Susret banjalucana - St. Louis 2012

St. Louis i Memorial Day su za mnoge banjalucane u Americi sinonim za lijepo druzenje, sastanak sa dragim prijateljima i upoznavanje novih. St. Louis , sinonim za pravu festu.

Predsusreti su poceli u petak navecer u restoranu 'Taft' ili popularno - kod Sume. Subotu , vec tradicionalno, gosti hotela provedu kod ljubaznih i vrijednih St. Louis-kih domacina. Cerici su i ove godine mnoge pozvali k sebi. Uz pomoc prijatelja organizovali divno druzenje uz obilnu trpezu punu domacih specijaliteta.
Ove godine je bio 10ti susret. Jubilarac po rodjendanu, ali ne i po posjeti. Jedva da se skupilo stotinjak gostiju.

Prvi sat je prosao u pozdravljanju sa dragim ljudima koje nismo vidjeli cijelu godinu, pricama i trazenju razloga za tako slabu posjetu. Razlozi: od problema sa zdravljem do utakmice u Chicagu iduce sedmice. Spominjale su se i nesuglasice medju ljudima koji su organizovali susrete. Ja i dalje ne vjerujem da to moze biti uzrok jer je organizacija i prijasnjih i ovih susreta bila odlicna. Zelim da vjerujem da su susreti u St. Louisu za ovih deset godina prerasli u opste dobro i da ce se nastaviti i iducih godina.

Bio je sok uci u polupraznu salu, ali se to poslije pokazalo kao prednost jer se moglo plesati i rasiriti . Tako se uvjek u zrncu loseg, nadje i zrnce dobrog.
Prigodnim kratkim govorom goste je pozdravila Baisa Domazet, stalni i omiljen gost susreta, a u ime organizatora i Djemo Krlicevic. Obavezni projektor sa slikama Banjaluke i slikama sa bivsih druzenja . Na posebnom displeju su spomenuti svi sto ih vise nema medju nama, a bili su gosti na susretima. Bilo je neobicno ne sresti ni jednu novu/staru facu. Nova - zato sto je prvi put na susretima, stara jer je neko koga smo poznavali barem s korza . Naravno da prepoznavanje obicno bude tesko jer su prosla desetljeca od zadnjih susreta ali se samo nakon dva minuta razgovora ispostavi da postoje ‘neke tajne veze’ pa se ljudi obraduju, priblize.

Zabavljala nas je domaca grupa Albosy. Oni su vec nekoliko godina na St. Louis-koj bosanskoj sceni. Odlicni kao i uvjek . Zasluzni sto se nismo rasuli do sitnih sati.

Susreti sa svim dragim prijateljima i poznanicima nakon godinu dana prolaze puni zagrljaja, pitanja, komplimenata tipa ‘sto dobro izgledas’ ili ‘je li to pao snijeg kod tebe’. Redovni gosti su posebna prica. Jedna curica je rasla zajedno sa susretima. Bila je jos beba kad je prvi put dosla. Sjecam se kako su je mama i tata naizmjenicno cuvali , plesali s njom, a ona nikako da zaspe pa da ih malo oslobodi da se bar malo odmore. Sad je vec velika curica , plese zajedno s njima i drugim gostima, osjeca se kao kod kuce. Osmjeh uvjek na licu . Prava mala banjalucanka.

Bilo je malo gostiju ali zato previse vrucine , 35C u hladu. Restoran klimatiziran ali park nije. A treba peci cevape. Familija Sljivo je kao i savke godine bila sponsor druzenja u parku sa svojim proizvodima, pravim banjaluckim cevapima koje sami peku na rostilju kojeg donose iz Nebraske gdje zive. Peci cevape na vrucini je za mene kao rudarski posao. Medjutim, Sljive to rade sa smjeskom i zavidnim strpljenjem dok pitaju goste ‘hocete malu s lukom ili bez’ , ‘hocete sis’ , ‘probajte nas novi proizvod – kiflice filovane sirom’. Mmmmmmmmmm. Ove godine pravi pomocnik je bio Maif Kovacevic i zato dobio priznanje ‘igrac utakmice’. Ma sve stima kao svajcarski sat.

E, u parku se ipak ispostavilo da je cijela jedna familija dosla prvi put. Familija Ceric. Prolazim i slikam . Taman prije nego sto cu pitati za dozvolu da uslikam njihov sto , cujem ‘ Kako to svi iz BL a mi bas nikog ne znamo?’ . Pridjem ,upitam dozvolu da ih uslikam jer volim da imam slike na kojima se na neki nacin osjeti atmosfera susreta. Odobrise, usput me zamole da uslikam i njihovim aparatom. Upoznamo se i onda ja pocnem s pitanjima, ko su , gdje sad zive. Za manje od minute smo saznali da ipak imamo zajednicke poznanike, Zatim ih odvedem da upoznaju nase prijatelje i domacine koji su takodje Cerici, a onda se vec snadjose i sami jer je njih prepoznao neko. Susreti su opet ispunili ono najvaznije.

Povezivanje banjaluckih bisera rasutih po svijetu.

Drugo (za neke trece) vece je bilo u maloj sali gdje smo se nekad davno sastajali dok jos nije bilo velike banket dvorane. Mala sala je intimnija, vise je odgovarala broju gostiju pa je ovo vece u svemu licilo na ona nekadasnja. Muzika, smjeh i ples, opet sve do sitnih sati. Organizatori su se pobrinuli i da proslavimo dva rodjendana, da dodijele priznanja najzasluznijim za odrzavanje susreta, za izbor mis, priznanje za ‘igraca utakmice’ . Bilo je veselo. Gosti se pobrinuli da bude zaista veselo. i opet do sitnih sati.

Bilo je , naravno, puno fotografisanja pa ce u sljedecih nekoliko dana FB biti zatrpana slikama iz St. Louisa.

Organizatorima, nasim dragim domacinima i svim prijateljima sto su dosli na druzenje, veliko hvala za trud da nam susrete i ove godine ucine susretima za pamcenje. Nista nas ne moze iznenaditi.

Emira