SLIKE I DOGADJAJI

Ovaj blog je posvecen svim bivsim i sadasnjim gradjanima Banjaluke, onima koji nisu uprljali svoj obraz i koji svakome mogu pogledati u oci. Prilozi i slike su objavljivani bez nekog posebnog reda, pravila i vaznosti, s namjerom da uspostave pokidane ili ostvare nove veza i prijateljstva. Svi oni dobronamjerni kojima je Banjaluka u srcu su dobrodosli da posalju svoje priloge ili komentare.

My Photo
Name:
Location: United States

Monday, April 07, 2008

Kako sam postao lud

Mario se javio ponovo, prilogom, pomalo zagonetnim, pa evo pogadjajte sta je pisac htio reci:

Č ili biti lud
.......................................................
- Koju asocijaciju imaš kad čuješ Č?
- Čelik.

- Mislim, čovjek na Č?
- Čađo.

- ... prvo slovo Č, a zadnje c?
- Jedan rukometni sudija, zvao se Čekerevac ili slično.

- Navlačim te na ono: Rudi Č.
- Misliš na prvog avijatičara NOV, Rudija Čajaveca, narodnog heroja...

- A fabrika?
- Fabrike radnicima, zemlja seljacima!

- Ti si stvarno lud!
- Lud, zbunjen, normalan.
.............................................................

Mario

4 Comments:

Anonymous seka said...

Mario svaka čast!
Tekst koji nam je prenesen podsjetio me je na pokojnog Dragu Laketica i slicnu pricu no tamo je umjesto Č bilo hm, hm, hm
Super.
Za one koje su daleko od ovih BiH prostora samo da napomenem da se na TV stanicama prikazuje jedna izvanredna humoristicka serija "Lud, zbunjen,normalan" koja je slika i prilika trenutne drustvene situacije u BiH.
Pozdravi,
Seka
ps. sta to bijase Rudi Čajavec

Thursday, 10 April, 2008  
Anonymous Melisa said...

Tuzno, cujem neki dan od prijatelja koji kupuje poslovni prostor da se u Cajavecu (na onakvoj lokaciji u centru!) kvadratni metar prostora u zgradi, znaci ne dvoriste, nego poslovni prostor, prodaje za oko 1000 maraka. Nisam bila sigurna da nije pogrijesio valutu. Nije.

Friday, 11 April, 2008  
Anonymous Anonymous said...

Ugledah sliku, otvorise se uspomene. Kraj te biste sam prolazila punih 12 god.(radila sam u toj zgradi), ljubomorno bi svi cuvali te ruze opojnog mirisa koje su bile omiljena meta nasih "rivala" iz Pogona I. Smijali bi nam se i rugali na nase povike da ne kidaju i unistavaju nas ponos i diku.
I sve to tako do jednog dana kada postom dobih depesu da vise nisam podobna. Spremim se sutradan da pokupim makar svoje licne stvari iz svog stola. Nisam dosla ni blizu kapije, kad zaustavi me portir Culum sa reskim: "STOJ, KUD SI POSLA????" Pokusah da objasnim "mom Culumu" koji je mene vise znao kao necaku Izeta Slipca -Glavnog referenta za Narodnu odbranu ROEM-a, koji je disao za "Cajavec", borio se protiv nepravde bez dlake na jeziku. Svi su znali za njegovo postenje, neki su ga zvali i ludim jer je prozivao sve bez obzira na rang. Tad mi Culum rece da nisam vise PODOBNA. Zamolim ga da nazove moje u kancelariji da mi donesu moje stvari, nasta on grubo odbrusi da oni nemaju sta da mi donesu i nisu oni vise moji.
Otisla sam povrijedjena, ljuta,uvrijedjena...ali sam Culumu dala savjet da ako stvarno zeli da zastiti SVOJE, bolje bi mu bilo da se lati posla i pocne kontrolisati one koji su pokrali fabriku radi svojih licnih interesa, a ne da zaustavlja nevine poput mene koja nisam ni spajalicu ponijela makar kao uspomenu za 12 god. rada.
Mogao me je i ubiti (bio je naoruzan, imao je tadasnje ZAKONSKO PRAVO), ali nije, mozda zato sto je znao da sam u pravu. Njegova zadnja rijec upucena meni je bila : "ODBIJ".
Koliko vidim nije Culum poslusao moj savjet, ili nisu imali dovoljno "portira" koliko je bilo lopova. Mislili su da je bilo dovoljno samo rijesiti se NEPODOBNIH i onda ce im same ruze cvjetati.
Trebali su se oni zastititi sami od sebe.
Obrukali su se i pred narodom i pred Bogom.
Djulijana

Saturday, 12 April, 2008  
Blogger co said...

Da se Djulijana ne javi, ne bih se mogao sjetiti gdje se bista Rudi Cajaveca nalazila. Eto kako se neke stvari brzo zaboravljaju: od pocetka rata je proslo nesto vise od 15 godina, a meni je evo bio potreban jedan komentar da me podsjeti da sam i ja nekada prolazio kraj te biste. Redovito, 15-tak godina. Kao i mnogi drugi koji navracaju na ove strane.

Kada sam zadnji put bio u prilici da prodjem kapije nekadasnjeg ponosa grada Banjaluke, slike je bila drugacija. Bilo je to onih dana kada sam ‘svratio’ u rodni grad da sredim papire i otkupim stan. Kako je to bilo u decembru, kada se slavio dan fabrike, bijah pozvan od jednog prijatelja da navratim u fabriku na svecanost dodjele priznanja onima koji su u fabrici proveli odredjeni broj godina. U fabrici se jos, k'o fol radilo, ali je broj zaposlenih bio zanemariv u odnosu na dane prija rata. A vecina ‘zaposlenih’ je samo navracala u krug fabrike, jer posla vise nije bilo.

Vec tada je dio prostora nekada cijenjene fabrike bio ‘iznajmljen’ novim vlasnicima, ‘biznismenima’, koji su iskoristili priliku da za jeftine pare dodju do poslovnog prostora. A vecina onih koji su godine svog rada ulozili u napredak fabrike su ‘srecu’ potrazili na sve cetiri strane svijeta. Cak i vecinu onih koji su bili ‘podobni’ je zadesila slicna sudbina: istina, nisu morali napustiti svoj grad, ali posla za njih vise nije bilo. Samo je nekolicina, i to onih koji su bili na ‘pravoj strani’, imala koristi. Jer, imao sam prilike tokom kasnijih posjeta gradu, sresti neke od prijasnjih radnih kolega, inzinjera, koji su vec godinama bili na birou rada. Zgrade nekadasnjeg giganta su jos bile na istom mjestu, ali posla za njih vise nije bilo.

Cudno je to kako sada kada se situacija u Bosni smirila, nije bilo gotovo nikakvih protesta od strane onih koji ostadose na ulici. Valjda su se zadovoljili cinjenicom da je zrak sada ‘cistiji’ jer su se rijesili onih koji su ga ‘zagadjivali’. A sto nema posla i prihoda koji bi obezbijedili pristojan zivot, je valjda manje vazno. A ne smetaju im ni oni, mislim na radne kolege, koji su se u ratno doba snasli pa sada zive ‘ko bubreg u loju’.

Tako eto jedan ‘gigant’ pade tiho, bez borbe. Bio bih jako iznenadjen ako bi se bista osobe po kojoj je ‘gigant’ dobio ime jos nalazila na istom mjestu. Bio bi to jos jedan od apsurda ovih nasih zivota u kojima se normalnom covjeku nije lako snaci.

Sunday, 13 April, 2008  

Post a Comment

<< Home