Bosanac u Americi

Moja Honda koja će uskoro postati punoljetna
(slikano u proljeće 97.)

Život u Americi je jako kompliciran, posebno za nas koji smo došli iz društva u kojem je sve bilo jednostavno, gdje su drugi sve smislili a mi se samo prepštali životnim tokovima ne praveći nepotrebne valove. U zemlji iz koje sam stigao posebno je lako bilo za one koji su pozavršavali visoke škole. Ako si imao diplomu za koju nisi morao platiti ni dinara jer je školovanje bilo besplatno, relativno lako si dobijao posao, uz solidnu platu, ne razmišljajući šta se i koliko od nje odbija. Oni sretniji su dobijali stanove od firme za badava. Zdravstveno osiguranje su imali svi zaposleni. Podugačak porodiljski odmor, također. Godišnji odmor je bio zagarantiran, penzija također. Bilo je tako za mnoge građane države koja preko noći nesta i zamijeni je nekoliko državica u kojima sada vlada demokratija. I sve ono što uz nju ide.

Ovdje u USA je priča malo drugačija. Boriš se i rukama i nogama da nađeš posao bez obzira na diplomu za koju si se morao dobro zadužiti, poneko do duboko u starost. Kuću ili stan moraš kupiti na kredit, ako si kreditno sposoban, a pri tom moraš paziti da te neko ne prevari pa da kredit ne plaćaš godinama a kuća na kraju nije tvoja. Zdravstveno osiguranje ovisi o firmi u kojoj radiš. Ako ga imaš, moraš sam izabrati koja je opcija najbolja za tebe, boreći se s masom teško razumljivih detalja. Broj dana godišnjeg odmora ovisi od firme i radnog mjesta i obično počinje od minimuma ako mijenjaš posao, uz napomenu da nije preporučljivo da ga koristiš u jednom komadu, nego par dana tu ti tamo, kako to većina Amerikanaca radi. O porodiljskom odsustvu trudnice mogu samo sanjati. Ako ne želiš da u penziji jedva sastavljaš kraj s kraje, moraš  izdvajati dodatni novac u posebne fondove za penziju (ako ti firma u kojoj radiš to omogućava) i pri tom moraš sam odlučiti gdje ćeš novac uložiti da ne bi slučajno ispario ako te zakači financijska kriza. Na kraju godine moraš sam izračunati federal i state takse (ili platiti da to neko uradi za tebe), prema zakonima koji su toliko komplicirani da samo oni s dubokim džepom koriste sve pogodnosti koje on pruža. Ima toga još ali i gore nabrojano je dovoljno da onaj ko to želi može steći sliku kako to ovdje izgleda.

Međutim, svakodnevna borba se ne završava onog momenta kada stekneš uvjete za penziju. Kažu da u USA postoji nekoliko hiljada načina kako se penzija može koristiti i svaki pojedinac se odlučuje za opciju koja je najpovoljnija za njega. Ono naše pravilo o starosti i godinama staža samo se djelomično može primijeniti. Ovdje te niko ne može niti smije otjerati u penziju kada ispuniš starosni uvjet za nju tako da teoretski možeš raditi, ako to želiš i zdravlje te služi, sve dok ne umreš. Pri tom, naravno, za to vrijeme penziju možeš primati ili ne, već kako sam odlučiš. Možeš prestati raditi, recimo, kada napuniš 66 godina (uvjet za punu penziju za moju generaciju, dok je za neku drugu uvjet drugačiji) a odlučiti da penziju ne primaš ako imaš dovoljno novca za život (svaka godina ne primanja penzije povećava je za 8 % plus povećanje za troškove života) jer možeš doći u situaciju da na penziju ponovo plaćaš porez koji si već jednom platio. Varijanti je, kao što rekoh, bezbroj, pa je do pojedinca da razbija glavu šta raditi.

U cijelu ovu priču treba ubaciti masu savjetnika i stručnjaka koji se cijelo vrijeme nude da ti pomognu, naravno uz određenu nadoknadu.

I većina Amerikanaca igra prema pravilima jer su tako odgajani i ne znaju za drugačije. I mnogi u toj igri izvlače deblji kraj.

Ja sam, srećom, prilično dobro plivao u tim uzburkanim vodama, predpostavljam iz više razloga. Mozak me još uvijek služi, s matematikom sam uvijek bio dobar, nikada nisam trčao za novcem niti sam sanjao da se na brzaka obogatim. Ima tu i elemenata sreće ali sam siguran da mi je u svemu pomogla i moje bosansko porijeklo i predhodni život u drugačijem okruženju koji me naučio da sve nije baš tako kako ti neko želi predstaviti.

Hajde da to malo pojasnim o čemu pričam.

Po dolasku u Ameriku relativno brzo sam dobio dobar posao na fakultetu (možda srećom a možda je tu pomoglo i iskustvo iz starog kraja) gdje sam se bolje osjećao nego nekada u Rudi Čajavecu. Svakom sam se hvalio kako imam osjećaj da sam u socijalizmu a ne u kapitalizmu koji vrlo često nastoji da uzme dušu čovjeka. Raja na poslu me odlično primila, nisam primijetio zavist niti borbu za prestiž kako je to bilo u Profesionali, osjećao sam da sam cijenjen i da se cijeni ono što radim. Plata mi je bila solidna s redovitim povećanjima svake godine (ponekad i posebnim, koja bi me ugodno iznenadila), imao sam dosta odmora (22 radna dana, uz dodatnih 21 dan praznika) koji sam mogao koristiti kako sam htio, imao odlično zdravstveno osiguranje i više nego dobro učešće fakulteta u dodatni penzioni fond u koji sam ulagao dio plaće za stare dane. I sa kupovinom kuće sam imao sreće i nikada se nisam pokajao. A nisam imao ni kredita za školovanje jer sam došao iz zemlje gdje je ono bilo besplatno.

Tako sam dočekao penziju za koju sam se odlučio kada sam napunio 63 i pol godina. Bio je to prvi potez koji je govorio da nešto sa mnom nije u redu jer je rijetkost da se neko odluči na takav potez u situaciji u kakvoj sam u tom trenutku bio. Posao mi nije bio težak, radni uvjeti odlični, uz više nego dobra primanja. Većina mojih suradnika, počevši od direktora, još uvijek rade iako su svi stariji od mene. Direktoru je sada već 73 a zamjeniku, mom dobrom prijatelju Rau, Indijcu, 72 i ne razmišljaju o penziji.

Nedugo po odlasku u penziju dobijem poziv iz firme koja upravljan fondovima u koje sam uložio dodatni novac za stare dane. Zovu me da ih posjetim, da bi htjeli da sa mnom porazgovaraju o novcu koji se tokom godina nakupio na računu. Kažu da za ovakve kao ja obezjeđuju besplatnu pomoć financijskih savjetnika, koja se inače dobro plaća.

Pristanem. Razmišljam, penzioner sam, imam vremena, nije loše da čujem šta će mi ljudi savjetovati. Prije sastanka sakupim dokumente koje su mi preporučili,  malo se pripremim i odem na razgovor u dogovoreno vrijeme. Kancelarije lijepe, u novogradnji, sve tip-top, sekretarica ljubazna, nudi kavu, slatkiše, dok čekam. Izađe i financisjki savjetnik, bolje rečeno, savjetnica. Lijepo obučena, prijatnog izgleda, uglađena. MaryAnn, predstavi se.  Sjedamo u njenu kancelariju, izmjenjujemo nekoliko općih fraza prije početka, interesira se odakle sam, spominje svoje hrvatske korijene. I onda pređemo na konkretne stvari.

MaryAnn mi pruži nekoliko brošura i prije nego što poče sa pitanjima ja je prekinuh.

„Prije nego što počnemo htio bih da vam kažem nešto kako bi naš sastanak bio efikasnije i kako bi mogli razumjeti neke od mojih eventualnih razmišljanja i reakcija. Ja sam, kao što već znate, u USA stigao iz Bosne prije nekih dvadesetak godina i moram da vam kažem da razmišljam malo drugačije nego tipičan Amerikanac. Vjerojatno će vas neka moja pitanja izenaditi pa želim da vas na vrijeme upozorim“, rekoh joj na što me ona malo čudno pogleda, iznenađena mojom reakcijom.

„Možeš li mi dati neki primjer“, upita me.

„Naravno. Evo jedan. Kada smo supruga i ja kupovali kuću, tražili smo neku koja će nam se svidjeti, koja će biti u lijepom komšiluku i u kojoj ćemo ostati do kraja života. Ja znam da tipičan Amerikanac ili familija počinje s takozvanom prvom kućom koja je obično jeftina a kasnije, kako im se financijska situacija poboljšava, prodaju staru kuću i kupuju novu, bolju, na boljem mjestu. I rade to nekoliko puta tokom svog života. I, uz to, kupovinu kuće vide kao investiciju. E' ja kuću vidim kao mjesto u kojem ću se lijepo osjećati, koja je dio mene i moje familije i iz koje se, ako sve bude kako treba, neću nikada seliti.“

„Pa i nije to nešto posebno neobično“ reče mi MaryAnn, zadržavajući osmjeh na licu. „Poznajem neke Amerikance koji imaju slično razmišljanje. Imaš li još nešto što bi mi dao kao primjer?“, upita.

„Imam. Evo, mi smo našu kuću već davno otplatili. Kako su nam rasla primanja, svaki mjesec smo uplaćivali dodatnu sumu u glavnicu tako da smo kuću umjesto za 15,  otplatili za devet godina. A na poslu su me ubjeđivali da uvijek moram imati kredit za kuću, da je refinanciram a da ostatak novca ulažem u stokove jer će mi se to bolje isplatiti. Pošto nemam dovoljno znanja da se bavim stokovima zaključio sam da mi je sigurnije da kuću otplatim ranije jer ću na taj način sigurno uštedjeti na kamatama koje bih inače platio. A sa stokovima nikada neznaš: danas narastu a sutra odoše dole. To se dešava veoma često i ja nisam htio da se upuštam u ono što ne razumijem. A kao dokaz da nisam pogriješio imam svog prijatelja s posla koji je svoju kuću, koju je kupio prije nas, nekoliko puta refinacirao, novac se ispario a rata za kredit stiže redovito. On, koji me nagovarao da radim isto, mi sada kuka kako mu se bliži penzija a nije otplatio niti pola kuće. A ja nemam tih briga niti me brine šta se sa stokovima dešava jer sam kuću davno otplatio i nemam nikakvih kredita.“

Gleda ona mene s zanimanjem pa će ponovo. „Nije ni to nešto neuobičajeno, poznajem i ja neke koji imaju isti pristup. Imaš li ti još nekakav primjer, baš me počinje zanimatir?“ upita iako nisam bio siguran da joj se sviđa ono što joj govorim.

„Imam“, odgovorih spremno. „Evo, na primjer, moj auto. Vozam svoju Hondu već punih sedamnaest godina. Dobro me služi, ne kvari se, i nemam namjeru da je mijenjam. A znam da većina Amerikanaca mijenja auta svakih par godina, kupuje novije modele s mogućnostima koji za mene ne znače puno. Moj prijatelj s posla me ubjeđuje da sada kada sam u penziji kupim neki luksuzniji auto, možda Lexus, s kožnim sjedalima i unutrašnošću ukrašenu slonovačom i uživam dok mogu. A ja nemam namjeru da to radim jer me moja Honda dobro služi i s njom mogu da obavim sve poslove koje moram obaviti. Ako se slučajno pokvari tako da se popravak ne isplati, opet ću kupiti nešto slično jer ne patim da se pokazujem pred drugima. A ako me posluži dok supruga ne ode u penziju, poklonit ću je u charity jer mi više neće trebati. “

Gleda mene moja sagovornica, sada već malo ozbiljnije, pokušavajući da ponovo nađe neki izgovor kako to nije ni malo neobično, iako osjećam da joj ponestaje objašnjenja. A vjerojatno postaje svjesna da sa mnom njen plan neće ići baš lako kao što se dešava kada nasuprot nje sjedi tipičan Amerikanac. S Bosancima dosad nije imala posla i polako shvaća da uobičajena priča neće tek tako proći.

Nakon toga pređosmo na stvar. Trebalo nam je dobrih sat vremena dok je prikupila sve informacije koje su je zanimale. Na kraju mi reče da će im trebati izvjesno vrijeme da izanaliziraju moju situaciju, da će mi poslati rezultate analize koju rade uz pomoć posebnog programa, uz prijedloge kako dalje i da ćemo nakon toga ponovo razgovarati.

Odoh kući pomješanih osjećaja. Nisam bio posebno zainteresiran da mi neko previše kopa po privatnim stvarima ali me, u isto vrijeme, zanimalo šta će njihova analiza pokazati.

Nakon dvadesetak dana stiže poveliki koverat s luksuzno urađenom analizom i prijedlogom šta dalje. Pročitah izještaje pažljivo, trudeći se da razumijem napisano. Iz svega razumih da ne bih trebao imati nikakvih problema ako sve ostane kako je sada ali da bih mogao bolje proći ako napravim neke izmjene kako je novac investiran. Na kraju se nalazio i drugi prijedlog: da prepustim svu brigu oko novca njima, uz izvjesnu nadoknadu.

Nakon nekog vremena ponovo me pozvaše na razgovor. Ponovo sam se pripremio (pronašao sam neke greške u podacima koji su korišteni za analizu), čvrsto odlučan da neću pristati da im prepustim upravljanje mojim novcem.

Ponovo se nađoh sa MaryAnn, ona mi objasni kako su uradili analizi, ja joj rekoh o pogrešnim podacima koje su koristili, ona se izvini zbog njihove greške i reče da će sav posao ponoviti i da ćemo se ponovo vidjeti. Usput mi spomenu njihovu preporuku da im prepustim da upravljaju mojim novcem. Rekoh joj da ću o tome razmisliti i da ćemo o tome razgovarati kada se slijedeći put vidimo.

Vrijeme je da skratim priču. Na slijedećem sastanku je težina razgovora bačena na potrebu da novcem upravljaju stručnjaci a ne ja, jer oni znaju više o tome, imaju pristup mnogim informacijama koji su meni nedostupni, te pristup fondovima kojima ja ne mogu pristupiti. Pri tom trebam razmišljati da se može desiti da će, kako starim, mozak početi „trokirati“, što me može koštati grešaka kada se tiče odluka o trošenju ušteđevine. A oni su uvijek tu, cijela ekipa, koja će se o mom novcu brinuti kao da je njihov.

Slušam ja nju kako mi to sve lijepo objašnjava pa je upitah:
„A da li vi meni garantirate da neću izgubiti novac u slučaju neke nove financijske krize“.
„Pa to ti niko ne može garantirati“ reče ona. „Ali mi možemo pomoći da za dobrih vremena na financijskom tržištu zaradiš više, a da u lošim smanjimo eventualne gubitke“, baca ona posljednje adute na stol, polako shvaćajući da gubi bitku.

Da je ne bih odmah odbio rekoh joj da moram porazgovarati sa suprugom i još malo razmisliti prije nego što donesem odluku, znajući unaprijed da će moj odgovor biti negativam.

Nakon našeg sastanka zvala me nekoliko puta i na kraju odustala.  

A ja, evo već četvrtu godinu uživam u penzionerskom životu, zabavljam se u dvorištu koje sam uredio prema svojim željama i koje me podsjeća na Bosnu koju sam davno napustio. Moja Honda još uvijek dobro gura i još malo pa će napuniti punoljetnost: punu 21 godinu kako se kotrlja američkim ulicama, ne stideći se svoga izgleda kada se nađe u okružena novim, blještavim modelima auta koji samo što ne govore (da budem iskren, i takvih već ima podosta).

A što se tiče novca o kojem su se htjeli brinuti, još uvijek je tu, netaknut, i dobro se drži i bez pomoći stručnjaka. Više me niko ne zove jer su valjda shvatili da moj bosanski mozak radi na nekim drugim talasnim dužinama i ne prihvata uobičajene signale. Bosanac u meni se još uvijek dobro drži i tako će vjerojatno ostati dok hodim ovim svijetom. A za kasnije se ne brinem. Ima onaj kojemu je to glavni posao pa neka on odluči.