Uz prvi mart

Davorovi bivši drugari na proslavi njegovog rođendana.

Jučer je proslavljen dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine koji, kao i mnogi drugi datumi, u starom kraju izaziva prepirke i prepucavanja. Oni koje pamet još služi se vjerojatno sjećaju 1. marta 1992. kada su narodi i narodnosti B i H odlučili da se osamostale, da slijede put kojim su se prije nje zaputili i neke druge republike bivše Jugoslavije (Slovenija, Hrvatska i Makedonija). I meni su u glavi još žive slike kada sam s prijateljima, komšijama i poznanicima čekao u redu ispred barake mjesne zajednice Starčevica da dam svoj glas za samostalnost republike koja, po mom mišljenju, nije imala budućnosti u državi kakvu je osmislio Milošević i „umne glave“ SANU. Iako je Milošević još na proslavi petstogodišnjice bitke na Kosovu 1989. najavio da će, ako treba, biti i rata, u tom trenutku o ratu nisam razmišljao jer sam živio u uvjerenju da rata u Bosni neće biti, bez obzira što su primitivci pobijedili na prvim demokratskim izborima, dijeleći narode u torove kako bi lakše ostvarili svoje ciljeve.

Ovih dana čelnici manjeg blentiteta se ubiše dokazujući kako je za rat kriv upravo gore pomenuti referendum, iskrivljujući istinu jer im je to jedini način da se održe na vlasti. Namjeno zaboravljaju neke datume i događaje koji su se dogodili mnogo prije 1. marta a koji su uticali da u Bosni bukne rat koji je odnio stotinjak hiljada ljudskih života i s rodnih ognjišta otjerao skoro dva miliona ljudi.

A bilo je to ovako.

Još dok rata u Bosni nije bilo u njoj su počele nicati srpske autonomne oblasti po ugledu na iste u Hrvatskoj. Predstavnici srpskog naroda su na taj način napravili prvi korak ka osamostaljenju, uzimajući vlast u svoje ruke čak i tamo gdje nisu imali parlametarnu većinu. Takav slučaj je bio i u Banjaluci kada su tri predstavnika Reformista odlučili da podrže Srpsku Demokratsku Stranku kako bi ona preuzela vlast u gradu i okolini. U ljeto 1991. je formirana SAO Bosanska Krajina koja je 16. septembra preimenovana u Autonomnu Regiju Krajina. Negdje u to vrijeme se intenzivno radilo na ujedinjenju ove regije sa srpskim autonomnim regijama u Hrvatskoj ali ta ideja nikada nije realizirana. Ovako organizirani srpski predstavnici 9. i 10. novembra 1991. godine organiziraju plebiscit srpskog naroda za ostanak u Jugoslaviji, koja, osamostaljenjem Slovenije, Hrvatske i Makedonije, u to doba više nije postojala.   

Uz taj plebiscit mi se u sjećanje doboko urezao jedan događaj. Ja sam u proljeće te godine napustio odlično plaćeni rukovodeći posao u Rudi Čajavecu i otisnuo se u privatluk, nadajući se da ću na taj način ostvariti neke ideje koje sam dugo nosio u sebi. Iako sam znao da politička situacija u državi nije baš najbolja, vjerovao sam da će politika koju je vodio Ante Marković uspjeti da smiri strasti i da će razum prevladati. Svakodnevno sam išao na posao u svoju firmu na Predgrađu, prvo autom, a onda biciklom, kada je zbog događaja u Sloveniji i Hrvatskoj nastala nestašica benzina. Vrijeme je tih dana bilo lijepo, prilično toplo za to doba godine. Tog 10. novembra sam se poslije posla biciklom vraćao s Predgrađa i u blizini bivšeg samačkog hotela Krajina na Starčevici ugledao grupu dječaka koji su, bučno razgovarajući, išli u istom smjeru. Kada sam ih pristigao, primijetih da se radi o grupi dječaka iz moje zgrade koja je taj dan išla na nekakve sportske igre koje su nove vlasti organizirale u čast plebiscita. Taj dan je u gradu vladalo „svečarsko raspoloženje“ jer je srpski narod odlučivao o svojoj sudbini. Glasalo se o ostanku srpskih autonomnih oblasti u već tada nepostojećoj državi. Na ulazu u samački hotel je bilo postavljeno jako ozvučenje iz kojeg su od ranog jutra treštali narodnjaci, uz naglasak na nacionalističke pjesme koje su u to vrijeme već uveliko postale glavna duhovna hrana velikog broja naših komšija, radnih kolega i poznanika.

Kada je grupa stigla do ulaza u samački hotel, lice obučeno u vojnu uniformu, vjerojatno zaduženo za sigurnost objekta, podiže u zrak tri prsta na što dječaci odgovoriše na isti način, uz glasno odobravanje. U tom trenutku, u grupi primijetih jednog dječaka koji nije podigao tri prsta niti je učestvovao u sveopćem slavlju. Zagledah se malo bolje. Bio je to moj sin Davor koji se sa svojim drugarima vraćao kući.

Bilo mi ga je žao. Usporih bicikl kako me slučajno ne bi primijetio. Znao sam da se u tom trenutku nije osjećao prijatno ali nije imao izbora. Bili su to njegovi drugovi s kojima je išao u školu, igrao nogometa na parkingu zgrade, slavio rođendane... Sve do nedavno su to bili dječaci koji su imali sretnja djetinjstva, neopterečena problemima svakodnevnice. A sada... Crv nacionalizma je u neke od njih već bio usađen i više svi nisu bili isti. Nastale su razlike koje će, kako je vrijeme proticalo, sve više rasti, da bi jednog dana rezultirale u izopčavanju onih koji taj nacionalizam ne prihvataju.

Kada je grupa dječaka pošla u smjeru obližnje samoposluge, pritisnuo sam brže pedale bicikla kako bih do stana stigao prije njih. Davor se na vratima stana pojavio desetak minuta kasnije, dolazeći sa strane ulice dok su njegovi drugari, kroz prolaz u zgradi, otišli na parking, praveći buku još dugo vremena. Ostao je u stanu, ne izlazeći na parking da se pridruži svome društvu. Ništa mu nisam govorio jer nisam želio da sazna da sam vidio šta se ispred samačkog hotela dogodilo.

Slijedeće godine, tačnije 9. januara je proglašena Srpska Republika Bosna i Hercegovina (kasnije preimenovana u Republiku Srpsku). Na taj način je stvorena nova država na tlu jedne od republika, davno prije nego se ta republika izjasnila za nezavisnost.

I sada, 25 godina kasnije, prema trvdnji političara iz manjeg blentiteta, razlog za rat u Bosni i Hercegovini je referendum za njeno osamostaljenje a predhodno osnivanje autonomnih regija jednog naroda, održavanje plebiscita tog istog naroda i stvaranje njegove države nemaju ama baš nikakve veze s ratom! Naravno, ni silno naoružanje koje je tom istom narodu podijeljeno daleko prije od prvih ratnih sukoba u Bosni!

Velika je to laž koja se uporno protura a koju većina u manjem blentitetu prihvaća i u nju vjeruje. Kao što vjeruje da niko od Srba nije učestvovao na referendumu, niti je glasao za samostalnost.

Onome ko je i malo učio matematiku je jasno da je priličan broj Srba glasao za samostalnost jer bi, prema popisu stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1991. godine (43.47% Muslimana, 17.38% Hrvata, ukupno 60.85%), apsolutno svi Muslimani i Hrvati, čak i novorođenčad, morali izaći na referendum i opet izlaznost ne bi bila 63.6%.

Svakoj i malo informiranoj osobi je također poznato da na izbore izlazi relativno mali broj onih koji imaju pravo glasa. Ako predpostavimo da je procenat izlaska na referendum 91. bio relativno velik, recimo 75% (u mojoj familiji je te godine glasalo oko polovine članova), i ako uz to predpostavimo da su i novorođenčad Muslimana i Hrvata izašla na izbore (što je, naravno, nemoguće), nekakav realan procenat Muslimana i Hrvata koji su izašli na referendum bi mogao biti 45.64% (60.85% x 0.75).

Ova predpostavka nas dovodi do brojke da je na referendumu učestvovalo oko 15.21% Srba (60.85-45.64), što je prilično veliki broj ako znamo da ih je u Bosni i Hercegovini po popisu 1991. godine bilo 31.21%.  Dakle, velika je vjerovatnoća da je za samostalnost Bosne i Hercegovine glasala polovina Srba jer u njihovom slučaju novorođenčad ne bih uzimao u obzir.

Za nešto manje od dvije godine nakon događaja ispred samačkog hotela Davor je zauvijek napustio svoj rodni grad, da bi u njega navraćao rijetko, ostajući samo dan-dva, jer osim starog tetka i tetke više nema nikoga koga bi želio sresti.

A Bosna i Hercegovina je jučer proslavila svoj rođendan iako joj to mnogi osporavaju, Godine prolaze a problemi ostaju. Dok se oni ne riješe i dok svi oni koji su krivi za zla učinjena u prošlosti ne stignu pred lice pravde, mira biti neće. Tu ubrajam i one koji uporno šire laži koje i onako složenu situaciju još više pogoršavaju. Valjda će i njih jednog dana stići Božja kazna, kako vole reći naši stari.