Ne znam gdje da počnem

Zadnje tri godine na mom poslu su se desili neki neocekivani dogadjaji, tako da sam se i ja nasla u nekim novim situacijama. Izmedju ostalog morala sam se vise udubiti u probleme kvaliteta. Nakon odlaska mog menadzera uclanila sam se u Americku asocijaciju za kvalitet i pocela prisustvovati mjesecnim sastancime montrealske ASQ grupe. Interesantna skupina inzinjera, statisticara, fizicara, vecina kako ih ovdje zovu « nerds ». Svaki put bude neko interesantno predavanje, diskusija , razmjena iskustva.  Studentima fakulteta je preporuceno da se uclane i pohvataju veze kako bi mogli lakse naci posao. Obicno se prije pocetka predavanja novi clanovi predstave, kazu nesto o sebi i kazu zasto su se pridruzili ovoj grupi. Tako je prosle godine u jesen jedna mlada zena privukla moju paznju. Porijeklom iz Ruande, magistrirala na montrealskom Concordia universitetu. Vrlo otvorena, direktna. Sad razmisljam sta je privuklo moju paznju. Ruanda, zemlja u kojoj je divljao civilni rat u isto vrijeme kad i kod nas. Oko million ljudi ubijeno za 100 dana, 20 % od ukupnog stanovnistva. Za nju bi rekla da ima oko 30 godina. Da li je bila svjedok tih strahota ?  Poslije predavanja sam joj prisla za malo prisniji razgovor. Rekla mi je da je skoro nemoguce naci posao jer svi pitaju za iskustvo. Takodje je rekla da je spremna raditi besplatno samo da prikupi neko iskustvo. Rekla sam da ne mogu nista obecati ali cu za sigurno razgovarati s mojim glavnim sefom.

U ovo vrijeme kad su skratili broj radnika na minimum, reklo bi se ostala je kriticna masa, jedan stazist sigurno bi imao pune ruke posla. Razgovarala sam sa glavnim sefom i kadrovskom sluzbom. Potvrdjeno je da niko ne moze raditi za badava, nije sigurno da imamo dosta para, ali  pristali su da odrze razgovor s njom. Htjeli su da je upoznaju. Nadia je stigla na vrijeme, visoka vitka mlada zena nosila je narandzastu haljinu i hijab od istog materijala. Ta boja je lijepo pristajala uz njenu kozu boje maslina.

Ja sam pokusavala da se sjetim opisa ljudi iz plemena Hutu i plemena Tutsi is jedne knige koju sam prije par godina citala (Nedelja popodnu na bazenu u Kigali) . Htjela sam probati pogoditi kojoj grupi ona pripada.

Razgovor je bio o njenoj skoli i tome sta zna  raditi. Govorila je perfektno francuski i engleski, rekla je da voli matematiku ali nije mogla to studirati jer iz nekih razloga ta skola nije bila za zenske studente. Studirala je kompjutere i poslije u Kanadi magistriarala kao inzinjer za kvalitet. Magistarski rad je bio proucavanje brzine i efikasnosti odziva na pozive za hitnu pomoc. Moj veliki sef je izgledao impresioniran. Ja sam je poslije odvezla do obliznje autobuske stanice, a ona je bila presretna da je imala sansu da razgovara o poslu. Kad je izlazila iz auta zahvaljivala se dugo i na kraju me rekla «be blessed » . A ja ustvari nisam mogla puno pomoci. Dobila sam konacni odgovor od mog sefa, da bi ona bila idealna za analizu podataka za prodajnu sluzbu, ali neko bi je trebao nadgledati pa bi to opet doslo skupo. Na kraju nista.  Nadia me je pitala da joj kazem sta ja mislim o njenim odgovorima na nasem sastanku. Rekla sam joj da manje prica o skoli a vise o onim prakticnim poslovima koje je imala priliku raditi. Isto sam joj rekla da pogleda na website kanadske drzave jer oni rade dosta statistike. Javljala mi se svake sedmice i zadnji put je bila lijepa vijest. Dobila je posao u drzavnoj sluzbi provincije Quebec i odlucila da sa familijom odseli u Quebec City. Ona je majka dvogodisnje djevojcice. Sretan kraj ove male pricice.

Ustvari to je samo uvod za moj komentar na Co-ova sjecanja sa prvog povratka u rodni grad.

Prije odprilike mjesec dana u montrealskim lokalnim novinama pojavila se reportaza novinara koji su posjetili Ruandu nakon 20 godina od velikog pokolja. Slika zene sa sinom oko 22 godine . Pricala je da je u to strasno vrijeme imala 5 sinova. Zene i djeca iz sela su se sakrivali u crkvi i smatrali su da su tu sigurni. Kad su naisli oni koji su ubijali, ustvari sjekli ljude s macevima, 2 od njenih 5 djecaka su se igrali ispred crkve.

Bili su odmah ubijeni. Ona je u crkvi imala 3 djecaka sa sobom i u panici razmisljala kako da ih spasi ili bolje receno koga da spasi. Na kraju je ostao samo instikt. Legla je preko jednog djecaka da ga proba sakriti. Druga dvojica su bili ubijena i pâli su na njena ledja . Osjecala je njihova tijela na sebi i njihovu  krv kako tece preko ledja. Ostala je ukocena. Ubice su mislile da je i ona mrtva. Tako je ostala s jednim sinom i strasnim osjecajem krivice. Svaki dan se odvija isti film i ona se svaki dan pita zasto je odabrala ovog sina kad ih je sve jednako voljela i svi su bili divni djecaci.

I onda slijedece subote u novinama clanak o sadasnjem stanju u Ruandi.

Smrtnost novorodjenih beba i djece do 5 godina je smanjena skoro 10 puta. Tamo je harala SIDA i djeca su se radjala s ovom bolescu. Uspostavljen je jedinstven skolski sistem i jedinstvena zdravstvena zastita za sve. Prije je u licnim kartama uvijek stajalo napisano da li je osoba Hutu ili Tutsi. To je ukinuto. Svima pise da pripadaju Ruandi.

Ekonomija je u stalnom porastu. Jos uvjek traju sudski procesi za ubice, koje uspijevaju uhvatiti. Ima jedan detalj. Zabranjene su price i revizije tog strasnog dogadjaja. Mnogobrojni politicari i «istoricari »  pokusvaju da prikazu drugaciju sliku, druge zrtve Dugogodisnji predsjednik smatra da ljudi ako hoce da idu naprijed moraju na neki nacin okrenuti list i odgojiti mlade narastaje bez mrznje koja je uzrokovala sve te strahote.

Zapadni novinari to smatraju diktaturom. Ja se slazem da je to diktatura, ali mozda potrebna tim ljudima nakon strahote koju tesko ko moze objasniti i tesko ko moze istjerati potpunu pravdu.

Malo sam provjerila na internetu kako su isla sudjenja i stanje u zatvoru.Pored smrtnih presuda bilo je i dozivotne robije, tako da su zatvori postali pretrpani. Izracunali su da im treba 200 godina da obrade one koji su sjedili u zatvoru, bez onih koji jos nisu ni uhvaceni.

Drzava je odlucila da proba sa tradicionalnim africkim sudovima koji su rjesavali problème izmedju sela. Krivci su trebali da se pokaju a osteceni da im oproste. Tako da sad imaju sela gdje ubice zive sa djecom svojih zrtava. I svijet smatra da narodu Ruande treba odati priznanje za izuzetnu snagu da oproste i ne zaborave. To je mozda vise dio tradicionalne Africke kulture.

http://worldhelp.net/rwanda/?gclid=CKifioWxqL4CFSgQ7AodaiwATw

U svojoj knjizi « Dug put do slobode »  Mendela je rekao da je po izlasku iz zatvora oprostio svima , jer je samo tako mogao biti slobodan.

I onda mi je krivo kad moram zakljuciti da je jedna Ruanda postigla bolje rezulatate nego Bosna. Bili smo u slicnom haosu u isto vrijeme. U Bosni se konstantno vode rasprave  o tome ko koga ugrozava, sta je cije, a vozovi prolaze, djeca rastu, treba im skola, posao. Nasa generacija stari treba im penzija. U bosanskom parlamentu se pisu zapisnici na tri jezika. Troskovi na sve strane. Tesko je reci gdje sve to vodi.

O svemu ovom vec dugo razmisljam. Dobila sam priliku da probam sve zapisati. Sjedim u Hjustonu na aerodromu. Trebala sam produziti za Meksiko, Gaudalajara. Vani je nevrijeme, let je bio odgadjan i na kraju otkazan. Sad je od prilike 2 sata ujutro, uspjela sam dobiti sjediste za 11 ujutro sto nije lose. Jos dévêt sati sjedenja, mozda malo drijemanja u stolici. 

Ovu sliku djevojke iz Ruande sam nasla na internetu.

Pozdrav svima od Dubravke