Moj novi komšiluk
Iako se na blogu okupljamo evo vec pune cetiri godine i ‘razgovaramo’ gotovo svakodnevno, jos uvijek mi se cini da ne znamo puno o tome kako smo se prilagodili novoj sredini: kako nam je na poslu, gdje zivimo, kakav nam je komsiluk…
Za mene je, na primjer, Australia jos uvijek nekakav mistican pojam, nepoznanica, i koliko god se trudio da zamislim kako se i gdje nasa raja smjestila, ne polazi mi to za rukom (ili bolje reci, glavom). Dubravka mi je svojiim prilogom o putovanju na posao malo priblizila dio Canada-e, odnosnu kraj u kojem ona zivi, Niskana je poslala par fotosa iz njenog ‘susedstva’ ali opcenimo priloga o sredinama gdje sada zivimo nema bas puno. Neke od novih komsiluka sam vidio pri svojim putovanjima ali dosta se toga u medjuvremenu promijenilo. Evo, na primjer, prijatelji u Norveskoj su se preselili u novi kraj, slicno se desilo u Svedskoj, a vjerujem da je tako i na drugim krajevima zemaljske kugle na kojoj se nasa raja nalazi.
Zbog toga se danas, s prvim pahuljama snijega u Pittsburgh-u, odlucih da rijecju (i slikama, istina napravljenih za ljepsih dana) opisem svoj novi komsiluk, nadajuci se da ce se i drugi javiti s istom temom.
Prije gotovo 14 godina smo se uselili u omanju kucu, tipa ranč (sto bi rekli Amerikanci) u naselju u kojem zivi tkz americka srednja klasa: to su oni koji zaradjuju dovoljno pa im ne treba pomoc od drzave a opet nemaju previse da se parama mogu razbacivati.
Skupilo se nase naselje na brdascu iznad mjesnog parka koji nam je bio cesta odrednica prvih mjeseci po dolasku u novu domovinu. Isli smo u park da ubijemo dosadu ranih izbjeglickih dana (nismo imali srece u trazenju posla – niko nas nije pozivao na intervju za posao, a i nas sponzor nas nije poslao na poslove koje su kasnije izbjeglice dobijale – rad u hotelu na ciscenju soba ili pakovanju namirnica u kese u velikim trgovinama hrane), ali nas put nikada nije odveo malo dalje uz brdu, u komsiluk gdje sada zivimo.
Prvi put sam ga vidio kada sam se jednog ljetnjeg dana vozio kolima trazeci dio Carnegie-a u kojem bi se mogli trajnije smjestiti nakon sto smo godinu i pol dana proveli u zgrada gdje zive oni koji su na grbaci drzave. Takva mjesta vecina Amerikanaca izbjegava ali mi smo se, eto, sticajem okolnosti, nasli u takvom okruzenju i to nasom krivicom. Naime, kada nam je sponzor ponudio da se smjestimo u skromnoj kuci u jednom susjednom naselju, mi smo predlozili da nam nadju stan u zgradi na jednom od brdasaca Carnegie-a, nadajuci se da cemo se tu prijatnije osjecati, valjda zbog toga sto smo navikli na taj zivot u stanu. Tih dana nismo imali pojma da je ta zgrada ‘crna rupa Carnegie-a’ i da od nje bjeze svi oni koji si mogu priustiti imalo bolji zivot.
Kada sam ‘usao’ u naselje, cinilo mi se nestvarno lijepim, mozda zbog prelijepog dana, a mozda sto u Carnegie-u nisam ocekivao neko pristojnije mjesto za zivot (Carnegie je jedan od mnogobrojnih gradica na domaku Pittsburgh-a, koji je dozivio nazadovanje nakon propasti celicne industrije koja je bila glavni pokretac razvoja ovih krajeva). U tom momentu nisam mogao ni pomisliti da bismo se jednog dana mogli tu smjestiti jer nisam vjerovao da si mozemo priustiti luksus kupovine kuce u jednom ovakvom naselju. Kasnije je to moje prvobitno odusevljenje splasnulo jer nakon obilaska drugih naselja Pittsburgh-a (a o drugim, bogatijim gradovima Amerike da ne govorim), shvatio sam da je to samo jedno od lijepih naselje kojih u okolini Pittsburgh-a ima mnogo, ali koje je daleko od onoga sto bi neko mogao nazvati necim posebnim. Kazu, izgradio ga je arhitekta tamo pocetkom sezdesetih, koji je godinama zivio u jednoj od kuca (jedina koja ima onaj nas klasicni kroz pokriven crijepovima). Nisu to neke skupe kuce (mada ima i onih koje su za nas preskupe) ali ljepoti naselja doprinosi sarolikost kuca (svaka je drugacija za razliku od nekih novih naselja gdje sve kuce lice jedna na drugu kao jaje na jaje pa se lako izgubis kada se umoran s posla vracas kuci), i urednost okucnica, uvijek lijepo odrzavananih.
Nasa kuca se smjestila pri kraju kratke ulice, do malog naselja pristojnih privatnih apartmana, odmah do igraliste lokalne osnovne skole. Kako je naselje na neki nacin ‘slijepo crijevo’, saobracaja gotovo uopce nema: na ulici se mogu vidjeti samo kola komsija ili veoma rijetkih posjetilaca. Izmedju apartmana i skolskog igralista se nalazi mala sumica kroz koju vodi putic.
U ovom nasem kraju se rijetko mogu vidjeti setaci: obicno su to vlasnici pasa koji izvode kucne ljubimce u setnju. I to je to. Sve ostalo se obavlja kolima, cak i ako se radi o odlasku do rodbine par kuca udaljene. Ni mi nismo izuzetak, tako da se i nase setnje svedu uglavnom na isto.
Vecina slika zakacenih za prilog je napravljena prosle godine kada smo se Nera i ja zaputili u ‘grad’ pjesice, na nekakvu proslavu. Uz to sam dodao jos nekoliko napravljinih pri ‘setanju’ Rex-a u blizini skolskog igralista, kako bih zaokruzio sliku komsiluka.
Evo ja toliko o mom novom komsiluku uz nadu da ce slicnih priloga biti jos. Mislim da bi to bilo zanimljivo i drugima jer u mnoge komsiluke nikada necemo stici, kao sto smo to nekada stizali.
Moj komsiluk u slikama
Za mene je, na primjer, Australia jos uvijek nekakav mistican pojam, nepoznanica, i koliko god se trudio da zamislim kako se i gdje nasa raja smjestila, ne polazi mi to za rukom (ili bolje reci, glavom). Dubravka mi je svojiim prilogom o putovanju na posao malo priblizila dio Canada-e, odnosnu kraj u kojem ona zivi, Niskana je poslala par fotosa iz njenog ‘susedstva’ ali opcenimo priloga o sredinama gdje sada zivimo nema bas puno. Neke od novih komsiluka sam vidio pri svojim putovanjima ali dosta se toga u medjuvremenu promijenilo. Evo, na primjer, prijatelji u Norveskoj su se preselili u novi kraj, slicno se desilo u Svedskoj, a vjerujem da je tako i na drugim krajevima zemaljske kugle na kojoj se nasa raja nalazi.
Zbog toga se danas, s prvim pahuljama snijega u Pittsburgh-u, odlucih da rijecju (i slikama, istina napravljenih za ljepsih dana) opisem svoj novi komsiluk, nadajuci se da ce se i drugi javiti s istom temom.
Prije gotovo 14 godina smo se uselili u omanju kucu, tipa ranč (sto bi rekli Amerikanci) u naselju u kojem zivi tkz americka srednja klasa: to su oni koji zaradjuju dovoljno pa im ne treba pomoc od drzave a opet nemaju previse da se parama mogu razbacivati.
Skupilo se nase naselje na brdascu iznad mjesnog parka koji nam je bio cesta odrednica prvih mjeseci po dolasku u novu domovinu. Isli smo u park da ubijemo dosadu ranih izbjeglickih dana (nismo imali srece u trazenju posla – niko nas nije pozivao na intervju za posao, a i nas sponzor nas nije poslao na poslove koje su kasnije izbjeglice dobijale – rad u hotelu na ciscenju soba ili pakovanju namirnica u kese u velikim trgovinama hrane), ali nas put nikada nije odveo malo dalje uz brdu, u komsiluk gdje sada zivimo.
Prvi put sam ga vidio kada sam se jednog ljetnjeg dana vozio kolima trazeci dio Carnegie-a u kojem bi se mogli trajnije smjestiti nakon sto smo godinu i pol dana proveli u zgrada gdje zive oni koji su na grbaci drzave. Takva mjesta vecina Amerikanaca izbjegava ali mi smo se, eto, sticajem okolnosti, nasli u takvom okruzenju i to nasom krivicom. Naime, kada nam je sponzor ponudio da se smjestimo u skromnoj kuci u jednom susjednom naselju, mi smo predlozili da nam nadju stan u zgradi na jednom od brdasaca Carnegie-a, nadajuci se da cemo se tu prijatnije osjecati, valjda zbog toga sto smo navikli na taj zivot u stanu. Tih dana nismo imali pojma da je ta zgrada ‘crna rupa Carnegie-a’ i da od nje bjeze svi oni koji si mogu priustiti imalo bolji zivot.
Kada sam ‘usao’ u naselje, cinilo mi se nestvarno lijepim, mozda zbog prelijepog dana, a mozda sto u Carnegie-u nisam ocekivao neko pristojnije mjesto za zivot (Carnegie je jedan od mnogobrojnih gradica na domaku Pittsburgh-a, koji je dozivio nazadovanje nakon propasti celicne industrije koja je bila glavni pokretac razvoja ovih krajeva). U tom momentu nisam mogao ni pomisliti da bismo se jednog dana mogli tu smjestiti jer nisam vjerovao da si mozemo priustiti luksus kupovine kuce u jednom ovakvom naselju. Kasnije je to moje prvobitno odusevljenje splasnulo jer nakon obilaska drugih naselja Pittsburgh-a (a o drugim, bogatijim gradovima Amerike da ne govorim), shvatio sam da je to samo jedno od lijepih naselje kojih u okolini Pittsburgh-a ima mnogo, ali koje je daleko od onoga sto bi neko mogao nazvati necim posebnim. Kazu, izgradio ga je arhitekta tamo pocetkom sezdesetih, koji je godinama zivio u jednoj od kuca (jedina koja ima onaj nas klasicni kroz pokriven crijepovima). Nisu to neke skupe kuce (mada ima i onih koje su za nas preskupe) ali ljepoti naselja doprinosi sarolikost kuca (svaka je drugacija za razliku od nekih novih naselja gdje sve kuce lice jedna na drugu kao jaje na jaje pa se lako izgubis kada se umoran s posla vracas kuci), i urednost okucnica, uvijek lijepo odrzavananih.
Nasa kuca se smjestila pri kraju kratke ulice, do malog naselja pristojnih privatnih apartmana, odmah do igraliste lokalne osnovne skole. Kako je naselje na neki nacin ‘slijepo crijevo’, saobracaja gotovo uopce nema: na ulici se mogu vidjeti samo kola komsija ili veoma rijetkih posjetilaca. Izmedju apartmana i skolskog igralista se nalazi mala sumica kroz koju vodi putic.
U ovom nasem kraju se rijetko mogu vidjeti setaci: obicno su to vlasnici pasa koji izvode kucne ljubimce u setnju. I to je to. Sve ostalo se obavlja kolima, cak i ako se radi o odlasku do rodbine par kuca udaljene. Ni mi nismo izuzetak, tako da se i nase setnje svedu uglavnom na isto.
Vecina slika zakacenih za prilog je napravljena prosle godine kada smo se Nera i ja zaputili u ‘grad’ pjesice, na nekakvu proslavu. Uz to sam dodao jos nekoliko napravljinih pri ‘setanju’ Rex-a u blizini skolskog igralista, kako bih zaokruzio sliku komsiluka.
Evo ja toliko o mom novom komsiluku uz nadu da ce slicnih priloga biti jos. Mislim da bi to bilo zanimljivo i drugima jer u mnoge komsiluke nikada necemo stici, kao sto smo to nekada stizali.
Moj komsiluk u slikama
Labels: USA
posted by co | 7:22 PM
3 Comments:
Moj sadasnji komsiluk je bas sve potaman:
Izadjem iz zgrade na jedan od 6 ulaza/izlaza, a kad predjem ulicu odmah pred nosom mi je radnja gdje svega ima, od Azije, Afrike, Evrope, Amerike...samo, tu je malo skuplje. Imaju oni svoje redovne musterije, a i ja sam redovna musterija za mlijeko i neke sitnice, jer je cijena ista.
Odmah do njih je mala posta gdje mogu da kupim i mlijeko i sokove, i novine, i knjige, a i cigarete. Sreca pa ne pussim.
Malo dalje niz ulicu, pa na lijevo je moj zubar Hummer/cekic, a i na desno je isto tako moj zubar ali iz Kine, a doktor je jos uvijek isti, tj. iz Afrike, ali je on malo podalje od moje zgrade.
Odem nekada i u drugu ambulantu a tamo mi je dr. Gering.
Pored ambulante gdje je moj doktor iz Afrike su Iranci kod kojih obavezno rucam prije odlaska doktoru. Popijem i pivu, sebi nazdravim.
Ulica gdje izlazi jedan od ulaza/izlaza za moju zgradu je druga Gospodska, sve radnjica do radnje. Kod Iranca kupim burek iz Sarajeva, svrtak...uh, jeste dobar kad je jos malo zaliven vrucim putrom, a u mene visok holesterol, pa se uvijek zahvalim Bogu sto uzivam sarajevski burek na ovoj daljini, via New York pa dalje...
Imaju i dvije radnjice sto ih drze nassi ljudi pa se tamo nadje svega od pindjura iz Makedonije, zapecenih paprika, ljutog ajvara, Jadro keksa, cajnih kolutica, a jedno vrijeme su imali i 'zivotinjsko carstvo', ali je i 'zivotinjsko carstvo' dozivjelo promjene pa su sada tamo druge slicice koje mi se ne svidjaju.
Album smo nabavljali za prijatelje, kao poklon za Bozic ili Uskrs, medjunarodni, koji svi slave, od muslimana do hriscana i dalje. Kad su pokloni u pitanju onda sve slavimo.
Tu mozemo nabaviti i nase novine i magazine.
Jugo juice je na samom cosku, prave razne mijesane sokove i prodaju ih kao sto bi Hercegovac prodavao kamen: uspjesno!
Malo dalje je grcki restoran brze hrane, 'Opa', e, sto kod njih volim da jedem, a ljudi koji drze radnju su iz Ukrajine, Pakistana, Fijija...Latvije. Imaju fine bijele lepinje, pa kad se ta lepinja copa onako vruca, uh, sjetim se odmah Insanica i vruceg kruha ispod pazuha, te copanja kako sredine tako i korice, pa dok dodjemo do kuce treba okrenuti i ici nazad po novi kruh.
Te male radnjice brze hrane imaju svoje musterije, hrana je jeftina i mnogi i ne kuhaju kod svoje kuce. Kad zamirisi nessto zna se tko kuha: oni iz bivse Jugoslavije.
Kad zamirisse pohana piletina, pa sarma...ih, neki mrste svoje noseve, a kad ih ponudis vole da pojedu, a cak i polizzu prste bez straha od svinjske gripe.
(moram voditi racuna o broju otkucaja inace nece moci proci kod Co-a)
U samoj zgradi gdje stanujemo ima nas oko 140 porodica iz raznih krajeva svijeta. Kad se sretnemo u liftu pozdravimo se, ali je to vecinom na meni da prva pozdravim cak i mladje ljude i poslije svi pozdravljaju.
Mnogi ne rade u companijama, ali su se mladje zenice dosjetile pa su zavrsile obuku za cuvanje djece i svaka je u svom stanu, u jednoj sobi otvorila djeciji vrtic, kako bi mi rekli na nasem, babinom, jeziku.
Kucni savjet im to dozvoljava i nema problema.
Inace, ima zgrada u komsiluku gdje ne dozvoljavaju cuvanje djece u stanu radi toga jer su zidovi od stakla.
Luka, setaliste, plaza...sve je tu. Bazen za publiku, teretana, sauna...sve ima, samo covjek treba da koristi.
toliko za ovo rano jutro
Vasa....sa jabuke
Već dugo sam razmišljala da predložim blogerima da pišu o zemljama i gradovima gdje sada žive. Na taj naćin upoznajemo nove krajeve, ljude i običaje, a neki kao Nataša otputuju pa vide još i više. Pozivam banjalučane iz Evrope da se malo aktiviraju i napišu o svom novom kraju (znam da čitaju).
Prozivam Nacu iz Švedske, Anisu iz Norveške, Snježanu iz Danske, Fahru i Seju iz Njemačke i mnoge druge. Javite se prilogom i uljepšajte nam dan!
Cura s jabuke je tako plastićno opisala svoj komšiluk, da vidim ono o ćemu je pisala. Još jedino ne znam o kojoj državi je riječ, ali saznaću ito jer "led se polako topi". Nadam se da u blizini nema jabuke, jer bih se brinula.
Ja stanujem u staroj desetokatnici na 8.katu. U neboderu žive uglavnom stariji ljudi davno došli iz raznih krajeva bivše Juge. Kako sam stanovala u stud. domu nekad davno upoznala sam razna narječja i onda u liftu slušam i nagađam odakle su porijeklom. To mi je postala navika da odmah načulim uši i slušam. Srce mi zatreperi kad čujem Bosance i odmah se upuštam u razgovor. Tako sam upoznala stari bračni par iz Petrovca, kojima često navratim na kafu, pitu ili hurmašice a prije svega da vidim kako su i treba li im šta. Oko nebodera je travnjak sa puno visokog drveća. U travi cijele godine ima tratinčic(ovčica) i sigurno se čude kad me vide da berem te lijepe, drage cvjetiće, koji me sjećaju na jednu livadu iz djetinjstva. Ulica je kratka i ima 4 nebodera i nekoliko cinovničkih dvokatnica sa jedne strane,a sa druge su 3 škole okružene zelenilom i terenima za sport. Gledam ih i uzdišem misleći kako bi divno bilo da smo muž i ja mogli tu raditi. Naša ulica je paralelna sa glavnom ul.-Maksimirska ul. Njome voze tramvaji,a sa obe strane je puno prodavnica i kafića. Ponekad svratim na kafu, sladoled ili kolače sa prijateljicama a ponekad i sama. Ovdje stanujemo oko 7 godina, svi se pozdravljamo, a ponekad i razmjenimo koju. Puno ljudi šeta pse.U stanu iznad mene komšije drže 3 pudlice i 5 malih Bišona koji su prodani i uskoro neću čuti male šapice kako sturžu po parketu.I to je velegrad, ali živjeti se mora nekako.
Pozdravlja vas Niskana.
Dobro vece,
Nasmija me Enisa sa onim 'cura sa jabuke', ma, kazem ja da mi je manje od 16 (kad me ne bole kukovi, krsta, ili prazan novcanik).
Nema ovdje jabuke ni blizo, ali ima tresanja, pa kad to iscvjeta, pa kad one njezne latice otpadnu ja hodam po laticama tresnjinog cvijeta.
Sinoc sam se vracala sa Bozicnog druzenja i stala sam iznenadjena mojom okolinom:
tamo gdje nije bilo drveca sigurno jedno 50 godina unazad, odjednom je citava buduca aleja tu?! Stala sam na sredini Boulevar-a da vidim da li ja to dobro vidim, a bilo je 23 sata. Lijevo i desno posadjeno drvece, u jednom danu je Boulevar promijenio izgled!
Modernizacija okoline covjekovom rukom!
Preko noci se promijeni izgled ulice, drvece je tu, presadjeno iz rasadnika.
Tako je i sa cvijecem: jednog mjeseca jedno cvijece, a drugog mjeseca drugo cvijece.
Ja sam mislila da to raste tako, ali je i tu covjekova ruka umijesana i donesu saksije i tako ih postave za jedno 2 sata, relativno brzo i promijene okolinu zacas.
U mom komsiluku isto tako snimaju filmove, ali mi to visse nije zanimljivo jer moram gledati gdje cu preci ulicu, a kad se zuri onda to ispadne kao da bjezzis, tj. trazis izlaz iz situacije, bas kao i crni zohar kad zaluta sa vrecom brasna u neciji stan.
Moram nesto da priznam: imam cuvarkuce na balkonu! Jedino se one i odrze kad malo smrzne. E, cuvarkuce svercam, odsvakud po malo. Ima ih raznih.
Nemam kravlje balege da ih hranim, a to je najbolje za cuvarkuce.
Moja komsinica ima predivno cvijece, belegonije i slicno tome, ali je ubacila i plasticnog cvijeca, tako da je to cijele godine u cvatu.
Nemam Mikija, ni Reksa, ni Donu, ali ima Kissa od komsinice. Kissa je mali cukica, mozze stati u veci dzep i voli da se igra sa svima.
Ja imam 2 papagajcica koji mi kazu dovidjenja kad napustam stan...ili koji galame ako nemaju svoju salatu, a cak im nekada i svjetlo smeta, ili malo jaci ton od televizije. Onda moram njima da ugodim.
Pozdrav raji sa Caira i iz Ciganluka od --- ?, hajde, pogodite, javice se uskoro!
Lijepo je meni bilo na onoj mojoj jabuci: znam da ste vi iz Ciganluka vecinom isli u skolu lijevom stranom, a vracali se istom stranom, vjerovatno zbog hladovine, a i zbog pasa na mojoj strani.
Jucer, nedjelja, sam cijeli dan mislila na kuma Djovanija i njegovo rumeno lice i osmijeh. Uvijek je bio nasmijan, bar sam ga ja tako vidjela, kao i cika Fikreta.
Sjetila sam se i najmladjeg Mikete kad je sa drustvom dosao da pobere nasse jabuke, a ja izletila kroz prozor sa metlom; bilo je ganjanja i smijeha, a najmladji Miketa je pokusao da preskoci ogradu i ostao da visi na ogradi dok sam ga ja metlom pokusavala skinuti, ali smo se svi smijali svemu tome...
Bas mi je bio lijep, hladan, suncan dan, uz sjecanje na one osmijehe mojih bivsih komsija.
Uz osmijeh, ona sa jabuke (naravno da me neki nisu mogli pozdraviti jer me nisu mogli ni vidjeti)
Bas sam i ja neka, cccccccc
Post a Comment
<< Home