje tri cetiri godine.
Ove godine smo ponovili sa prosirenom familijom. Mala djeca su bila presretni. Vikanje i odjek u sumi, snijeg, lizalo, voznja traktorom.

Ovdje na sjeveru priroda se polako budi, razlog za veselje!!!!

Link za jednu web site http://www.bonjourquebec.com/qc-en/erablieres0.html

Nekoliko svjezih slika

Puno posdrava od Dubravke Kusmic s pozivom za budjenje svim vise ili manje aktivnim posjetiocima bloga.