Domaće je domaće

Pogled s brdasca na povrtnjak i kucu

Svi mi koji od devedesetih zivimo u razvijenim zemljama svijeta znamo kakvo povrce mozemo naci u prodavnica prehramenih proizvoda: preksranog izgleda a nikakvog ukusa. Svo uzbudjenje kada se pridje dijelu u kojem se prodaje voce i povrce koje bljesti svojim prekrasnim bojama, besprijekornog oblika ispari kao mjehur od sapunice kada se napravi prvi griz ili odreze prvi komad:  breskva koja nema nikakvog ukusa, paradajz kojem treba malo jaci noz da se isjece na kriske… Ovdje u Pittsburgh-u prvih godina po nasem dolasku nije bilo Farmers marketa na kojem lokalni uzgajivaci donose svoju robu pa smo se morali zadovoljavati onim sto nam je bilo dostupno. Daleko je to od nase trznice ili zagrebackog placa ali se na ovim marketima moze nacini pravi, ukusni paradajz,  paprike kao one nase iz Lijevca polja (naravno, 'nepelcovane'), veoma ukusne breskve, izvanredan krompir koji se moze porediti sa onim iz Glamoca, odlicne jabuke...

Kod nas u Americi srecom vecina nas koja zivimo u kucama smo u prilici da napravimo svoj vlastiti povrtnjak i odgojimo svoje vlastito povrce. Istina, ne veliki, ali dovoljan da se ponovo osjete oni okusi iz mladosti. Znam da u nekim zemljama Evrope postoje posebni dijelovi grada u kojem ljudi koji zive u zgradama mogu zakupiti (ili dobiti besplatno) komad zemlje na kojoj mogu napraviti svoj povrtnjak i imao sam priliku da to i vlastitim ocima vidim. Nas covjek se snadje gdje god da ga bacis pa je tako i u ovom slucaju.

U nasem povrtnjaku koji je vecinom smjesten na terasi malog brdasca u backyard-u (zadnjih godina i dio dvorista oko kuce je pretvoren u povrtnjak), moze se naci mnogo toga: od zelene salate jos u rano proljece, preko blitve, luka, paprika, paradajza, patlidzana, krastavaca, mrkve, mahuna, brokolija, karfiola, pa cak do krompira.  Prostor nije veliki i prosto je nevjerojatno kako se tokom cijele sezone nadje ponesto za ubrati.

Rad u povrtnjaku zahtijeva dosta truda, posebno u uvjetima kada zemlja nije plodna pa se mora oplemenjivati. Prve godine su nam prihodi bili veoma slabi zbog zemlje koja se vecinom sastojala od usitnjene krhke sslojevite tijene od koje je brdasce sastavljeno, uprkos primjeni prirodnog djubriva. Ako tome dodam jelene i druge stetocine (zeceve, groundhog-e…) koje su spremno cekale da se pojave prvi plodovi, rezultat rada je bio obeshrabrujuci. Ipak, svake godine se nesto novo naucilo pa su rezultati rada svake godine bile sve vidljiviji a nase odusevljenje raslo tako da zadnjih godina uzivamo u plodovima svoga rada.

Uz to, rad u povrtnjaku, a posebno sa kompostom koji sami pravimo, oplemenjuje dusu i covjeka cini nekako ispunjenijim, smirenijim, narocito nakon napornog radnog dana. Istina, za mene je taj rad u povrtnjaku prilika da razmisljam o zivotu, o proslosti i nasim sudbinama, pa su rezultati tog razmisljanja i prilozi na ovam blogu koji nekima nikako nisu po volji. O tome necu ovaj put (materijala imam i bit ce prilike uskoro da se podsjetim devedesetih i jos nekih lica koja su nam ‘pomogla’ da se ‘docepamo’ Amerike), vec cu ovdje zavrsiti pricu. Da ne pricam u prazno price kao dokaz sam pripremio desetak nasumice izabranim slika kojih imace imam stotinjak.

Sve pocinje vlastitim rasadom

Kompost na vrhu brdasca

Ima tu za svakog po nesto

Paprike odlicno uspijevaju

Ni paradajz nije los

Bijeli luk

Bude tu i krastavaca

Jos malo paprika i cvijeca iz backyard-a

Domace je domace