Bosanska Gradiška - drugi dio

... nastavak

Most nade

Dok su mi se u mislima vrtile slike iz prošlosti autobus se približavao Gradišci. Bila je to ona ista Gradiška koja je nekada bila samo još jedno prolazno mjesto na mojim putovanjima ka Zagrebu i dalje.  Ali danas, njeno značenje je ogromno, ne samo za mene već i za sve one koji pokušavaju da se izvuku iz grada i dočepaju slobode. Prelazak mosta na Savi budio je nadu, značio je izlazak iz pakla grada koji je već više od dvije godine u rukama moćnika rata, ljudi koji se igraju ljudskim životima kako im se ćefne. Oni odlučuju ko će biti slijedeća žrtva u taktici zastrašivanja i izluđivanja nepodobnih kako bi ih se natjeralo da sami traže izlazak iz grada da ih ne bi zadesila ista sudbina.

Umjesto da nastavi glavnom cestom koja skreće u desno ka stadionu i dalje prema mostu na Savi, autobus nastavi ravno. Putnici u autobusu se uznemiriše. Začuše se tiha šaputanja.

“Kuda nas voze?” upita neko. “Zar nećemo preko mosta?”
“ Ne ide to tako lako” doda neko drugi. “Prvo će nas dobro pretresti a tek onda se može dalje. Možda će nekoga i vratiti! Moje su komšije prošli put vratili zbog papira.”

Dok je autobus vozio meni nepoznatim ulicama ponovo me svladaše misli. Sjetih se sestre koja je godinu dana ranije tri puta vraćana  nazad u Banjaluku, kada je pokušala da se s unukom uputi u Zagreb i pridruži sinu koji je tamo završio Građevinu i zaposlio se. Srećom, imala je svoju kuću u koju se mogla vratiti. A šta će biti s nama ako nas vrate? Ja sam ključeve od stana morao predati Čajavecu i u njega se više nismo mogli vratiti. Znao sam da neki od bivših radnih kolega bez obraza i časti jedva čekaju da ih se dočepaju. Nismo imali ni namještaj. Mjesec dana ranije smo ga poslali u Zagreb, sestri, koristeći njenu dozvolu za prevoz pokretne imovine nakon što je uspjela zamijeniti svoju kuću na Pregrađu za drugu u okolini Zagreba.

Ni novaca više nismo imali jer smo zadnju hiljadu i pol maraka ušteđevine koje su nam ostale uspjeli preko jednog zvaničnika UNHCR-a prebaciti u Zagreb. A prihodi  su već odavno presušili. Morali bi se vratiti u porodičnu kuću na Predgrađu. Ali, kako ćemo preživjeti? Od familije više gotovo  niko ne radi a ni pomoći nismo imali jer smo bili u mješanom braku a to u to doba nije bilo posebno popularno.

Dok se kolona autobusa zaustavljala na meni nepoznatom mjestu sjetih se da smo Nera i ja radili u radnoj organizaciji Profesionalna elektronika koja se bavila razvojem i proizvodnjom uređaja za armiju. Šta ako nekome padne na pamet da bi tamo gdje idemo mogli bit interesantni zbog onoga što smo o tome znali? Ili, šta će se desiti ako nam neko oduzme dokumente koji su nam otvarali vrata Hrvatske a do kojih smo došli teškom mukom? Ko zna da li bismo ih ponovo mogli dobiti! Po gradu se svašta pričalo. Čuli smo da je bilo i onih koje su skidali s autobusa i nakon toga im se gubio svaki trag. Strah, se ponovo javi. 

   

U tom trenutku autobus se zaustavi. Bio je to poveći, neasfaltirani parking. Gdje se nalazimo, nisam znao. Od svega što nas okružuje jedino primjećujem da je naš autobus stao ispod krošnje velikog drveta kroz koju se probijalo blago jutarnje sunce. Prizor je bio lijep i u nekoj drugoj situaciji čovjek bi u njemu uživao. Ali, meni nije bilo do uživanja. Crne misli su bile jače i ljepotu koja nas je okruživala nisam primjećivao.

Vrata autobuse se otvoriše i na njima se pojavi uniformirani pripadnik srpske vojske. Reče nam da izađemo, pokupimo svoje torbe i da se poredamo ispred autobusa.

Putnici autobusa su ćutke izlazili, vadili svoje stvari iz gepeka i redali se jedan do drugoga čekajući naredne zapovjesti. Nera, djeca i ja se okupismo oko naših torbi u koje smo smjestili stvari koje smo odlučili ponijeti sa sobom, čekajuci šta će se dalje dogoditi. U torbama nismo imali vrijednih stvari. Samo sitnice koje su nam bile najpotrebnije. Nešto za presvući i neke uspomene. Nismo pričali. Vojnici su izdvajali familiju po familiju, tražili dokumenta, postavljali pitanja, pregledali sadržaje torbi.

Nisam pratio šta se događa s ostalim putnicima iz autobusa. Bio sam skoncentriran na nas, istovremeno razmišljajući kako ću odgovarati na pitanja. U tom razmišljanju nisam primijetio da je većina saputnika prošla kontrolu bez problema i da su se već vratili u autobus, zauzimajući svoja mjesta. Iznenada shvatih da smo na parkingu ostali samo mi. Protrnuh. Kako to da smo ostali zadnji? Šta bi mogao biti razlog? Moje ime? Možda su mislili da sam Srbin a evo, sa ženom muslimankom, bježim u Hrvatsku? Takvi u to doba nisu bili dobro došli ni na jednoj strani. Ponovo mi na um pade Profesionala i naša znanja o proizvodima koji su se razvijali i proizvodili u njoj. Možda je to razlog što su nas ostavili za kraj. U Profesionali smo se svi poznavali a među saputnicima u našem autobusu nisam primijetio niti jedno poznato lice. Bio je to većinom priprosti svijet iz prigradskih naselja i okolnih sela. 

Pitanja su se ponovo rojila, neka logična, neka blesava, jedno za drugim. Par minuta smo stajali sami čekajući šta će se dogoditi a onda nam priđe naoružan srpski vojnik i reče da se javim u kontejner koji se nalazio u blizini. Protrnuh! Zašto baš ja? Nisam primijetio da su druge slali ka kontejneru. U tom trenutku zaboravih na Neru i djecu. Zaputih se ka kontejneru ne znajući šta me tamo čeka.

Bojažljivo pokucah na okvir otvorenih vrata kontejnera i nakon što mi neki glas reče da uđem, uđoh i pozdravih. Trudio sam se da sakrijem uzbuđenje. U omanjoj prostoriji ugledah tri uniformirane osobe. Jedna od njih, po činu oficir, je sjedio za omanjim stolom i u ruci držao nekakav papir. Pogleda me, upita kako se zovem i kada mu rekoh svoje ime i prezimei upita nosim li novac sa sobom. Rekoh da nemam ništa, da je novac koji smo imali odavno potrošen. Nije mi rekao da izvrnem džepove. Nije me čak ni pretresao. Nakon nekoliko trenutaka tišine koje su mi se činile kao vječnost, reče:

“Milane, zašto ti, bolan, ideš? Znaš li kuda ćeš?”

Šta odgovoriti, pomislih, a da ga ne naljutim. Da mu kažem istinu, za mene bi to značilo kraj puta. Da kažem da mrzim rat, da se bojim za svoju sudbinu u gradu u kojem sam rođen, da sam se razočarao u svoje komšije, radne kolege i poznanike, da mrzim nacionalne stranke i političare koji su sve zakuvali, da ne mogu živjeti u okruženju u kojem sam građanin drugog reda… Ništa od toga ne bi bilo pametno. Promrmljah nešto o tome kako već duže vremena nemamo od čega živjeti jer smo oboje više od godinu dana bez prihoda, da nemam izbora, da mi je jedina želja da odem što dalje kako bih započeo novi život.

“Možda završim i u Americi, ko zna!” rekoh na kraju.

Na moje veliko iznenađenje oficir me više ništa ne upita. Bio je pristojan, da li zbog toga što je bio takav čovjek ili mu je jednostavno dosadilo da nama koji smo morali napustiti naš grad još više zagorčava živote. Reče mi da mogu ići.

Odahnuh. Zaputih se nazad prema autobusu. Na parkingu ne primijetih nikoga osim Davore i Sanje, naših par torbi i jednog vojnika koji je čučao pored i preturao po njima. Nere ne vidim, ne znam šta se s njom dogadilo. Kada sam se zaputio ka kontejneru, bila je s djecom. Pomislih da su i nju poslali na provjeru. 

Stigoh do mjesta gdje su stajale naše stvari. Vojnik je pažljivo pregledao torbe u kojima je bilo nešto malo garderobe, albumi sa slikama i kutije s disketama na koje sam prekopirao programe koje sam razvio u svojoj firmi a za koje sam se nadao da će mi pomoći da preživim u Hrvatskoj. Vojnik poče otvarati kutije, provjeravajući da se u njima ne nalazi još nešto. Možda je mislio da je unutra novac. Upita me šta je na disketama. Odgovorih mu da su to kompjuterske igrice koje nosim da bi se djeca imala čime igradti. Ne reče nista već sve vrati nazad u torbe. Laknu mi. U tom trenutku se pojavi  Nera. Ništa ne reče. Vojnik nam naredi da pokupimo svoje torbe i da uđemo u autobus. Na brzinu potrpasmo stvari koje je vojnik izvadio iz torbi, uz napor ih zatvorismo i unesosmo u autobus pošto su gepeci autobusa bili puni.  

U autubusu tišina. Ostali prognanici su odavno zauzeli svoja mjesta. Svi čekaju na nas. Ubacismo nekako torbe na pod ispred nas i sjedosmo. Ponovo odahnuh. Mislio sam, gotovo je, sada ćemo dalje. U tom trenutku na prednja vrata autobusa žurno uđe jedan vojnik, priđe mom sjedalu i iz proreza u skaju koji je netko napravio na sjedalu ispred mene izvuče nekoliko zgužvanih novčanica, dinara tkz Srpske Republike. Prodera se.

 “Šta je ovo? Zašto si sakrio pare kada znaš da se one ne mogu prenijeti na drugu stranu? Znaš li da te zbog ovoga mogu skinuti s autobusa i vratiti nazad u Banjaluku?”

Protrnuh. Novac nije bio moj, neko ga je tu stavio dok smo bili vani. Pokušah mu objasniti da to nisam ja uradio, da čak nisam primijetio da je skaj sjedala ispred mene poderan. Nastavio je galamiti izlazeći iz autobusa, držeći u ruci tih nekoliko novčanica koje su, tamo gdje smo se zaputili, bile bezvrijedne.

Nisam znao šta me čeka. Možda je otišao da obavijesti predpostavljenog, pomislio sam. Bio sam preplašen, zbunjen i ljut u isto vrijeme. Skaj sjedala ispred mene nije bio poderan kada smo sjeli u autobus u Banjaluci, bio sam u to siguran. Neko je to uradio ovdje u Gradišci dok smo čekali da nas pregledaju. Prvo sam pomislio da je to uradio neko od putnika kako bi sakrio novac koji je nosio. Htio sam da se izgalamim ali sam shvatio da ne znam ko bi to mogao uraditi. Možda smo sjeli na različita mjesta od onih koja smo imali kada smo pošli iz Banjaluke! A onda pomislih da je to uradio neko od vojnika kako bi nas maltretirao. Možda je to bio samo još jedan od načina da nam zagorčaju život. Ali, ništa nisam mogao promijeniti. Preostalo mi je jedino da čekam dalji razvoj događaja.

Srećom, par minuta kasnije, vozač zatvori vrata i autobus krenu. Gledam kroz prozor ne bih li vidio vojnika koji je našao novac. Ne vidjeh nikoga. Niko nas ne pokuša zaustaviti. Laknu mi. Činilo se da je neizvjesnosti i strahovima konačno došao kraj.

Stigosmo do mosta a onda polako na drugu stranu gdje ugledah vojnike UNPROFOR-a. Jordanci. Stigli smo na sigurno, bar sam tako vjerovao, iako još uvijek nismo stigli na teritorij pod kontrolom hrvatske vojske. Dio s druge strane mosta pripada samoproglašenoj Republici Srpska Krajina a vojnici UNPROFOR-a služe kao bafer zona između dvije države u ratu. Nakon desetak minuta vožnje stigosmo do Nove Varoši, ili bolje rečeno, onog što je od nje ostalo. Na obe strane puta se vide ruševine nekada lijepih kuća i restorana. Sve je porušeno ili zapaljeno. Bio je to moj prvi susret s posljedicama rata u živo. Čitav kraj izgleda stravično. Prizori destrukcije u živo djeluju mnogo upečatljivije nego na TV ekranu. U jednom trenutku ugledah ostatke restorana “ Složna braća“ pred kojim su nekada stajali svi autobusi koji su išli u pavcu Zagreba i dalje. Sada je parking bio prazan, s izgorjelom olupinom nekog vojnog vozila iza ostataka izgorenog objekta.

Malo kasnije skrenusmo na autoput Zagreb-Beograd koji je bio stravično prazan. Bez ijednog vozila. Na obe strane autoputa su vidljive posljedice ratnih dejstava. Prođosmo pokraj porušene benzinske pumpe i odmorišta u Novskoj na kojoj smo u prijeratna vremena znali stati da se osvježimo. Izgleda sablasno. Nedugo zatim autobus skrenu na jedan od sporednih, neasfaltiranih puteva koji uskoro uđe u šumu. Ne sjećam se da sam ga prije rata viđao. Mora da je probijen tokom rata. Cesta krivuda i autobusi se polagano kreću jedan za drugim pod pratnjom vozila UNPROFOR-a. Vozimo se već dobrih petnaestak minuta kroz gustu šumu. Nigdje ne primjećujem ni žive duše. Kao da je život potpuno stao. U zraku se osjeća nekakva čudna napetost. U autobusu niko ne priča. Svi smo se utišali kao da očekujemo nešto.

Najednom, autobusi se zaustaviše i vozila UNPROFOR-a se okrenuše i vratiše nazad. Autobusi lagano krenuše. Nakon par minuta iz šume se pojaviše osobe, neke u uniformama hrvatske vojske, neke u civilu. Vidim kako se približavaju autobusima. Šofer našeg autobusa otvori vrata ne zaustavljajući se i mladić u civilu skoči na stepenicu i uhvati se za ručku s lijeve strane vrata. Ličilo mi je to na scenu iz nekog filma kojeg sam ranije gledao ali čijeg se imena nisam mogao sjetiti.

“Ne bojte se, na sigurnom ste”, reče mladić. “Na teritoriji ste pod kontrolom hrvatske vojske”.  

Čini mi se da je iskreno srećan sto se naše putovanje u nepoznato završilo bez problema. Stajao je na stepenicama otvorenih vrata, dok se autobus polagano približavao mjestu na kojem je prognanike čekala rodbina i prijatelji. Mladić je nešto razgovarao s vozačem ali na to nisam obraćao pažnju. S pažnjom sam pratio kuda se vozimo, nadajući se da ćemo uskoro ugledati cilj našeg putovanja.

Nedugo po izlasku iz šume stadosmo na parking u blizine željezničke stanice, meni nepoznate. Gotovo je! Na sigurnom smo!

Konačno odahnu. Nema više straha da će me neko zaustaviti na ulici i tražiti dokumenta. Nema ekplozija koje paraju noćnu tišinu na Predgrađu. Više ne moram gledati komšije koje okreću glavu na drugu stranu kada se slučajno sretnemo. Duge noći bez struje i vode su iza nas. Stigli smo u Hrvatsku, državu u ratu koja je prihvatila mnoge izbjeglice iz Bosne. Stizali su iz svih krajeva, nadajući se da će pobjeći iz pakla Bosne čija se vatra tek rasplamsavala. Mi smo samo jedna mala skupina koja je stigla iz Banjaluke, grada kojem je sudbina određena još mnogo ranije nego što je na rat iko pomislio.

Izlazimo iz autobusa vukući naše torbe. Mjesto mi je nepoznato, nikada nisam prolazio ovim putem. Čujem da neko spominje Novsku. Na parkingu je dosta svijeta. Čekaju svoje. Žamor na sve strane. Neki plaču, drugi se smiju, i jedni i drugi sretni što je sve prošlo bez problema. Nakon tišine koja nas je pratila od Banjaluke teško se navići na ovu buku.

U masi svijeta koja se vrzma okolo ugledah nećaka Dražana kojem je društvo pravila meni nepoznata ženska osoba. Tu je! Našem strahovanju je konačno došao kraj. Iza sebe smo ostavili grad u kojem smo se rodili, odrasli, stekli prijatelje i živjeli mirno i srećno sve dok nas zlo koje se proširilo poput požara ne natjera da ga napustimo, ostavljaući ga piromanima. Srećom, u torbama koje smo ponijeli sa sobom su ostale slike nekadašnjeg života koji je zauvijek nestao i kojeg ćemo često sanjati sumnjajući da je nekada bio stvarnost.

Izljubismo se s Draškom a on nas upozna s Jasnom, kolegicom s posla. On se zaposlio pred sam rat u Hrvatskoj i nema auta. Kolegica se ljubazno ponudila da mu pomogne da pokupi rođake i tako se nađosmo u prostranom autu u kojem se ugurasmo svih šestoro. Torbe potrpasmo u gepek i auto krenu prema Zagrebu a da još nismo bili svjesni šta se oko nas događa. Ali, bili smo sretni jer smo dane straha ostavili iza nas. Budućnost, ma kakva bila, nam se činila sto puta boljom od onoga što smo mogli očekivati u rodnom gradu.

Uskoro s lokalne ceste ponovo izađosmo na autoput koji nas povede prema Zagrebu, gradu koji će biti naš dom narednih godinu dana.